Zašto jugoslavenske obljetnice ne zaslužuju obilježavanje

Izaslanik predsjednika hrvatske vlade Andreja Plenkovića ove se godine prvi puta pojavio na Bitka na sutjesciobilježavanju obljetnice „bitke na Sutjesci“, što je odmah izazvalo lavinu rasprava u domaćoj javnosti. Kako bi opravdao čudnovati potez svog stranačkog šefa zavidnom brzinom oglasio se Branko Bačić, predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a: „Na Sutjesci je poginulo više od 3000 Hrvata, mojih Dalmatinaca i svih drugih koji su krenuli u borbu protiv fašizma i za slobodu svoje domovine“, izjavio je ugledni HDZ-ovac. Na Bačićevu izjavu odmah je duhovito reagirao jedan od internetskih komentatora (pod nadimkom „junkerovkaputzapovlačenje“) pitanjem: – Je li vlada poslala izaslanike na Mohačko polje, Nikopolj, Varnu, kod Lepanta? Nisu li se i u tim bitkama borili Hrvati?“ Pitanje je sasvim na mjestu, ali teško da ćemo dočekati bilo kakav suvisao odgovor od strane prozvanih. Umjesto jalovih političkih prepucavanja koja je Plenkovićev potez izazvao bilo bi kudikamo opravdanije da se bitka na Sutjesci razmotri u nešto drukčijem kontekstu. Pođimo od broja stradalih na partizanskoj strani!

Povjesničari se slažu oko toga da su u tadašnjim sukobima najviše stradali „Dalmatinci“. Slovenski povjesničar Viktor BokaKučan u svojoj analizi procjenjuje da su u mjesec dana bitke poginula 7543 partizana, te da su među njima najbrojniji bili „Dalmatinci, a Split i Šibenik jedini gradovi s četveroznamenkastim brojem boraca. Za usporedbu, u bitki na Sutjesci sudjelovalo je samo 67 Beograđana. Najviše je Dalmatinaca bilo i među poginulima, oko 3000…“ (Večernji list, 18. 6.) Zapažen doprinos dali su i crnogorski partizani, među kojima se posebno istaknuo „narodni heroj“ Sava Kovačević.

Da bi se nekako odužili „uvijek vjernim“ Crnogorcima, komunisti su tijekom rata donijeli odluku da čitav obalni pojas od Boke Kotorske do Bara pripadne novoosnovanoj Federalnoj republici Crnoj Gori. Neposredno nakon rata dogovoreno je i da Bosna i Hercegovina pokloni Crnoj Gori svoj izlaz na more kod Sutorine, a zauzvrat dobije planinske vrleti oko Sutjeske i Zelengore. I tako je malena Crna Gora, zahvaljujući ponajprije partizanskim žrtvama, dobila nezamislivo velik komad jadranske obale na račun susjednih naroda.

Cost-benefit analiza

Kako su u svemu tome prošli naši vrli „Dalmatinci“, odnosno, zašto njima nitko nije ništa poklonio? Kao što je poznato, Neumi Boka Kotorska i čitav priobalni pojas do grada Bara nikad u povijesti nisu pripadali Crnogorcima. Po etničkoj strukturi Boka je bila podijeljena na gradiće s katoličkom (Kotor, Tivat) i pravoslavnom većinom (Herceg Novi, Risan), s tim da su do propasti Austro-Ugarske Hrvati-katolici ipak imali većinu. Maček je 1939. pristao da Boka ostane izvan granica Banovine Hrvatske, ali je barem zauzvrat dobio područje Neuma i tako spojio Dubrovnik s ostatkom Hrvatske.

Komunisti su tijekom rata odlučili da Hrvatska ponovno bude presječena bosansko-hercegovačkim izlazom na more kod Neuma, što je kod mnogih Hrvata (Petar Šegedin!) izazvalo sumnju o krajnjim namjerama avnojevskih „kartografa“. Ako se prisjetimo već spomenutog podatka da je na Sutjesci uludo izginulo 3000 „Dalmatinaca“, opravdano je postaviti pitanje svim jugonostalgičarima, komunistima, iskrenim zagovornicima bratstva i jedinstva, titoistima, antifašistima…itd. zbog čega 1945. problem bosansko-hercegovačkih izlaza na more kod Neuma i Sutorine nije riješen na svima prihvatljiv način?!

Ako su „Dalmatinci“ morali pokloniti Boku Kotorsku Crnoj Gori, koja na taj prostor nije imala ni povijesno ni etničko pravo, zašto Dalmacija (Hrvatska) kao kompenzaciju nije dobila barem Neum? Zašto Bosna i Hercegovina 1945. nije tražila Jugoslavijaproširenje svog izlaza na more u Boki, konkretno u Herceg-Novom (kojega je, uostalom, osnovao bosanski kralj Tvrtko!), i tako nadomjestila eventualni gubitak na drugoj strani?! Zašto je cjelokupni sporni teritorij poklonjen nezasitnim Crnogorcima? Posljedice svog (protuhrvatskog) idiotizma Srbi najviše osjećaju danas, kad je Crna Gora nezavisna država, a Srbija i RS „land locked countries“.

Da paradoks bude još veći, u novije vrijeme Hrvatima najviše problema na neumskom području ne stvaraju Srbi nego Muslimani, koji sa spomenutim prostorima nemaju nikakve poveznice. Da nema ekstremista u Sarajevu i njihovih suludih zahtjeva, Hrvatska danas ne bi bila prisiljena graditi zaobilazni most preko Pelješca i opterećivati se golemom infrastrukturom. (Sva sreća da je bar Europska unija „odriješila kesu“.) Eto, nabrojali smo sasvim dovoljno razloga zašto je Jugoslavija morala propasti i zbog čega njene obljetnice ne zaslužuju obilježavanje!

Dinko Pejčinović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.