M. Ivanjek: Fragmenti lošesusjedskih odnosa od 1918. do 2018.

Koliko bi Hrvati danas bili slobodniji da nisu toliko puta oslobođeni
(Nenad Piskač, Stoljeće srbijanskog terora 1918. – 2018., Jakovlje, 2018.)

Tema ove knjige su hrvatsko-srpski odnosi koji opterećuju sve segmente života: od religijskih, preko kulturoloških i ekonomskih, sve do pitanja opstanka. Ratovi u glavama i na terenu djeluju destruktivno na samu kvalitetu života. Poput metastazirajućeg tkiva, širi se sve više i sve brže. Ta je bolest pogubna za jedan i za drugi narod. Da bi se liječila, potrebno je uspostaviti dijagnozu, tj istinu o stanju društvenog tkiva koje je odveć zamagljeno mitomanijom povijesti i brojeva žrtava gdje su činjenice posve izgubile vrijednost. Kao da je pitanje opstanka virtuozno kreiranje laži i poticanje niskih strasti. I ovdje opet vrijedi ona Isusova: istina će vas osloboditi. Ova knjiga Nenada Piskača prilog je upravo tome. On pred nas razastire povijesna zbivanja koja je lako provjeriti. Takva knjiga može svog sugovornika naći samo na temelju činjenica i povijesnih dokumenata. Sve drugo bilo bi beskrajno mitomansko natezanje bez mogućnosti da se išta pozitivnog postigne.

Nenad Piskač poznati je publicist, književnik, urednik, novinar i hrvatski ratni vojni veteran. Tema njegove knjige Stoljeće srbijanskoga terora 1918. – 2018. slijedna su razmišljanja o kojima autor piše u posljednje vrijeme. Vezana je ponajprije uza suradnju na filmu Jakova Sedlara Stoljeće srbijanskog terora u Hrvatskoj, a nastavlja se nizom kolumni srodne tematike koje objavljuje na portalu HKV-a. Treba napomenuti da navedeno stoljeće terora označava suženo razdoblje koje bi se moglo nazvati stoljeće fizičkog terora, a tom stoljeću prethodio je višestoljetni politički, psihički i kulturološki teror koji ima svoju dugu tradiciju. Da bi se samo naznačio taj uvod u dugi povijesni teror, treba dati bar neke napomene.

Limes na Drini: Ocu otadžbina, domu domovina

Povijest srpskog presizanja na hrvatski teritorij, povijest krađe, podmetanja i laži možda je starija od netrpeljivosti Srba prema Hrvatima. Moguće da je ta mržnja naslijeđena na limesu, odnosno Drini, od grčko-rimske netrpeljivosti, odnosno Bizanta i Zapadnoga rimskog carstva. Na takvo razmišljanje upućuje i činjenica da Srbi Hrvate nazivaju i danas Latinima, a nerijetko se za Srbe rabi pojam Bizantinci. Uz upotrebu tih pojmova ide, dakako, i tipologija: služenje svim pa i najnečasnijim sredstvima s jedne strane i nesloge koja gura na rub propasti s druge strane.

Dakako, to je simplificiranje koje ne može dati potpunu sliku.

Tako još jedno simplificiranje koje treba uzeti u obzir jest koncepcija, tj. leksička činjenica: Srbi svoju zemlju zovi otadžbina, slijedno tome kud god otac ide tu je i Srbija. Hrvati upotrebljavaju riječ domovina, što upućuje na privrženost domu. Naravno, te dvije koncepcije ne mogu se nikako usuglasiti. Tako limes još uvijek drže živim već odavno mrtvi vojnici lomeći koplja istočne i zapadne koncepcije i karaktera. U tom neugašenom prastarom ratu rabe se sva moguća sredstva od kojih je najuobičajenije tražiti saveznika iza leđa neprijatelju i potraga za podmitljivim izdajicama iz redova protivnika.

Za kontinuitet tog podmetanja i potkupljivanja, da bi se širile laži u korist velikosrpskog posla, dostatni su podaci o Josephu Šafariku – krojenje karata u korist srpskog teritorija i prisvajanje hrvatskih književnika i pisaca pod srpske bilo je nešto što se po sebi podrazumijeva. Takav mentalitet pokušao je opisati začetnik hrvatske književne historiografije Đuro Šurmin, sabravši tekstove koje su sami srpski pisci zapisali. Pitanjima zašto je tomu tako i odakle ta potreba za presizanjem tuđega, zašto je SPC čuvar te ideje o velikoj Srbiji, morat će se pozabaviti ponajprije sami Srbi. Možda je u pitanju pogrješno shvaćena mesijanska ideja pravoslavlja općenito, a možda jednostavno sukob rimsko-bizantskih mentalnih, političkih i vjerskih sklopova. Za sada zadovoljavajućega logičnog objašnjenja u potpunosti nema, iako su mnogi pisali o toj temi, poglavito Ivo Pilar. Kao susjedima, nama je važno shvatiti mehanizme koji upravljaju tom agresivnom osvajačkom politikom i tako definirati stranu s koje smo ugroženi.

Od Načertanija do oslobođenja i prisajedinjenja

Načrtanje je definiralo mitomanski stav da su “Srbi sve i svuda”: Gdje je jedan Srbin, tu je Srbija. Takav pristup isključuje svako pravo drugih naroda i nikad se ne zamara logikom jer svjesno djeluje na nacionalističke emocije generiranjem mita koji djeluje ne na svijest, već na podsvijest. Tako su Srbi “s oružjem u ruci osvojili puste krajeve”. Poraz na Kosovu, vješto proglašavaju pobjedom. Za takve je mit važniji od povijesti i činjenica, budući da se jedino tako i može opravdati cilj. Zato je bilo moguće da u udžbenik iz vremena kraljevine Jugoslavije uđe pjesma: Nebo je plave srpske boje, na njemu stoluje Srbin Bog. Oko prijestolja anđeli Srbi stoje i slave Srbina Boga svog. Ili pak: Sa vrh Srđa vila kliče: zdravo srpski Dubrovniče.

Da takav stav nije tek puko izmišljanje neprijateljske strane, lako je provjeriti. Prije Drugoga svjetskog rata tiskana je u Zagrebu na ćirilici knjiga Krajina (1939.). Priložena karta poklapa se s memorandumskim presizanjem na hrvatski teritorij iz 1991. Tu su popisana srpska naselja u Hrvatskoj. Uz 38 mjesta gdje žive veće zajednice Srba (Okučani, N. Gradiška, Novska, Pakrac, Daruvar…), nalazi se i Zagreb. To valja imati na umu kako netko ne bi pomislio da Piskač izmišlja neku kontramitologiju. On se zapravo bavi posljedicama velikosrpske mitomanije govoreći o onome što se uistinu dogodilo u tom lošesusjedskom odnosu koji nije bio usmjeren samo na Hrvatsku, nego na sve Srbiji susjedne zemlje.

Njegove navode lako je provjeriti – iako čovjek koji put jedva da može vjerovati da je istinito ono što iznosi. Primjerice, kad navodi podatak da je za hrvatske krajeve važio propis po kojemu je obitelj kojoj su žandari ubili člana, morala platiti metak kojim je ubijen. Ali i ta je činjenica potkrijepljena arhivskom građom, jednako kao i činjenica da je beogradski režim ubijao hrvatske intelektualce poput Kozarčanina, Pilara, Šuflaja…

Jednako tako nije sporna sličnost ideja, obrazaca i metoda obračuna 1918., 1941., 1945. i 1991. Zanimljivo je da se ta agresija uvijek imenuje oslobođenjem: kralj Petar se imenovao osloboditeljem kad je ujahao na konju u (prisajedinjeni) Zagreb, baš kao što je to bio slučaj 1945. godine s ulaskom partizana – samo što hrvatski narod postaje brzo svjestan da mu je sloboda u ime slobode oduzeta i da je umjesto pravde i mira tek s oslobođenjem nastupao teror jednoumlja, ali i podijeljenost na jednake i jednakije. Pitanje je koliko bi Hrvati bili danas slobodniji da nisu toliko puta “oslobođeni”.

Demitologizacija nije govor mržnje

Knjiga obuhvaća razdoblje od 1918. – 2018. i sastoji se od dvije cjeline: prve, koja je nastala kao podloga za dokumentarni film na ovu temu (prvo poglavlje), te druga cjelina (drugo, treće i četvrto poglavlje) koji se sastoji od kolumni uglavnom objavljivanih na HKV-u, gdje i dalje piše zapažene članke. I dok je prva cjelina tekst koji tvori kronološku zaokruženost vezanu uz ratove i hrvatska stradanja, drugu prožimaju aktualnosti, bilo da se odnose na unutarnju hrvatsku (prosrpsku) politiku ili pak međunarodne odnose.

Drugo poglavlje pod naslovom Nova proizvodnja duše i mozga Beograda govori o hrvatskom propustu oko ulaska u punu demokraciju jer nije donijela zakon o lustraciji komunističkih i velikosrpskih ostataka. Tu spadaju i mitovi o Jasenovcu i suočavanje sa stvarnom prošlošću i čine poveznicu s aktualnim izdanjima knjiga poput Tomislava Vukovića (Kako je nastao mit…). Riječ je o mitovima koji svaku demitologizaciju smatraju govorom mržnje. Autor se zapravo stalno bori s lažima koje generiraju nelustrirani pojedinci s dobrom medijskom podrškom, a nastoje svim silama da se ne čuje “druga strana”. S pravom žali što podrivavanje temelja hrvatske države nije kažnjivo. Stavlja nas pred neravnopravne usporednice kao što je stalno prozivanje Katoličke Crkve da se miješa u politiku (a gotovo nema nikakav utjecaj na politiku i aktualna vlast ju ni u čemu ne sluša), dok SPC, koja se posve otvoreno miješa u politiku (i Srpska politika ju uvažava), za to nitko ne proziva. Tu je, dakako, i tema Stepinca.

Treće poglavlje odnosi se ono što se u žargonu uvriježilo kao “region”. Kao da se neprestano pod nekim novim (starim) konceptima obnavlja Jugoslavija koja sve više uvažava Beogradsku kuhinju i u međunarodnom kontekstu. U tom smislu znakovit je naslov Kriza istine u hrvatsko-srpskim odnosima. Stvari sagledava i unutar europskog konteksta. Zadnje poglavlje nosi naslov Analiza dokumenata, a bavi se srpskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj. Riječ je o ostvarivanju nacionalnih prava u kojima manjina želi sva konstitutivna prava većine.

Poraz mudrosti: Magla u koju guske rado gegaju

Iako će neki ovo djelo svrstati u “svađalice”, posve bi krivo bilo staviti ovu knjigu među promotore mržnje jer potraga za istinom to nikako ne bi smjela biti. Ako netko uočava da činjenice nisu takve, onda suprotstavljeno mišljenje mora potkrijepiti valjanim dokazima i dokumentima. Upozoravati pak na neke oblike agresije na Hrvatsku stvar je mudrosti. Naime, kada netko prati meteorološki izvještaj i iz oblaka vidi da će padati kiša, a svaki put u takvoj situaciji ne uzme kišobran ili kabanicu, onda ne riskira samo da će se pokislo vratiti kući, nego i vlastito zdravlje.

Jedno je sigurno, hrvatska politika bi morala biti oprezna kad je u pitanju naš susjed koji više voli svoj mit, nego sve činjenice i istine zajedno. Nije taj problem od jučer, niti će sutra prestati. Preostaje nam njegovati istinu, ne reagirati iz mržnje, ali biti uvijek na oprezu – i uzeti kišobran.

Zašto je važno pročitati Piskačevu knjigu? Odgovorit ću riječima biskupa Ivice Petanjka u Bleiburgu: “Samo ako želimo čuti riječ istine, možemo sjesti za zajednički stol.” Ja pak dodajem da je nepoznavanje i neznanje (koje nikog ne opravdava) magla u koju guske rado odlaze.

Mirko Ivanjek/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo