Isus se približava Jeruzalemu.

Kralj se približava svojoj sudbini muke i smrti.

Život njegovih učenika je putovanje, neprestano hodočašće prema križu i svi oni koji slijede Isusa na tom putu mogu očekivati da ono što se dogodi njemu da se može dogoditi i njima.

Ali zar im Isus to već nije jasno najavio?

Prvo mjesto gdje bi na svom putu Isus trebao zastati jest neko samarijansko selo. Mržnja između Židova i Samarijanaca već traje preko 700 godina i Samarijanci ne žele imati ništa s onim koji ide u Jeruzalem.

Njihovo odbijanje gostoprimstva učenici bi „nagradili“ spaljivanjem, za što Isus nema ni malo razumijevanja.

Pojavljuju se i neki koji su zainteresirani poći s Nazarećaninom.

Međutim svi imaju nekog neodgodivog posla, za što Isus nema ni malo razumijevanja.

Budimo iskreni, prepoznali smo se i u jednima i u drugima, zar ne?

I vi i ja tako smo nalik Samarijancima.

Nema nikog među nama tko nije barem jednom u nekoj prigodi mirno i glatko odbio primiti Isusa.

A koliko smo tek nalik onima koji uvijek imaju neka preča posla od biti s Isusom.

I danas mi čujemo kako nas Isus zove i mi točno znamo što će nas priupitati, pa mi ipak ustrajavamo u svome odbijanju ili u svome opredjeljivanju.

Da, postoje trenuci kada bismo mi rado slijedili Isusa.

Većina nas jako dobro zna da je on put i da nas taj put vodi u život i znamo da je vrijedno slijediti ga ali nama su neke druge stvari na pameti.

„Isuse hoću ja s tobom ali može li neki drugi dan?“

„Evo baš danas imam obaviti neke neodgodive poslove.“

„Znaš strpi se malo, Isuse, dok mi dica ne porastu.”

“Isuse, život ti je moj prepun obveza. Ja te Isuse uistinu želim slijediti ali … mogu li … najprije ……………. ?“

Toliko je dobrih opravdanja, toliko je dobrih izgovora na našem repertoaru, a Isus ni za jednog od njih nema ni malo razumijevanja.

Svi bi smo mi pljeskali Isusu ali pljeskali bi mu samo s jednom rukom dok bi se drugom držali za nešto ovozemaljsko, za ovaj svijet.

Ali jednom je rukom nemoguće pljeskati.

Ipak mi ustrajno pokušavamo.

U sljedbeništvu Krista nema pogađanja, nema zakonskih rupa, nema amandmana, nema diskontnih cijena, nema rasprodaja …

Slijediti Krista prema križu i do križa ima svoju cijenu, a ta cijena je dati sve što posjedujemo.

I Isus želi znati idemo li mi za njim, čitavim putem, do kraja, po cijenu svega što imamo ili ga ne slijedimo.

To je radikalan zahtjev.

Slijediti Krista.

Isus ide „sa svom odlučnošću“ prema Jeruzalemu.

Zove nas da ga slijedimo i da konačno shvatimo da ne postoji ništa važnije od toga. On traži od nas da njegov put vidimo kao svjetlo pred kojim sve ostalo blijedi.

Kada niste solventni, kada nemate novca za otplatu kreditnih obroka, kada ste u dugovima do guše i kada nemate sredstava za život, onda se obično javljate ili kamataru, koji vas otjera u konačnu propast ili se javite banci koja vam uzme sve što može, a ostatak duga vam reprogramira.

Tako je to s novcem.

A što je sa cijenom slobode i ljubavi?

Što nas na duhovnom polju može spasiti od apsolutnog moralnog sloma?

Samo jedno.

Slijediti Krista.

Za to sljedbeništvo plaćamo cijenu ali za nas je već plaćena najveća cijena. Cijena našeg otkupljenja.

Mi smo otkupljeni životom Sina Božjega.

I na nama je sada slijediti ga.

Ili ga ne slijediti.

To je cijena slobode koju nam je sam Bog dao.

Ukoliko se ne priključimo onima koji slijede Krista onda ćemo slijediti zov ovoga svijeta i njegove idole.

Jako dobro znamo koja je cijena tog sljedbeništva.

Gubitak, i to definitivan, slobode.

Dužničko ropstvo i nesretan život.

Možda ponekad obilježen luksuzom ali samo za kratko.

Ukoliko se priključimo Kristu i njegovim sljedbenicima onda nam je dnevno uzimati svoj križ i slijediti Krista do Golgote.

Put je to težak i bolan.

Cijena visoka.

Ali nagrada je uskrsnuće i život vječni.

Jesmo li spremni slijediti Krista?

Mnogi se kršćani danas mole da ih Bog posjeti.

Ali trebali bismo se zapitati: “Jesmo li mi uistinu spremni za Božji posjet? Jesmo li mi uistinu u stanju nositi se sa svom silinom Božjeg dolaska? Jesmo li mi uistinu spremni platiti cijenu Božjeg posjeta?“

Ako smo i malo objektivni reći ćemo: „Ne, mi nismo spremni.“

Ako uistinu želimo istinski posjet Duha Svetoga onda će nas to stajati svega.

Bog će opustošiti naše osobne živote.

Morati ćemo se suočiti sa svime u svojemu životu – sa svojim poslom – sa svojim vremenom – sa svojim prijateljima – sa svojom vjerom – sa svime.

Bog ništa ne izostavlja. Cijena je visoka.

Jesmo li mi uistinu voljni osobno se prepustiti Bogu?

I ne izgovarajmo – „Jesmo!“ – sve dok nismo spremni platiti cijenu susreta sa svojim Bogom.

Jer Bog trese.

Trese sve i svakoga.

Nije pitanje samo zemlje, nego i nas i naših života.

Bog nas želi cjelovite. Bog želi našu potpunu pozornost.

I mi moramo biti spremni platiti cijenu.

Budimo spremni naučiti reći mu „DA!“.

I to već danas.

Bog će nas protresti do temelja. Sve u nama će se preispitati.

Jer Bog nas pita: „Misliš li ti to stvarno tako? Hoćeš li mi otvoriti vrata svojega srca kako bih se u tebi nastanio? Hoćeš li dopustiti da te vatra moje ljubavi čitavog prožme? Tebe i sve što je u tebi?“

Moramo se naučiti kazati Bogu – „Da!“

I tu riječ izgovarati iz dana u dan.

Ne obazirući se na ovaj svijet i na ono što nam ovaj svijet govori.

To je cijena koju moramo prihvatiti.

Jer to je cijena našega spasa.

Ivica Ursić/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.