Gostovanje popularnog sarajevskog glumca Emira Hadžihafizbegovića u emisiji Aleksandra Stankovića, ”Nedjeljom u 2”, izazvalo je prilično mnoštvo reakcija, budući je on iznio nekolicinu stavova oko kojih se razvila i javna polemika. Na tu je temu reagirao i jedan od najpoznatijih hrvatskih novinara, urednika, ali i književnika, Mate Bašić, koji već 20 godina živi u Melbournu u Australiji.

Nazorovu nagradu, koju ni Tuđman nije ukinuo, dobili su i Krleža, i Andrić, i Meša Selimović, i Ranko Marinković… – priopćio je, između redaka, vrlo upućenom Aleksandru Stankoviću dobro obaviješteni Emir Hadžihafizbegović.

 

Prošlo je to ispod radara, rečeno pametnim novinarskim novogovorom, pa se nijedan “regionalni”, nijedan “zapadnobalkanski”, nijedan medij s “područja bivše Jugoslavije” – koji se od nedjelje 17. lipnja 2019. natječe u izvještavanju o tome kako je Stanković ugostio napadača na Thompsona ili kako mu se suprotstavljao oko Komšića te konačno kako je podastro Hadžihafizbegoviću višekratno objavljenu staru njegovu fotografiju s ispruženom troprstom desnicom – nije osvrnuo na taj i tako kontekstualizirani glumčev, nesumnjivo politički, iskaz, makar je on (iskaz), daleko uvrnutiji od ionako nejasna troprstog mahanja na tuzlanskom skupu Reformista Ante Markovića u praskozorje serbo-jugoslavenskih ratnih pohoda od Jesenica do Drenice što će potrajati cijelo slijedeće desetljeće.

Naime, čak i ne ulazeći u besmisleno ubačenu “bubicu u uho” o Tuđmanu koji je razmišljao ili nije razmišljao o “ukidanju Nazorove nagrade (zašto bi, uostalom, uopće itko razmišljao o tome, a potom, zašto baš Tuđman kad je, en passant, upravo on potpisao aktualni zakon o njoj?), takva bombastična tvrdnja sumnjiva je već “na prvu loptu”. Zašto?

Pa jednostavno zato i neumoljivo zato što je Nagrada Vladimir Nazor hrvatska državna nagrada, što je bila čak i u doba socijalizma, odnosno otkako god postoji!

Hrvatski Državni Sabor usvojio je, dakle, 31. svibnja 1991. Zakon o “Nagradi Vladimir Nazor” (NN br. 27/1991.), a kako piše na web-stranicama Ministarstva kulture, “Nagradu Vladimir Nazor dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma u Republici Hrvatskoj. Nagrada se dodjeljuje kao godišnja nagrada i kao nagrada za životno djelo. Godišnja nagrada dodjeljuje se umjetnicima za najbolja umjetnička ostvarenja koja su bila objavljena, izložena, prikazana ili izvedena tijekom protekle godine, kao i grupi umjetnika za kolektivna umjetnička ostvarenja. Nagrada za životno djelo dodjeljuje se istaknutim umjetnicima koji su svojim stvaralaštvom obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji je stvaralački put zaokružen, a djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske. Nagradu dodjeljuje Odbor ‘Nagrade Vladimir Nazor’ na prijedlog komisija koje osniva za pojedina područja umjetnosti. Predsjednika i članove Odbora, na prijedlog ministra kulture, imenuje Hrvatski sabor iz redova umjetnika, kulturnih i javnih djelatnika.”

Članak 3. Zakona o Nagradi Vladimir Nazor jasno navodi: “Godišnja nagrada dodjeljuje se umjetnicima koji su DRŽAVLJANI Republike Hrvatske za najbolja umjetnička ostvarenja koja su bila objavljena, izložena, prikazana ili izvedena tijekom protekle godine, kao i grupi umjetnika za kolektivna umjetnička ostvarenja. Nagrada za životno djelo dodjeljuje se istaknutim umjetnicima koji su svojim stvaralaštvom obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji je stvaralački put zaokružen, a djela i ostvarenja OSTAJU TRAJNO DOBRO REPUBLIKE HRVATSKE.”

Na istim web-stranicama Ministarstva kulture objavljen je i popis dodijeljenih godišnjih nagrada i nagrada za životno djelo na području književnosti sve od 1959. do danas.

https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=407

Tamo se, dakle, jednostavno može provjeriti da hrvatski književnici Miroslav Krleža (1962. za životno djelo) i Ranko Marinković (1965. godišnja nagrada, 1975. za životno djelo) jesu okićeni Nagradom Vladimir Nazor, ali (vrlo blago rečeno – jugoslavenski) književnici Ivo Andrić i Meša Selimović nisu je vidjeli nikada!

Jer, njihova djela – bez obzira na pobratimstvo lica u svemiru tj. bez obzira ako i spadaju u svjetsku civilizacijsku baštinu – ne predstavljaju TRAJNO HRVATSKO – NACIONALNO PO SEBI I ZA SEBE – KULTURNO DOBRO.

U citiranoj rečenici, izgovorenoj u obliku tvrdnje u Nu2, riječ je, dakle, o nekovrsnom uvjetovanom refleksu koji je, međutim, “regionalnim”, “zapadnobalkanskim”, “bivšejugoslavenskim” intelektualcima, kulturnjacima, društvenjacima i zoon politikonima svih boja i oblika žalosno duboko usađen odgojem, obrazovanjem, medijima, sustavnim ispiranjem mozga na nebrojene načine i uz pomoć opisivih i neopisivih, vidljivih i zaumnih metoda. No, taj je refleks bezuman (bez uma), atavistički nepotreban, a potencijalno vrlo zloćudan, poput upale slijepog crijeva kad tiho i dugo mirujući vreba pa se odjednom pretvori u terminalni kancer.

 

Mate Bašić fb/Direktno.hr/ https://direktno.hr/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.