Crni labud, sabotaža ili jednostavno (NE)vjerodostojno

Rječnik hrvatskog jezika za ovu veliku i obećavajuću riječ vjerodostojno bilježi sljedeća značenja: koji je dostojan povjerenja, koji ne izaziva sumnju te term. koji je izvoran, koji potječe zaista od onoga kome se pripisuje; autentičan.

Na temelju poznatog slogana europskog lidera hrvatskog porijekla Andreja Plenkovića i njegovog HDZ-a od 2016., prema značenju te riječi možda je netko mogao pomisliti da će politika dotičnog obuhvaćati autentične, izvorne vrijednosti koje je predstavljao i zastupao HDZ 90.-tih godina prošlog stoljeća. HDZ se prema Statutu temeljio na domoljublju, demokratskim načelima, kršćanskoj civilizaciji te drugim vrijednostima koje su u tradiciji hrvatskog naroda.

Taj Statut u čl. 2 propisuje da se program HDZ-a temelji na domoljublju, načelima demokracije i kršćanske civilizacije te drugim vrijednostima koje su u tradiciji hrvatskog naroda te da je HDZ nacionalna i državotvorna stranka jer promiče hrvatski nacionalni interes, čuva tradiciju i identitet hrvatskog naroda i vrijednosti Domovinskog rata.

Člankom 7. Statuta propisana je mogućnost suradnje sa srodnim strankama u domovini i inozemstvu ili učlanjenje u međunarodne udruge srodnih stranaka, ako to pridonosi ostvarivanju njegovih programskih ciljeva!

Obveze i prava članova propisana su u čl.11. Statuta, a ukratko i ono najvažnije, govore o pravu i obvezi sudjelovanja u političkom oblikovanju stranke, osobito u raspravama, prijedlozima i zahtjevima, te odlučivati s tim u svezi. Njegovo je pravo i da ga obavješćuju tijela stranke, njezini dužnosnici i izabrani vijećnici i zastupnici.

S druge strane, prema čl.12. Statuta državni dužnosnici, članovi predstavničkih i izvršnih tijela jedinica lokalne samouprave, koji su članovi HDZ-a, obvezni su izvješćivati o svojemu radu i raspravljati s članovima o svim političkim pitanjima iz područja njihova djelokruga!

Koketiranje s liberalnom ljevicom

Zašto članci, obveze, prava? Pa zato da možda bude jasnije koliko su u diskrepanciji postupci legalista Andreja Plenkovića prvenstveno sa samim statutarnim odredbama, a onda i s puno važnijom, ideologijom biračkog tijela i same stranke. HDZ je od svog osnutka, na rukovodećim mjestima, vodio borbu s ravnotežom desnog i lijevog „centra“, no pod rukovodstvom Andreja Plenkovića on ne samo da je zanemario potrebu za održanjem te ravnoteže već je zanemario da je veći dio biračkog tijela HDZ-a desnije od njegovog desnog centra koji također ozbiljno koketira s liberalnom ljevicom. Na kraju krajeva u tu kategoriju ga je na samom početku svrstao i dugogodišnji bliski kolega Zoran Milanović.

Kako ne bi sve ostalo na riječima idemo prošetati počecima dolaska Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a i naići na ne tako crnog labuda.

Prisjetit ćemo se tako pravog demokratskog procesa nakon pada Karamarka nakon kojeg se najavilo barem pet kandidatura u stranci koje su redom padale u vodu kao pokošene. Brzo se pročulo da su drugi kandidati redom dobivali pozive i molbe da se odustane od vlastitih kandidatura zbog tobožnje stabilnosti stranke i države te zbog pozivanja na zajedništvo. Istina, Plenković je tada pod palicom vječnog stratega stranke u sjeni, Šeksa, uspješno vodio u svim anketama i zaista se činilo da je svaka druga kandidatura uzaludna. No činjenica da je u demokratskoj stranci u 21. stoljeću dopuštena takva diktatura i apsolutizam, unaprijed je ukazivalo na sve samo ne na demokraciju. O pričama da su se dodavali glasovi kako bi se prikrila apsolutna razočaranost i već tadašnji bojkot članova, nećemo.

Na ministarskim mjestima ljudi bez izbornog legitimiteta

Ubrzo je Plenković pogazio i svoje obećanje da će na ministarskim mjestima prevladavati oni koji će dobiti najveći broj preferencijalnih glasova pa je tako kirurški odstranio Hasanbegovića, Kovača i Klimana a sve svoje napore uložio je i u marginalizaciju najprije Ruže Tomašić pa Glasnovića, Esih, Culeja itd. Nadalje, ne samo da je kirurški odstranio desnicu već je redom na ministarska mjesta postavio ljude bez izbornog legitimiteta, čak i one odbjegle iz stranke te one prilično lijevo liberalno orijentirane. Tako na ministarska mjesta zasjeda Obuljen, Dalić (izašla iz HDZ-a i financirala drugu stranku) i Kujundžić a na mjesto predsjednika Sabora s vremenom zasjeda osoba sa par stotina glasova, ponovno vječni gospodin Jandroković. Da tada nije značilo potpuno samouništenje i da je bilo statutarno moguće, vratila bi se i Kosor. No vrlo brzo se taj gubitak nadoknađuje pa odlazi još ministara obrazovanja a na čelo tako važnog ministarstva dolazi u potpunosti nepoznata ali i lijevo liberalna Blaženka Divjak koja također svojim djelima najviše govori o sebi samoj ali i o ovom HDZ-u. Ni manje ni više, radi se samo o obrazovanju naše mladosti.

Naravno, u međuvremenu se događa i raskol s Mostom i odlazak dugogodišnje uzdanice možda čak i osobnog prijatelja Davora Ive Stiera. Iz vrha stranke govorilo se da je Plenković odluke o raskidu koalicije donio, uz protustatutarni element i bez konzultacija s predsjedništvom što je ubrzo i dobilo potvrdu jer se predsjedništvo sastajalo potvrditi konkretnu odluku nakon samog čina razrješenja.

Niti odlazak Stiera nije zaustavio Plenkovića niti mu je palo na pamet da nešto možda ne valja u njegovom načinu vladanja pa još slobodno i samouvjereno sklapa protustatutarnu koaliciju sa ne srodnim strankama HNS i SDSS. Kako jedan vođa desnog centra u RH može smatrati prihvatljiviju koaliciju s SDSS-om i HNS-om, strankama kojima rukovode bivši osuđenik i otvoreni podupiratelj politike Velike Srbije nego s hrvatskom desnicom pa makar ona za neke bila ekstremnog karaktera?! Osim toga što je to Pupovac nego ekstrem, ekstremniji i opasniji za interese hrvatskog naroda od onih od kojih ovaj HDZ zazire, već tko zna koji put? Osim što je protustatutarno ono je i okrutno prema svom narodu, posebno onom djelu koje još vida ratne rane.

Tvrdoglavo u pogrješnom smjeru

Možete li zamisliti bazu, u kojoj već ključa, kako doživljava ovu koaliciju nakon što je napokon (i to jedva) vratila povjerenje branitelja, susjeda, prijatelja nakon Sanaderovog koaliranja sa SDSS-om i Jadrankinog vrludanja ulijevo? Možete li zamisliti predsjednike nižih ogranaka HDZ-a kako se suočavaju s braniteljem ili silovanom ženom ili majkom koja još traži ostatke svojeg djeteta kojem su obećali nikad više SDSS-a i koji su se nakon tog obećanja vratili u HDZ i obnovili članstvo?! Razumijem da netko tko na svoju poziciju nije došao iz baze, ne potiče iz temeljnog ogranka ili čak iz istog biračkog tijela ne može znati težinu tog tereta, ali razuman čovjek i iskusan političar svakako mora uvažiti vapaj s terena pa makar se sam ne slagao sa svime. Čovjek s osjećajima za svoj narod morao je osjetiti i uvažiti njegov puls.

U te dane izlazi i naslovnica večernjaka s Dragom Prgometom koji nakon „slavnih“ poteza van stranke dolazi kao pobjednik i velika nova uzdanica te u ime HDZ-a izjavljuje kako za „ljutu desnicu“ nema mjesta u ovom HDZ-u?! Koji je to HDZ i ljuta desnica u njemu i od kad je on mjerodavan određivati tko može biti u stranci koju je on napustio i prilično beskarakterno i ne vjerodostojno vrludao po političkoj sceni i iza zastora igrao u zakulisnim igrama? Bijaše on nakon svega i kandidat za gradonačelnika. Pa tko tu koga sabotira? Da se razumijemo, Drago Prgomet je predivan čovjek i vrstan liječnik, ali politički jednostavno ne odgovara zahtjevima ovog naroda.

Činjenica koja dokazuje da je Plenković tvrdoglavo nastavio u pogrješnom smjeru je opet izdanje jutarnjeg i večernjeg lista koji u istom danu donose dvije oprečne priče. Na naslovnici jutarnjeg Andrej Plenković znakovito izgovara: „Vodim HDZ točno tamo gdje je želio Tuđman“ dok naslovnica večernjeg nosi lik Miroslava Tuđmana sa riječima „Moj bi otac u HDZ -u našao mjesta i za Hasanbegovića i Prgometa i Karamarka“. Teško je za povjerovati da se ni tada nije zapitao. A i Miroslava Tuđmana kao da više nije trebao.

Ne samo da se ni nakon svega toga nije zapitao i napravio još niz propusta s narodnim inicijativama od osjetljive ćirilice, HOS-a do referenduma već je odlučio sasvim nepotrebno brzinski nametnuti IK svojem narodu i stranačkoj bazi i tako prekršiti i načela demokracije i kršćanske civilizacije ali i tradiciju hrvatskog naroda, sve također Statutom HDZ-a popisanih pojmova za (o)čuvanje.

Opet, shvaćam da pripadamo EU i njenim stečevinama, razumijem pritisak i trgovinu s velikim silama, razumijem i činjenicu da je ista bila (i promakla biračkom tijelu) u programu HDZ-a, ali ako imaš osjećaj za bazu i vidiš da ključa, vidiš da se dijeli TVOJE biračko tijelo i znaš da nije nužno prelomiti IK preko koljena, kako i zašto to radiš? A ako sve to ne vidiš, nije li vrijeme zapitati se o svojoj ulozi vođe, svojim analitičarima i ulogama svih osoba kojima si se okružio a najviše od svega kako se ne zapitati što očekujem od sljedećih izbora?

Odlučio se za rizik? U redu…ali onda trebaš znati da nema crnog labuda nego si jedino i apsolutno vjerodostojan samome sebi a ne onima koji su tebe (i one koje si odsjekao) izabrali da budeš tu gdje jesi!

Ne poštuje se glas baze

Tko sam ja u svemu ovome? Član iz baze. Jedan od mnogih koji tako razmišljaju s dodatkom da javno progovaraju s apsolutno najboljom namjerom. Član s dovoljno dosadašnjih funkcija u bazi da bi mogao i znao reći PAŽNJA. Zašto javno? Zato jer interne procedure nisu urodile plodom, a vjerujte da ih je bilo. Ne poštuje se glas naroda, ne poštuje se glas baze, a bilo kakav glas u svrhu upozorenja tumači se kao napad ili kao ekstremna desnica. Također, svaki pokušaj da se ukaže na nešto što baza doživljava kao pogrešku rukovodstva završavao je ignoriranjem od strane rukovodstva, marginalizacijom pojedinaca koji su ukazivali na problem, raspuštanjem ogranaka, zataškavanjem zapisnika, ušutkivanjem i apsolutnim omalovažavanjem te potpunim negiranjem snage i važnosti baze. Jasna je stranačka stega, jasno je i računati na toleranciju, jasno je i da u politici treba biti i pragmatičan, ali kako jedan (ili više) vrsni intelektualac može zanemariti čistu računicu, ako već nema emocija prema svojoj bazi, i shvatiti da mu je biračko tijelo u najmanju ruku miješano i da će konstantnim gaženjem jednih izgubiti na težini?! Pa doći će (i došli su) i sljedeći izbori kada će njihov glas biti od presudne važnosti u ovoj podijeljenoj domovini.

Koja je to i na kojim argumentima utemeljena analiza zaključila da baza (ili barem njen značajan dio) nije važna i da je možeš gaziti i iznevjeriti u beskonačnost? Koja je to analiza vjerovala da će izgubivši desnije orijentirano tijelo dobiti lijevo (ili centar) u značajnom smislu?! Pa zar se zaista na bazu gleda kao na robotizirano tijelo lišeno svake sposobnosti rasuđivanja i odano do smrti voljenom vođi?! Možda ono često izgleda tako i možda je novi Statut HDZ-a kroz nove pojmove humanističke vrijednosti, temeljna ljudska prava, politika pomirbe, europski desni centar puno toga mogao progurati ali svaki ozbiljni političar koji zaboravi na članak 1. Ustava (sva vlast proizlazi iz naroda) nije političar ili u najmanju ruku ima ozbiljan psihološki problem s egom.

Šutnja

Ipak, možda više od svega čudi šutnja istaknutijih članova i dužnosnika. Zašto šute? Neki su kupljeni sad, neki prije. Neki računaju na buduće pozicije, neki su prirodno nadareni ulizivačkim mentalnim sklopom i cijepljeni protiv vlastitog mišljenja, a neki čekaju „bolji trenutak“. Čovjek se tužno zapita gdje je nestala narav onog HDZ-a i mentalnog sklopa članova iz 89. godine kada su unatoč totalitarnom sustavu i činjenici da se ostajalo bez glave za suprotno mišljenje, osnovali višestranačje i stranku koja je vodila domovinu do pobjede nad krvnicima.

Da ne bude zablude. Svega toga ima u svim strankama, čak i više, no druge me ne zanimaju. Ja želim da HDZ prednjači u svim pozitivnim obilježjima modernih stranaka sukladno zahtjevima vremena u kojem se ne smije zaboraviti na vrijednosti koje su svetinja a samim time i konstanta koja je ne promjenjiva. Poštujući tu konstantu, vjerodostojnost je zagarantirana a time i povjerenje i uspjeh svog naroda i države.

Osobno, ne vidim neku političku snagu koja bi mogla zadobiti ulogu mesije i pobijediti, a onda bolje i uspješnije voditi državu. Jednostavno sam se nagledala malih novih nada koje su zasjale pa se brzo ugasile skupa s mojom velikom nadom i velikom željom za nečim novim i čistim, neokaljanim i jačim. Zaista, ne vidim ni da bi netko bolje upravljao svim kosturima iz ormara koji su svakako otežali rad Andreju Plenkoviću. Ne vidim da netko ima i bolja i pametnija rješenja i programe ali u bliskoj budućnosti ne vidim niti Hrvatsku ne budu li pojedinci unutar HDZ ali i izvan njega shvatili da je doba demagogije prošlo i da se ne možeš pozivati na socijaldemokraciju ili demokršćanstvo, zvati se vjerodostojnim ili predsjednikom s karakterom a djelima pokazivati ne poštovanje prema narodu i ne postupati u skladu sa načelima i ideologijom koju si sam postavio. To je pogubno za tebe samog a onda i za državu koju predstavljaš i vodiš.

Jednostavno treba osjetiti bilo svog naroda a bilo kaže da više ne vjeruje! Granica je prijeđena i vrijeme je da se to osvijesti i nešto nauči iz toga. Bez specifične doze ljubavi prema svojoj domovini i svome narodu, bez istine koja oslobađa, bez iskrenosti i dosljednosti nema uspjeha, nema ni Hrvatske. Barem ne one za koju je tijekom povijesti toliko krvi proliveno. Uz sav teret kojeg nosi odgovornost vođe za donošenje odluka često nužno lišenih emocija i razumijevanja naroda, nije dobro zaboraviti da sva vremena ipak prvenstveno zahtijevaju spregu naroda i njegovog vođe. To vrijedi u obitelji, to vrijedi u svakoj organizaciji pa tako i u državi. To je nešto što omogućuje kontinuitet i politike a time i ostvarenje ciljeva. Upravo tu se traži i integritet kao bitna sastavnica vladanja i upravljanja, a koja se onda proteže na suverenitet i opstojnost države bez crnih labudova i bijelih miševa.

Marginalni član stranke S. L./HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo