Goran Raguž: SOCIJALIZAM UND DEMOKRACIJA (davno napisano za moju dječicu)

Kratki ogled o jednoj kontadikciji

Socijalizam i demokracija su dva pojma potpune suprotivosti. Ne postoji niti jedan primjer u ne baš kratkoj povijesti socijalističke ideje, koji svjedoči drugačije. Socijalizam i demokracija se bespogovorno isključuju i svaka ideja koja se naslanja na Socijalizam je zločinačka po sebi. Pa da krenemo. Vežite pojaseve, moglo bi biti i turbulencije!
Socijalizam je naziv koji ima dva značenja. Prvi opisuje društveno – ekonomsko uređenje u kojemu je većina sredstava za proizvodnju u javnom, odnosno državnom vlasništvu, a većina ekonomske djelatnosti se odvija pod strogom kontrolom države u svrhu što ravnomjernije raspodjele društvenog bogatstva. U marksističkoj literaturi, socijalizam se navodi kao prijelazni period od kapitalizma prema besklasnom društvu – komunizmu!

Wikipedia

Pojam demokracija označava pluralistički oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donose izravno ili neizravno većina njenih građana kroz izbore. Kada su ti uvjeti ispunjeni, vlast se moće opisati kao demokratska. To vrijedi za razne sustave upravljanja, jer se ti pojmovi mogu kombinirati sa drugim vrstama vlasti.

Wikipedia

Nasumice odabrana kao izvor, iako ponekad loša do smiješna, Wikipedia ne griješi. Ne može preciznije. I tu počinje i osnovni problem koji od vremena srednje škole, jednostavno ne razumjem in extenso: Socijaldemokracija! Kao i žilavost jedne povijesno promašene ideje i njene „svekupeće“ (Solženjicin) prakse. Ako kao „kamen temeljac“ te svima drage ublehe uzmemo početak 17. Stoljeća i Campanellinu „La Cita del Sole“, onda za četiri stotine i desetak godina se nakupilo toliko ljudskog i teoretskog gada, da ovaj komentarčić nema namjeru da čisti te gubave Augijeve štale iz običnog ljudskog razloga – nedostatak dovoljnih količina vode za tu plemenitu namjenu! A nakupilo se!

“… La città, a forma circolare, è situata su un colle ed è formata da sette mura che prendono il nome dai sette pianeti. La città è praticamente inespugnabile, poiché conquistarla significherebbe espugnarla sette volte dato che ogni girone di mura è fortificato. è possibile accedere alla città solo attraverso quattro porte situate precisamente in coincidenza con i quattro punto cardinali. Nella parte più alta del colle c’è una pianura molto estesa dove è situato il tempio del Sole, anche questo di forma circolare…”

Kratko jasno glasi:

“… Grad, u kružnog oblika, nalazi se na brdu i sastoji se od sedam zidova koji su imenovani nakon sedam planeta.Grad je gotovo nesavladiv, kao što bi osvajanje osvajanje sedam puta od svake skupine je utvrđen zidinama. Možete pristupati samo grad kroz četiri vrata nalaze točno podudara sa četiri boda kompasa. U najvišem dijelu brežuljka postoji vrlo široka ravnica gdje se nalazi hram Sunca… itd. Itd…

Ne postoji u teoriji političkih sustava ljepši početak jedne ideje kao što Tomaso Campanella počinje svoj “Grad Sunca”. Grad savršenih oblika, naseljen savršenim ljudima, savršeno upravljan, jednom riječju, “Država za Čovjeka”! Do dana današnjeg, ostaje spomenik izreci da papir svašta trpi i da citiramo “… nije budala onaj tko ne zna da čita, već onaj tko misli da sve što je napisano istina…”! Svejedno, ne postoji profesor filosofije ili još praktičnijeg marksizma, koji sa suzama u očima nije počinjao uobičajenu sonatu o početku socijalističko – socijalističke misli, sve zadignute glave sa obaveznim pogledom u daleke daljine, k’o da ga vidi, Grad Sunca, u svom sjaju drage države za čovjeka ili kako god da se zvaše tekući projekat te permanentne budalaštine. Idućih 400 i kusur godina pripada historiji najgoreg beščašća, no početak je čudestan!

Početci svake ideje su čudesni, no kako čitalac već zna, “… dobrim namjerama je popločan put u pakao…”, a pakao devetog kruga socijalističkog pakla, osobito kada mu je dodat i onaj “demokratski” dio, ni Dante nije znao, unatoč golemoj pjesničkoj imaginaciji, pravilno obojiti. Jer komu bi pala takva gadost na pamet koja obavezno završava kao benitovsko – staljinistička – maocetungovska – hitlerovsko – brozovsko – miloševićevsko – kimilsungovska – komšićko – lagumdžijska ublehaška ujdurma. Naime rečena gospoda su po svom osobnom priznanju – socijalisti! Nemam razloga da sumnjam u to. Niti me interesiraju nijanse za koje oni tvrde da su razlika, bitna da su samo toliko, da su oni pravi sljedbenici Marksa&Campanelle. To ipak ostavljam njima.

Socijalistička ideja je ideja savršenog marketinga jer u kriznim vremenima ne nudi rješenja, već utjehu, utjehu u formi pravde! Socijalizam ne nudi ni jedno rješenje problema, ukoliko nema već stvorene vrijednosti koju će on “pravednije” raspodijeliti. A to se može samo u Državi za Čovjeka. Vratiti pogled na Grad Sunca. Solženjicin ispravno tvrdi da su uspješne političke ideje, samo jednostavne ideje, ideje koje se ne sastoje od previše priče, a osobito nekakvih fusnota, prihvatljive masama upravo svojom jednostavnošću i efikasnošću, ma kako krvava ona bila. Mase nemaju savjesti. Ona je individualna kategorija. Socijalizam se tu pojavljuje kao savršen odgovor za potrebe društva u krizi. Niko ne voli duge i složene odgovore, a i čemu razbijanje glave nečim takvim kao što su zakonitost ili čak i gluho bilo moral, kada političkoj ideji stoji na raspolaganju jedna takva alatka kao EKSPROPRIJACIJA EKSPLOATATORA u njenim raznim inačicama i oblicima. Tu socijalistička ideja neskriveno otvara jednu jedinu kartu koja se tiče alata kojim se gradi Grad Sunca! Gola otimačina već nekim drugim stvorene vrijednosti.
Nastaviće se, sigurno!

U socijalističkoj povijesti, ne postoji primjer da je sustav stvarao bilo što logikom stvaranja, a da nije bila naslonjena samo na logiku “svrsishodnosti” koja je uspjevala pokriti cijeli diapazon društvenih potreba. U socijalističkom društvu to je i jedini raison d’etre. Svrsishodnost i uklopljenost u poredak, pa što god od toga ispadne. Tu već čujem zbor uplakanih socijalista – socijaldemokrata – komunista – khmera i sl. kako uplakanim glasom vrište: nije istina! Na žalost, jeste, tužna i surova istina da taj sustav vrijednosti nije sastavio dvije cigle skupa efikasno, od kako postoji! I to ne da nije mogao ili znao, jednostavno, nije bilo potrebe.

(Svi gore navedeni, imaju običaj iščupati “svjetle”primjere socijalističke Palmeove Švedske, Austrije Kreiskoga ili Zapadne Njemačke Helmuta Smitda, zaboravljajući da su ti, redom nesretnici, preuzimali vlast u vrlo urednim liberalno – demokratskim sustavima, koje su iza toga bezobzirnim, a osobito bezobraznim trošenjima, dovodili do pred prosjački štap. I to bez greške. Kao što su i bez greške gubili izbore na prvim sljedećim. Nakon kojih bi se uobičajeno otkrivao svjež primjer klasične pljačke državnih fondova, nepotizma, najgorih oblika korupcije koji u nekim slučajevima idu do ranga veleizdaje!)

Osnova svakog socijalističkog poretka ili bilo kojeg njegovog varijeteta je apsolutni volutarizam i nedostatak svake odgovornosti i prema svojim zakonima. Naime oni služe samo za šminku sustavu koji ni jedne sekunde ne razmišlja o njihovoj primjeni, iako ih uredno donosi, teoretski obrađuje, kune se u njih od Ustava na niže, no primjenjuje ih samo u krajnjoj nuždi.

Prvi od primjera najgoreg voluntarizma nalazimo kod oca modernog (praktičnog) socijalizma, Lenjina. Iako kao predsjednik privremene vlade, kao jednu od prvih odluka donosi odluku o ukidanju smrtne kazne za sva djela, krišom šalje instrukciju Đeržinskom, šefu već formirane tajne policije, da sva lica koja po svojoj slobodnoj odluci treba strijeljati, pošalje prema bojišnici, na koju se odluka o ukidanju ne odnosi! Ne može praktičnije! Kao ponosni lenjinovac, šezdeset godina poslije, veleoplakani Maršal na odluku tuzlanskog sudije Jovana Radulovića kojom oslobađa sudskog progona Don Antu Bakovića radi nelegalno prikupljenih dokaza, komentira sa”… ma koji k…c se ovaj sudija drži zakona k’o pijan plota…?”i time jednostavno precizira i teoriju i praksu već pomenutih dragih Campanelle i Marksa.

U tih šezdest godina, nije smješten samo smješni volutarizam, tu je smješten, prije svega ocean ljudske krvi, od kojih maršalov potok i ne spada među najmanje, tako da niti jednog trenutka ne treba ni pomisliti da je ovo nekakav ogled koji ponekad izgubi to iz fokusa.

Nedaj mi Bože!

Povijesna činjenica ostaje da najveća zemlja socijalizma nije bila sposobna jednu jedinu godinu svog postojanja proizvesti dovoljnu količinu hrane za svoj puk. Nije ni jedna, nikada. Žetva iz 1913. hranila je Rusiju do 1920. kada nastupa prva od serije gladi koja izaziva Tambovski ustanak, koji guši boljševička zvijezda u usponu, Tuhačevski, zajedno sa divizijom Letonskih strijelaca u krvi i čija metodologija postaje metodologija rješavanja problema u socijalizmu: do djeteta u kolijevci. Vidi tzv. “Cazinsku”pobunu, po čijem metodu je to ona ugušena? I to u trenutku kada ti seljaci postaju “vlasnici” zemlje i sredstava za proizvodnju! Tu negdje treba gledati i uzroke neviđene popularnosti “Alana Forda” u socijalizmu! Od Tambova do Cazina, nezadovoljni trudbenici ginu k’o muhe iz običnog ljudskog razloga: Država za Čovjeka se ne jede, niti se gladnoj djeci može staviti u usta. Točka.

Nemoćna da proizvede, rečena otima i tomu još daje teorijsku podlogu. “Eksproprijacija eksproprijatora”, kovanica koja ulazi u svete knjige doslovce svake socijalističke inačice, dajući nam za pravo tvrditi da je otimačina tuđeg vlasništva ili posjeda, jedini način opstanka jednog povjesnog isprdka, nesposobnog za bilo što osim pljačke. Pljačke su unutar socijalističkih modela razvile cijele nizove varijeteta koji počinju od gole dekretske sile koja jednostavno otme ne balaveći oko formalnosti bilo koje vrste, a i čemu. Jednostavno, “… mrš svi u kolhoz/zadrugu i ponijeti sve sa sobom…” i to je to, možda samo malo opširinje. Time se dobiju sredstva za proizvodnju, a i radna mjesta za svoje “klasno” svjesne drugove und kammarate, obično najgoru ljudsku bagru skupljenu sa koca i konopca, koja samo unutar sustava takvih vrijednosti, može biti “nešto”! Unutar bilo kojeg drugog, ona ne može biti ništa, nesposobna za bilo što drugo osim biti bagra ili šefovi bilo čega što mu “Majka Partija” da na povjerenje.

Pored obične i gole pljačke, socijalizam i njegovi teoretičari su razvijali i suptilnije ideje društvene pljačke tj. državne uprave, od kojih je tzv. “nacionalizacija”postupak vrlo širokog diapazona i nježno pokriva običnu otimačinu nečeg što pristigloj vlasti neophodno treba da siše dok ima. Bilo to uspješna banka, osiguranje, profitabilna tvrtka ili što bilo sa novcem ili uticajem. Da ne bi izazivalo podozrenje poput “primarne akumulacije sredstava na boljševičko – maoističko – kmerski način”, socijalisti&co. su morali ipak odgojiti i teoretičare koji će opravdati nacionalizaciju kao jedini opravdani instrument socijalizacije društva i onda, kada je i najglupljem teletu jasno da to jednostavno ne ide. Ako tu i izbjegnemo Velike Vođe, ne možemo njihove teoretičare od Zinovjeva, Buharina, Čua, Pota, Suslova, Kardelja do tekućih savjetnika za ideologiju i upravljanje, od Milanovića do Lagumdžije.

(Da ne bi bilo besmislenog dizanja na zadnje noge, svako ime koje pominjem je nekada za samoga sebe izjavilo da je socijalista – socijaldemokrata – komunista – crveni khmer ili slično. Iako su ga friško išćerali iz tog uglednog društva, ja ne dvojim da je i Dodik isti, samo zato što se čovjek tako osjeća, a ja se ne bavim inače brojanjem crvenih krvnih zrnaca, nacionalim, vjerskim ili političkim osjećajima bilo koje jedinke. Ja ih prihvatam točno onakima, kako to za sebe tvrde. Rečeni gospodin se kune u djecu da je socijalista. Dobro.)

Najsloženija dužnost svakog teoretičara socijalizma je najteža od svih “Mission Imposible”, dokazati da je otimačina nacionalizacijom funkcionalna i dobra za društvo, te da državom/”društvom”/strankom upravljana proizvodnja/država/društvo/obitelj – vidi “La Cita del Sole”, mogu ne samo funkcionirati, već i biti funkcionalniji ili efikasniji od inačica običnog “eksploatatorskog” i “nehumanog” liberalnog kapitalizma. Za 400 i kusur godina od Campanelle do Komšića, nisu proizveli 1 (slovima jedan) primjer ičega efikasnog osim njihovog osobnog standarda i standarda najbližih sljedbenika uobičajenog oca stranke i/ili Revolucije – Države za Čovjeka ili slične more, no ne i mnogo šire. Jednostavno, sinija nije dovoljna za sve, kako se to već nazire kod vrlo stidljivog Marksa. Ipak, nismo svi isti.
Naime prvi i osnovni problem svakog socijalističkog društva je fizička veličina sinije na kojoj jednostavno nema mjesta za svakoga. Niti u šerpi dovoljno čorbe za svu čeljad. Solženjicin to precizira tzv. “skalom socijalističke ishrane”, koja postoji na najdražem i najstarijem socijalističkom načelu: SVAKOME PREMA ZASLUGAMA! Uz jednostavnu digresijicu da zasluge određuje Majka Partija, od mjesta za sinijom, do veličine pribora za jelo. Čeljad za sinijom su uglavnom cijelu povijest ista, učas počnu brojati tuđe zalogaje (pogledati detalje slučaja Lagumdžija – Komšić, pa onda lagano nazad u povijest), a kako teća nije neiscrpna učas polete i šamari. Tako se paradoksalno osnovno načelo socijalizma, pojavljuje kao njegov grobar! Tu se neodoljivo nameće usporedba sa onom čuvenom basnom o žabi, škorpionu i prelazu vode. Tko misli da je praksa socijalizma drugačija, može izazvati samo salve smijeha kod pisca ovih redaka. Svakako da ne zaboravimo i legendarnog Superhika i njegovo otimanje od siromašnih i davanje bogatima. Gdje svakako spada praksa jugoslavenskih socijalističkih samodoprinosa za svaki vodovod ili otimanje jedne plate godišnje u ime neke regularne “solidarnosti” sa nečim iz tekuće prakse. i to sve u zemlji koja već naplaćuje masno svoje porezne i druge doprinose tom istom obvezniku. Dovoljno je bilo malo “Alana Forda” grupi petnaestogodišnjaka, pa da u potpunosti razumije praksu socijalizma.

Nastavak, svakako, svakako!

Socijalizam je obavezno i društvo zaštićenog zločina, upravo zato jer je nedemokratsko. Osnovni test za razlikovanje je pitanje da li je jedno društvo, društvo vladavine zakona ili volje pojedinca, ma tko on bio i kakve god su mu bile namjere. Jednostavno pitanje, odgovor mu definira društvo na način da nema nikakve dvojbe o čemu se radi. Sve floskule koje su pobornici socijalizma ili bilo kojeg korporativnog društva uključujući i novija tumačenja kalifata i uloge vezira Iznoguda, padaju u vodu pred običnom dijagnozom zla po definiciji: volje pojedinca kao mjerila opće zakonomjernosti.

U socijalizmu ili u bilo kojem njegovom varietetu, zakon ne važi jednako za svakoga, osobito kada dođe u priliku da se gleda kroz prizmu obične pljačke. O ubojstvima osobito masovnijim da i ne govorimo. Ne postoji originalno socijalistički determinirana država, da nije ogrezla u krvi do koljena, svog vlastitog puka. Za 70 – tak godina postojanja, od Smoljnog do pada Zida, ne postoji jedan primjer sudske presude koja kažnjava socijalistu – socijaldemokratu – komunistu – khmera ili nekog sličnog gada za zločin koji je počinio kao vlast. Trebalo je pobiti 50% pučanstva, pa da tek ovih dana izvedu nekoliko poseniljenih Khmera u staračkim pelenama pre sud, kojem se neštedimice rugaju!

Socijalizam u načelu ima sve zakone polirane i postrojene kao u svakoj drugoj normalnoj zemlji, samo sa razlikom u primjeni. To je Maršal precizno definirao kako je i navedeno u prvom nastavku. Socijalizam i slični režimi uvijek imaju sve zakone čija “humanost” obavezno nadilazi zakone svog “neprijateljskog” okruženja. Naime svaka socijalistička ili na drugi način despotska diktatura, uvijek i živi u neprijateljskom okruženju. I time stalno drži svoje pučanstvo u stalnom strahu od “spoljnog” neprijatelja uvijek spremnog iz čiste ljubomore rušiti dragu Državu za Čovjeka, a usput oblagivati njene drage Vođe tipa Benito – Adolf – Josif – Josip – Pol – Zlatko – Željko – Mile – Slobo i sl.

Tu dolazimo do još jedne stalne postavke svakog socijalističkog i nedemokratskog društva: paranoje, osobne i kolektivne. Ne treba dvojiti istinitost tvrdnje Dr. Henry Kissingera, da i paranoidi imaju svoje neprijatelje. U socijalizmu paranoja je institucionalizirana na pijedestalu svetinje koju se i liječnici specijalisti izbjegavaju džarati da ne bi bili prekvalificirani u pacijente.

(Temporibus illis, jedan mlađi sarajevski psihijatar, hrabar toliko da sam se pitao da nije policijski provokator, otvoreno mi je pričao o sociopatijama kao društveno – poželjnom ponašanju, o kategorijama, terminologiji i sl. Te osobito o profilima ljudi u usponu, te paranoji kao važnoj alatki društvene legitimacije i uspjeha. Oba smo sa dubokim ljudskim gađenjem, bili svjedoci početka uspona današnjih socijaldemokrata, dok su pred vratima kabineta Brane Miljuša – tekućeg partijskog vlasnika Sarajeva – šenili za prvu šćemlijicu. Njihovim jaćenjem i bitkom za prvi stepenik kadrovskih ljestvi, počeo je novi val društveno – paranoidnog ponašanja, koji je kulminirao slučajevima Šešelj, Izetbegović&co. ,Kovačević, Nikolić i td. i malo ljuće represije u društvu, no ipak sa rukavicama na rukama – ipak nisu više ubijali u podrumima Šotrine, kao što su to radili pedesetih do šezdesetih godina!)

Još jedan važan element takvog društva je lojalnost. Ona je conditio sine qua non svakog korporativizma bez izlike. Svaki vođa socijalističko – socijaldemokratskog čopora je izabran onako kako vukovi biraju svoje: mišići plus zubi i sve što očekuje od krda je poslušnost – vidi zadnje partijske konvencije socijalista, razne fele, bojica i denominacija! Vučice se samo poredaju, slatke i podatne – vidi pucnjavu po planinama, a sa njima i bezubi vučići koji znaju da nemaju neophodne moralne kvalitete za vođu, tj. zubiće, no imaju apetit. A sinija samo jedna. Lojalnost se pojavljuje i kao osnovna poluga rušenja socijalizma i pripadajuće socijaldemokratije. Naime svaki Kalif dobije odmah i svoga Iznoguda, a ponekad i više njih na Kalifovu sreću, što mu ostavlja mjesta da ih stalno drži zavađene, a sebe neprikosnovenog. Viditi biografije ama baš svakog sve do moralista današnje Države za Čovu! I što je najgore, receptura za Kalifovu neprikosnovenost se ne mjenja otkako je Lenjin kao prvi pročitao i La Cita del Sole i Machiaelliev Il Principe, da malo pojača teorijske postavke praktičnim savjetima. Sastavak je nazvao “Država i Revolucija”, bez dvojbe omiljeno štivo čuvara BiH državnosti Zlatka und Mile. Dakle svaki vođa ovog tipa je potpuno i nedvojbeno svjestan lojalnosti, te njenih prednosti, a osobito mana u tvorenju socijalističkog društva potpune pravednosti! To je nedavno, jao neopravde, iskušao i moj predstavnik u dragom&poštenom predsjedništvu ove države. O lojalnosti kao političko – emotivnom odnosu prema Dragom Vođi, napisane su knjige, no svi današnji socijalisti – socijaldemokrati – komunisti i khmeri, samo sa suzama u očima mogu gledati kako se spontano ućeruje lojalnost u bratskoj und nesvrstanoj Sjevernoj Koreji i kako tamo vođa slatko i mirno spava bez svakodnevnih apaurina na koje se oslanjaju naši dragi, kojima svako pašče u državi broji zalogaje i registraciju aviona.

Blagostanje je obavezni stup mantre svakog socijalističko – socijaldemokratsko – komunističko – khmerskog projekta. Običnom tehničkom greškom, radi tog nesretnog historijskog materijalizma, Marx je morao iz društvene zbilje potjerati Boga Stvoritelja i Drage Vođe natjerati da se zamisle čime zamijeniti ideju Raja. Blagostanjem budućeg komunističkog projekta Države za već rečenog Čovu, tj. Raja u koji će nas uvesti prelazni socijaldemokrati, stazom koja je samo njima posvećena i koju samo oni znaju. Blagostanje za sve je moguće samo unutar socijalizma – socijaldemokracije – komunizma – khmerizma, te se druga blagostanja ne pikaju. A i šta znaju papci šta je blagostanje, ako im to lokalni Tvorci Kiše nisu objasnili. I još im oteli platu za samodoprinos na putu blagostanja. Mantra, na kojoj počiva osnovna ideja Mile und Zlatka i o budućnosti ove drage Švice!

Nastavlja se.

Svaki socijalizam, ako ne završi u krvavom zločinu, obavezno završi u pljački. Dugi niz godina sam učestvovao u beskrajnim i napokon nedavno završenim svađama tipa, jesu li oni samo nesposobne budale ili u tom ludilu ima sustava. Pobijedilo je napokon da oni nisu budale. Oni su samo kvarni, točno onoliko koliko je kvarna želja za vlasništvom nad ljudskom dušom. Ne samo nad njegovom rukom koja glasa. Socijalizam traži prije svega, najjače od ljudskih osjećanja, ljubav. Ne samo da se takva gadost mora trpiti, ona se mora i voljeti. Njoj se moraju organizirati sletovi, pisati zidne novine umornom i slomljenom logoraškom rukom (u svjedno kojem socijalističkom radno – odgojnom logoru, Ekibastuzu, Džezkazganu, Noriljsku, Igarki, Golom otoku, Stocu, Bileći, Zenici, Magadanu, Kolimi i sl.), pjevati pjesmice Velikom Vođi, npr. “Računajte na nas” i raditi sve ono što bivši i preživjeli logoraši od Kopeljeva, Solženjicina ili Pekića, jednostavno zovu “cvrkutanje”! Nacistički logori su bili logori za rad ili za istrebljivanje. U radnom si radio dok si mogao, a u Auswitzu su te jednostavno ubili, nisi pisao zidne novine ili pjevao “Računajte na nas”. Niti je i u ubijanjima preciznim Germanima to trebalo.

Socijalizam niti i jedan njegov modalitet ne trpi nikakvu konkurenciju, a iz boljševizma koji je jedini na vlasti bio toliko bezbrazno dugo, da su mislili da će ostati zauvijek, došao je i način održavanja monopola na ljubav pučanstva. Čizma u zube, a ako ne pomogne, tu je bajonet. Ljubomora je element svakog patrijarhalnog diskursa, a socijalizam to svakako jeste, “patria potestas” sa svim elementima egzaktno utvrđenim od rimskog pravnog poredka. Ljubomora ne podnosi konkurenciju, a u socijalizmu ima cijeli niz “konkurenata” od koji ćemo za ovaj ogled izdvojiti dva: vjeru i to obavezno onu monoteističku (dakle ne budiste, hinduiste, drvoljupce – po Ronaldu Reaganu koji je tako zvako ekologe – ili neku sličnu kravoljubnu pojavnost, ta ezoterija nikada nije bila opasna) i demokraciju – onu iz definicije, makar i po Wikipediji.

Vjera je konkurencija koju ni jedan socijalistički poredak nikada nije prihvatio iz razloga ako sam nije mogao utjecati tko će biti papa, biskup, patrijarh ili reis. Ili ako nije osigurao bespogovorno suglasje sa nekom od pomenutih vjerskih zajednica. Deklarirano ateistički, u većini “incidentno ateistički” – pogledati “Dramu ateizacije” Dr.Esada Čimića, nijedan socijalistički poredak ne može prihvatiti vjeru kao partnera od prvoga dana postojanja, osobito ako je “uprava” vjere negdje daleko, kao npr. Vatikan, koji nikako da prihvati svrsishodnost historijskog materijalizma i marxističke dijalektike, koja je kristalno jasna i u kojoj nema dvojbe tko sjedi na čelu stola.

Prvi dani Oktobarske revolucije, počeli su paljevinom i pljačkom crkava na koje je otvoren lov bez presedana u ljudskoj povijesti. Uza sve svoje minuse, horor koji je lenjinizam nametnuo, čak i jednoj zaista feudalnoj instituciji je besprimjeran do danas. Do danas ni ne postoji ni okviran račun žrtava tog krvavog bezumlja koje se poslije kao model preslikalo preko Španije, Kine, Stoca, svuda kuda je ta okrvavljena čizma zagazila. Vjera je bila prva žrtva svakog socijalističkog poretka, a njene manifestacije su proganjane na najkrvaviji način koje je XX stoljeće vidjelo. Bogomolje i hramovi su uništavani jednako od svih socijalista svog vremena, gdje izuzimam samo “časni” lik Benita, koji je znao da u katoličkoj Italiji mora biti “pažljiviji” od Lenjina, Staljina, Hitlera, Tita, Hoxe, Maoa, Pota, ili nekog sličnog bandita. Poredao sam sam ih po redoslijedu dešavanja. Svakako osobito izdvajam Maoa, samo radi golemosti Kine i njenih ogromnih brojki inače.

(Procijena je da je samo u tzv. “kulturnoj revoluciji”, za 3 godine, pobijeno između 25 – 30 miliona njenih stanovnika, sa osobitim “akcentom” na neistomišljenike, čak i zamišljene, osobito podzemne katolike, koji su to do dana današnjega i muslimane na zapadu zemlje, o čijim stradanjima i brojevima istog, slušamo nevjerojatne brojke, pa ih samo zato ne pominjem. Usput, ne postoji socijalista – socijaldemokrata – komunista – khmer, koji neće, sve sa suzom u oku, pohvaliti Kinu koja je jedina sposobna srušiti sve liberalne demokracije svijeta sa osobitim akcentom na USA i Israel, usput odgovarajući na pitanje o grozomornim kršenjima najosnovnijih ljudskih prava sa uvijek efikasnim “pa šta”! Pa ništa!)

U nas tj. u Europi, nakon II Svjetskog Rata, ipak su se morale oblačiti rukavice i sa konkurencijom obračunavati malo tiše nego u ratu i jako dugom poraću. Ipak, šezdesetih godina nije se više moglo poslati udarnu grupu skojevaca pred crkvu/džamiju i objasniti nesretniku da nema Boga i usput ga preodgojno istamburati ili zaklati. A vjernike uz degenek razjuriti, da im nikada više ne padne na pamet da postoji drugi Bog osim “Ljubičice bijele”! Zanimljivo će biti kada negdje idućih mjeseci kompletiram rad o takvoj praksi u našem rodnom gradu. I dokle je trajala, te sa kakvim posljedicama. Osobito i o tome, kako se u Stocu uobičajeno šuti.

Takvo ponašanje je rodilo praksu infiltracije socijalističkih režima u sve pore vjere ili njenih organizacija osobito. I to od prvog dana vlasti do danas. Konkurencija koja je vjera socijalizmu, u njegovim institucijama je rodila eksperte i cijele odjele UDB – e koji su se njima bavili. I partija i UDB – a su bili u pravu kada su procijenjivali da je čizma kao ljubavni metod u društvu zaista efikasna, no smetali su sa uma da je to ipak samo silovanje, zakonski i historijski kažnjivo i to bez dvojbe. Zato su pažljivo gurali “svoje” gdje su god mogli i vjerske zajednice pretvarali u ispostave svojih komiteta, sa posljedicama koje u nekima od njih traju i danas.

(Sa divljenjem se sjećam onih koji su govorili hrabrošću svoje vjere, “… ne bojte se…” gdje svakako pominjem uvijek blaženopočivšeg papu Ivana Pavla II, koji je hrabrost i poštenje svoje vjere svjedočio na način da je i kod nevjernika budio nadu, da će jedan dan živjeti bez straha, kako god dug to bio put. Sa njim svakako oca Pavela Florenskog, nestalog u ždrijelu Arhipelaga na Solovjeckim otocima, nijednog trenutka ne prestajući hrabreći unesrećene pored sebe, Vladike Luke Vojno – Jaseneckog, liječnika, koji je do metka u potiljak, stizao pomagati unesrećenima ili mog rođaka Ivana Raguža – Amidže, starca, ubijenog od mladih komunista – osvetnika svojih susjeda, koji umire sa riječima oprosta svojim ubicama. Ili svih onih pobijenih samo zato što su se za milost pomolili Stvoritelju, a ne markističkom nizu ubica sa promjenljivih plakata tipa Marx – Engels – Lenjin – Tito – Hoxa – Mao ili neka druga vampirska spodoba sa spiska. Ti ljudi, njeni iskreni vjernici, svećenici i imami su bili jedina stvarna konkurencija socijalističkim režimima širom svijeta i vremena, na koju ni maoizam ni socijaldemokracija nisu imali nikakav odgovor do danas.)

Tužno, no socijalistički režimi su imali dosta uspjeha kod infiltriranja svih vjerskih organizacija bez izlike. Taktika je bila jednostavna, ono što nije mogla čizma i nož, oprobano je pomagala korupcija, jer nikada nije nedostajalo prodanih duša kojima je uvijek bilo malo vlasti i obične ovozemaljske moći. Sedamdesetak godina socijalizma u praksi je stvorilo metodologiju odnosa prema vjeri za koju su se Enver Hoxhini metodi dekretskog ukidanja pokazali smiješni i neefikasni. Čak i padom Berlinskog zida, te svime što je taj pad izazvao, socijalizam i njegovi stidljivi epigoni danas, npr. Socijaldemokrati, nisu napustili ideju instrumentalizacije vjere u svoju korist, uredno zaboravljajući što im je sve ta poštena i čovjekoljubiva ideja napravila kroz nedavnu povijest, da se ne ide dalje.

Tu je čudestan primjer sprege Srpske Pravoslavne Crkve i golemog broja njenih vođa sa banditom tipa Slobodana Miloševića. No jasno je, samo u takvom društvu bila je moguća takva sprega. Ili danas način na koji Ruska Pravoslavna Crkva podržava jednog teškog staljinistu i već odavno novog cara – Putina. U takvom društvu, infiltrirana i korumpirana vjera, obavezno postaje alat socijalističkog režima. Na to su upozoravali teolozi pravoslavlja osobito, od Berđajeva do Solovjeva, odmah po Revoluciji, pravilno postavljajući tezu da će svako popuštanje crvenoj vlasti dovesti do opće propasti društva u cjelini, ne samo njegovih moralnih normi, koje tu i onako prve stradaju. Bili su u pravu.

Svakako, ne treba dvojiti i to da je vjera jedini stvarni neprijatelj svakog socijalizma i jedini pobijednik u tom dvoboju, samo zato što vjera stoji na bitno višoj moralnoj razini. Nedohvatnoj čak i “najhumanijem” od svih socijalizama “sa ljudskim licem” – Socijalističkom Samoupravljanju. O Mili&Zlatku da ne govorimo.

Drugi smrtni neprijatelj socijalizma je svakako demokracija ili društvo vladavine zakona.
(Ovdje mora doći i jedna mala napomena: zakoni su moralna kategorija i odnose se jednako na sve subjekte svakog suvereniteta, tako da smješna i beskrajno uvriježena floskula “Nirnberški zakoni” je običan contradictio in adjecto. To su državna pravila Njemačkog Reicha koja su se isključivo i dakle neravnopravno odnosila samo na Židove, a ne i na ostale građane, te time gubila etiku zakonitosti. Opet, zakon je apsolutno moralna kategorija!)

Demokracija, osobito države sa uređenom liberalnom demokracijom su se pokazale kao jedini sustav gdje je čovjek zakonom zaštićen, ma koliko ti zakoni ponekad izgedali nesavršeni, ma koliko demokratske procedure izgledale komplicirane ili paradoksalne, koliko god često izazivale ljutnju i kod štovaoca. Jednostavno, demokracija nema alternativu, niti slobodni i redovni izbori imaju ikakvu drugu zamjenu. Demokracija ima svoje minuse i to ponekad velike i značajne, no i jednu vrlinu koja je neosporna: evolutivnost.

Evolutivnost liberalnih demokracija se sastoji upravo u sposobnosti takvih država da se popravljaju i da takvi sustavi ipak imaju budućnost samo zato što su bazirani na ustavnosti i svakodnevnoj zakonitosti, bez obzira na konkurenciju u društvu svih drugih, vjera ideologija ili bilo čega drugoga. Takav sustav jednostavno postoji jer je sposoban opstati na pukom poštovanju ustavnosti. U socijalizmu je to nemoguće. Socijalizam je primarno ideologizirani sustav gdje je svaka ravnopravnost po bilo kakvom osnovu podređena svrsishodnosti opstanka na vlasti. Ili kako to ovih dana vidimo u BiH, dolasku na vlast, titrajući ratom i osirotjelim masama jeftinom demagogijom uglavnom oslonjenom na jednog masovnog ubicu, Josipa Broza i njegova „zlatna“ vremena. Savjet Europe koji ga je stavio na listu jednog od deset najgorih ubica XX stoljeća, je tu nebitan.

Tu i jeste kraj svake socijalističke – socijaldemokratske – komunističko – khmerske ideje. Suočavanje sa poštivanjem zakona, kakvih god, svakako boljih od njihovog voluntarizma, čije posljedice ovih dana vidi i ova tužna zemlja. Jer ono što su davno primjetili sovjetski disidenti okupljeni oko Sergeja Jesenjina – Volpina, Tarsisa i Saharova, pišući samo naoko uzaludna pisma satrapu Brežnjevu, da socijalizam kada počne poštovati i svoje zakone, prestaje biti socijalizam – postaje normalno i podnošljivo društvo.

A to bi bilo to, ŽIVJETI U NORMALNOM DRUŠTVU I DRŽAVI! Ništa više.
Kraj

Goran Raguž/Hrvatsko nebo