Srpanj 2019.

Vrijeme normalno:  Aljaska – pakao iznad ništice, to jest plus 32. U Hrvatskoj zadnjih dana nešto niže, uz (ne)prirodne klima-uređaje poput orkanskih vjetrova. HitTurizam cvate, doduše  više u Turskoj nego u Hrvatskoj. Sve više se govori o povratku čuvene srpanjske rupe i pasjaka. Europa se još nije  masovno spustila na južna mora, a i ne će dok ne riješi kadrovske križaljke u svojim tjelesima – ništa nije gotovo dok nije gotovo i sada sve zavisi od europskog parlamenta u kojemu je predsjednički stolac dobio i opet jedan Talijan i to začudo  jako progresivni, iz Saveza socijalista iliti Socijalističkog saveza. Tako je Italiji dobačena kost, Sassoli i parlament koji inače ni o čemu ne odlučuje, sada je u poziciji da utječe na rasplet oko čelnika Komisije, koja o svemu odlučuje. Timmermans je eliminiran, što je dobro, ali je rastužilo Sorosa. Iz rukava izvučena Ursula von der Leyen možda će proći jer je iz pučke, ženske  i nadnacionalne kvote, ali i to visi u zraku dok ovo pišem. U svemu, karte drže i karte dijele Njemačka i Francuska, kako god se okrene i koliko god je trik gospođe Merkel iz Osake bio pripremljen ili ne, i koliko god je nagla i kratka ljubavna afera  Macrona i Orbana bila privremena i iznuđena. Macron je dobio novac (Christine Legard), a Njemačka vlast.

Srednja i istočna Europa su, glede čelnih mjesta, izgurane na marginu. Bugarin Stanišev se  javno požalio, ali što vrijedi – zna se da su gazde na zapadu.

Ne posve slučajno, ali iz posve drugih razloga, uzeo sam u ruke knjigu S. P. Novaka „Slaveni u renesansi“, te već na prvim stranicama našao objašnjenje kojemu se, doduše, nije teško  dovinuti, a za sadašnju europsku situaciju više je no primjenjivo. slaveni u renesansi 722 largeCitiram: „Europljani svoj kontinent gotovo nikad nisu uspjeli doživjeti kao jedinstvo vlastitih zapadnih i istočnih kulturnih tradicija i geopolitičkih kompleksa. Od srednjega vijeka pa do danas, kad god bi se govorilo o civilizacijskoj i kulturnoj Europi, uvijek i bez iznimke mislilo se na njezinu zapadnu polovicu, na njezin literarizirani Abendland, na onaj utopijski prostor koji je njemački povjesničar Leopold Ranke nazvao germansko-romanskim blokom. U taj se blok slavenska Europa nije uključivala ni u stvarnosti ni na papiru… osim na mirovnim pregovorima i poslije velikih ratova.“ Ako se ponešto uključivala, brzo je dolazio novi rat, pa novi pregovori, pa nove teritorijalne podjele i tako sve dok zapadu nije dozlogrdilo pa je istok prepustio Staljinovim komunistima koji su praktički do nedavno vladali i držali u zaptu narode i države, njihove kulture, i zaustavili njihov razvitak. Danas je na papiru sve naoko  drukčije, ali se u dubini poimanja  germansko-romanskoga bloka ništa nije bitno promijenilo. Slaveni, Višegradska skupina s dodatnom neslavenskom Mađarskom koja je, skupa s Rumunjskom, dijelila istu sudbinu do svršetka 20. stoljeća – u drugom su redu suvremene Europe, i na njih se iz Berlina i Pariza gleda svisoka. Ovogodišnja podjela plijena tu je činjenicu učvrstila.

Hrvatska je na stanovit način Zwischenland, zagonetna zemlja koja se trudi dokazati da pripada zapadnoeuropskom krugu i nudi pregršt povijesnih dokaza, pa ipak joj se ne dopušta ulaz u posvećeni Abendland. Osim na papiru. Dobro može poslužiti kao pregovarač između zapada i istoka, pa čak i samo unutar zapada,  ako ima diplomate poput Plenkovića u stanju je odigrati  ulogu „iznad svoje kategorije“, ali kada sve završi ostaje gdje je bila i na kraju shvati da se cijela farsa  uopće na svodi na pučane, liberale i socijaliste, nego na podzemne bitke između velikih sila germansko-romanskoga bloka, na upravljanje velikom vrećom zlatnika i na moć, na vlast, na prevlast, na jezivu priču o stvaranju Sjedinjenih europskih država koje nisu drugo do pornografsko „literariziranje“ spomenutog bloka. Skorašnje preuzimanje Hrvatske predsjedanjem EU bit će također u sjeni (i na svjetlu) pod nadzorom profiterske mafije, a raduju se samo zemlje poput Srbije koja se nada  hrvatskoj (?) politici potpori proširenja.  koji u tom društvu dobro kotira, na kraju krajeva on je u vlasti u Hrvatskoj pa ima sličnu poziciju u rečenoj temi kao i Vučić. O tom skupu Hrvati baš i nisu bili obaviješteni putem medija, koji se inače bave svakojakim tričarijama, a zaključke također nismo vidjeli, premda ih možemo izvući iz drugog memoranduma. Tako je Hrvatska u svemu i po svemu Zwischenland:  s jedne strane pripada Europskoj uniji koja joj otvoreno jede djecu lukavim sustavom „mobilnosti“, ne dopušta joj, primjerice, proglašenje gospodarskog pojasa, nameće vrijednosti suprotne hrvatskoj tradiciji, dok s druge strane strpljivo podnosimo ubode  srbijanskih komaraca koji uz efikasnu pomoć s istoka (zrakoplovstvo itd.) mogu postati stršljenovima u roju neprežaljene jugoslavenske ideje sa  srbijanskom dominacijom. Od koje Beograd ne odustaje, niti ne će, a „cimanje“ Crne Gore je već u postupku, kao početak povratka i začetak opasne igre koju uspavana Hrvatska i neispavana Europa ne opažaju . Štoviše, Abendlandu bi, kao što znamo, puno više odgovarala  jedna i jedinstvena trećerazredna „krajina“ na jugoistoku. A da se karte mogu u skoroj budućnosti miješati u tom smjeru i tko zna u kojem još, vidljivo je iz zveckanja oružjem na svim stranama, hladnoratovskim  izazivanjima i povlačenja iz nuklearnih dogovora, razvidno i iz prve tenkovske parade u Washingtonu na Dan nezavisnosti. Ako dođe do najgoreg, Abendland će, čuvajući svoje, hladnokrvno prepustiti i Zwischenland njegovoj sudbini.

 T(r)ajne jugoslavenske službe

Televizijska serija o tajnim jugoslavenskim službama dojmila se samo onih koji o tome nisu ništa znali. Žrtve krvoločnog sustava nikada nisu doživjele satisfakciju, lustracije nije bilo, pa sada bivši (?) pripadnici Ozne i Udbe mogu ležerno govoriti  o tom vremenu, ako su još živi, a jesu. UdbaŽivi u svakom smislu, jer su te službe ne samo tajne nego i trajne, ako pripadnici i nisu više na ovom svijetu, posijali su na vrijeme djecu i unuke po medijima , sudstvu i recentnoj hrvatskoj politici. Pa ako vas neki događaj začudi, ako vas zapanji slaba ili nikakva reakcija na zbivanja u modernoj hrvatskoj državi koja bez sumnje imaju stari udbaški karakter, neka vam bude jasno da su oni tu, među nama, da se u stvari ne skrivaju, sjede u prvim redovima „kulturnih događanja“ na koja isto tako utječu, imaju svoje stare popise i ponekad ih aktiviraju tek toliko da se zna, a žešće se okomljuju tek na ljude koji su stvarali hrvatsku državu – njih vrijeđaju , pa i mrtvoga Tuđmana, pišu otrovne kolumne posve petokolonaške, uživaju u „demokratskom društvu“ gdje se valjda sve može, za razliku od sustava u kojemu su služili kao bijesni psi, kada se nije moglo ništa osim šutjeti ili progovoriti a drugo se jutro probuditi s metkom u potiljku. Oni su, bez obzira na područje za koje su i danas zaduženi, čuvari poretka koji smo srušili početkom devedesetih, njihova sjena lebdi nad ključnim institucijama, nazočni tijelom ili duhom u borbi protiv „nacionalizma i revizionizma“ vrlo uspješno, te ni dan-danas od njih ne možemo slobodno disati.

Turanj u sumraku

Pozvalo me na otvorenje Muzeja Domovinskoga rata u Turnju blizu Karlovca. Neka, velim, netko me se sjetio, a da i nije sam bih došao. Turanj više nije upravo vukovarska ruševina kao što je bio, kuće obnovljene, ima života. Ona nevelika stara vojna zgrada na omanjem brežuljku (uzvisini u stvari) nedaleko koranskoga mosta , „hotel Kalifornija“ kako su ju u ratu zvali branitelji, presvučena je staklom  i pretvorena u muzej – sjajan projekt arhitektica T. Basar i V. Rendler Adamec, dovršen marom i upornošću Hrvojke Božić, ravnateljice Gradskoga muzeja Karlovac.

Večer otvorenja za pamćenje, u sumrak toploga dana,  5. srpnja. Početak fešte na improviziranoj pozornici niže novoga muzeja, bini okruženoj  našim  kreativnim oklopnim vozilima iz 1991., na otvorenom  prostoru gdje su mnoga i do sada bila ( među njima i „Straško“), a ispred druge jedne, manje ruševine koja nije zastakljena, a poslužila je kao jedinstvena kulisa, raznobojno osvijetljena. Doduše, visoki gosti su zakasnili na otvorenje otprilike toliko minuta kao Putin u Vatikan, ali su to nadoknadili uznositim  govorima kojima su pljeskali,  jače ili slabije, Wolfovi, Rebelsi i Žute rukavice, preživjeli dečki koji su branili Turanj, branili u isti mah  Karlovac, i Zagreb, i Hrvatsku. Govore su prekidali Zajc i Gotovac, Zrinski i Ero, uz pratnju simfonijskog orkestra Glazbene škole karlovačke. DSC 7331 Predsjednica TuranjOno najvažnije što je rečeno: osmoškolci će imati uputnik da se upute u Muzej Domovinskog rata (predsjednica i ministar Medved), ali što će na to reći ministrica Divjak, nije poznato. Ako opstane. Zatim smo se svi uputili razgledati muzej, ali prvo je trebalo blagosloviti zdanje (svećenik Vražić) i izmoliti Očenaš, što je bio najuzvišeniji trenutak dana, to jest noći u kojoj se već podignuo polumjesec. Visoki gosti  ušli su kroz vrata, vrata se zatvorila i dugo ostala zatvorena, niži su gosti čekali, Wolfovi otišli na pivo kod „Ciglara“, ja s njima, na kavu. Pa ni poslije kave još nisam smio ući, pridružio sam se ekipi iz Cetingrada za jednim od stolova koje je domaćin pripremio gladnima i žednima, pjevali su „Lijepa li si“, pa i ja sotto voce jer pjevam loše, a i oprezno sam se osvrtao ( trajne službe).

Prebirao sam u glavi što znam o Turnju, a znam iz knjige „Grad Karlovac opisan i orisan“ R. Strohala, ravnatelja kr. velike realne gimnazije u Karlovcu, objavljene 1906. „o trošku piščevu“. Nedaleko utoka Mrežnice u Koranu, veli on, podigao se stari grad Turanj. Gradio se  dočim je karlovačka tvrđa bila sagrađena, početkom 1580. Gradnju su nadzirali kapetan Juraj Križanić i njegov brat Gašpar pa je po njima prozvan „Križanića Turnjem“… i tako se zvao sve do 18. stoljeća. Četverokutan, na dva kata, mostom se dolazilo na gornji kat (kao i danas u Muzej). Turci su provaljivali do Turnja od svršetka 16. stoljeća nadalje, popalili kuće u Turnju.

Visoki uzvanici su otišli, pa smo mi niži mogli razgledati muzej. KarlovacDoista impresivno dizajniran interijer, pregledno, informativno. Odore hrvatskih dragovoljaca i njihovo oružje, srpski ratni kostimi iz skladišta JNA i naoružanje, zastave, postrojbe, veliko platno na kojemu piše da Karlovac nikada ne će postati Kordunovac, s tim da je Kordunovac ispisan na ćirilici, što me je podsjetilo na euroizborne plakate SDSS-a. Betonskim stubama spušta se na prvi kat, odnosno prizemlje i tu nastaje muk, sablasna tišina vlada u omanjoj dvorani bez prozora, a na zidu fotografije ubijenih hrvatskih mladića, mladih kao rosa, ispod svake slike ime i prezime, malena vaza u koju se može umetnuti cvijet iz košarice u dvorani, bijeli ili crveni cvijet. Jedan od mrtvih branitelja preziva se Križanić. Da. Ponavlja se hrvatska povijest, hrvatske tragedije, do u beskraj, u isto vrijeme dok Vučić okuplja velikosrpske zatočnike. Hrvati se iseljavaju, šutke se useljavaju „raseljeni Srbi“, kažu demografi.

Idem prema automobilu, riskantno parkiranom. Postoji zebra, i ona podsjetnik na nedavnu tragediju, ali je cestu teško prijeći i preko zebre: tutnje vozila makar je već duboka noć, kamioni i turisti kojima se ne plaća autocesta  prolaze ne znajući što znači krvavo osvijetljena zgrada i nije ih ni briga, glavno da se do jutra dočepaju trajekta. Iz mnogih su zemalja europskih, u kojima ljude (i njihove političare) ni 1991. nije zabrinjavalo što se na tlu Europe vodi strašan rat kao u turskim vremenima.

Hrvoje Hitrec

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.