PIŠE: Goran Raguž

Dvije činjenice su historijski neosporne, pobijedjen je fašizam/nacizam i u toj krvavoj pobjedi, poražen je svaki čovjek koji i danas żivi i diše u ovoj zemlji i sa sobom nosi makar jednu obiteljsku ranu, kojoj god strani pripadala! Ono što smeta svih tih 70 godina nije samo elementarno nepoznavanje činjenica, nije nepoznavanje povijesti koje bi trebalo biti znanje prosječnog srednješkolca, već prije svega bahatost i nemar prema patnji drugog ili sućut za nečiju drugu žrtvu. A nije samo riječ o mojima i već tu mirišem mnogo goru zavjeru… Ovaj tekst neka bude posvećen njima, Drugima. Rusi, Tatari, Čečeni… ili ono što se na Balkanu kolokvijalno zvalo Čerkezi. I k tomu još, tzv. Vlasovci. Pobijeno ih je ukupno, preko 3 milijuna na kraju rata, djelomično i sa svojom slavenskom braćom, osobito oko Dravograda.

I danas najdojmljivijim dokumentarnim tekstom držim svjedočenje preživjelog dječaka, poslije svećenika Zagranične Ruske Pravoslavne crkve i nećaka monaha koji je živim ljudima služio opijelo i koji su se iza toga bacali u Dravu zajedno sa obiteljima. Pa po redu…

Vlasovci su jedna od poraženih vojski 2. Sv.Rata. Andrej Andrejevič Vlasov je bio jedan od najtalentiranijih i najobrazovanijih generala Crvene Armije. Zajedno sa Žukovom, izravno brani Moskvu i upravo iza njega je i pomenut kao spasitelj Moskve i države u kominikeu Stavke, Sovjetskog vrhovnog zapovjedništva. Postaje general spasilac gdje je god gusto. Čak je i u prvim danima rata uspio kontranapadom potisnuti Nijemce i držati Przemysz 6 dana.

Na kraju, je poslan sa 2. udarnom Armijom u proboj blokade Lenjingrada koji ostale dodane grupe nisu ispoštovale i ostavile ga u srcu njemačke teritorije. Više dana, čak i protiv izravnih sugestija Timośenkova i Žukova, Staljin mu odbija dopusti povlačenje na polazne položaje, a kada je napokon dopustio, Nijemci su već imali zatvoren obruč. Odbio je da se evakuira sa zrakoplovom i ubrzo pada uhvaćen i odveden u Vinicu. Tada je već bilo preko 5 milijuna vojnika u zarobljeništvu, na koje se NIJE odnosila Ženevska Konvencija jer ju je Staljin odbijao potpisati. SSSR ju je potpisao mislim tek debelo iza rata.

Oko 3 milijuna su umrla doslovce od gladi. Vlasov je bio svega svjestan i tada se prelomio. Znao je da je za takav poraz kriv samo jedan čovjek – Staljin! Znajući kakva sudbina čeka i njegove, ponudio je suradnju Nijemcima i zatražio da se bore skupa za oslobodjenje Majke Rusije.

Srećom po povijest, imali su sa Slavenima druge planove i nisu ga ozbiljno uzimali sve do pred kraj rata, kada je bilo kasno. Tu i dolazimo do mračnog dijela priče, uskoro, 1.000.000 Rusa, ne Ukrajinaca, ne ostalih, Rusa, se bori lavovski, rame uz rame sa Nijemcima. I ne predaju se svojima. Po Solženjicinu, čak su ih i žive palili!

No da ne davim pučanstvo detaljima, najgrozomorniji dio je tek dolazio. Kraj rata. Iako se okreću, poput Bunjačenka protiv Nijemaca i spašavaju Prag od rušenja, ubijaju ih na licu mjesta kao zvijeri.

Ni jedan nije vidio bilo kakvog suda, a i u Gulagu se jedva vide u masi drugih. Ja sam upoznao samo jednog koji je uspio pobjeći na Zapad. On nije znao ni jednog drugog.

Andrej Andrejevič Vlasov je od Britanaca kojima se predao, predan vlastima SSSRa gdje je punu godinu zvjerski mučen osobno od Abakumova i na kraju obješen na klavirsku žicu.

Staljinu se svidjelo kako se Hitler riješio Canarisa. “Vlasosovci” su prije svega zaslužili makar formalno sudjenje, zaslužili su tretman ratnih zarobljenika kod saveznika kojima su se predali i na kraju čak i tako, vojničku smrt pred vodom vojske, a ne pečenje na ražnju ili smrt kandžijom.

“Čerkezi”, kolokvijalno znane trupe koje su se sastojale od kavkaških nacija i koje su radi progona pod Staljinom, masovno stupale u njemačke redove, takodjer su ubijani na licu mjesta. Isto kao i “Vlasovce” u odnosu na koje su počinili i golema zvjerstva osobito u Hrvatskoj i ponegdje u BiH. Isto, osim zapovjednika im, v. Pannwitza, ni jedan nije vidio niśta, osim u sretnom slučaju metka.

Ne branim ih. Zlikovac do zlikovca, no branim svoje i tvoje pravo dragi čitaoče, ako si dovde dogurao, da ostanemo ljudi pod svaku cijenu.

Stariki…

Oni su se borili i time bili krivi. Kada je izbila Februarska revolucija, nisu se protivili, znali su da je Majka gotova ako se nešto ne promijeni i okrene. Lojalni novoj vlasti, nastavili su da se zajedno sa saveznicima bore protiv izazivača rata Wilhelmove Njemačke.

Lenjin nije mislio tako. Danas znamo da je onaj čuveni vlak iz Laussane imao stajanku i u Berlinu. Carskoj Njemačkoj je trebala Rusija na koljenima da bi se fokusirala samo na Zapadnu bojišnicu. Oktobarska revolucija je bila tu, a i za njom Brest – Litovski sporazum kojim je Rusija bačena na koljena. Čak i Trocki baca partijsku knjižicu Lenjinu u lice, no ovaj pošteno odradjuje dogovor sa Nijemcima.

Ukratko, oni se dižu i uz pomoć saveznika, za ovu priču osobito važno, ministra pomorstva, Sir Winstona Churchilla. Škuro, Wrangler, tzv. “Bijeli” napadaju u valovima. Gube bitku za bitkom, vrlo često, samo okolnostima. Na kraju svega, odlaze, uglavnom u Kraljevinu Jugoslaviju gdje se Aco već vidi i kao Ruski car.

Koristi ih kao svoje pretorijance, osobito kada treba svršiti koji prljav posao u Bugarskoj, na Kosovu, Makedoniji ili Albaniji. 1945. godine, svi su se nekako dokopali svojih saveznika iz 1. Sv.Rata, Britanaca i sa olakšanjem im se predali. Nisu znali da je Sir Winston, već na Jalti dogovorio predaju SVIH Sovjetskih gradjana Staljinu čak i ako to nisu bili.

Rodjenje u Carskoj Rusiji je bilo dovoljno.

Svi, stari preko 90 godina, su okačeni na klavirsku žicu. Helmuth von Pannwitz, zapovijednik “Čerkeza” je strijeljan. Milost.

I sada oni…

Izbjeglice poslije Revolucije, koju su masovno i pozdravili, očekujući da se Rusija podigne iz feudalnog gliba. Svi, a a baš svi koji su imali sreću da padnu u zonu Sovjetske okupacije su ili pobijeni ili poslani u Gulag. Neke značajnije emigrante, otimali su i usred Pariza ili Brusselsa. Jugoslavenska OZNa je sve Ruse koji nisu stigli pobjeći nekud, predala Crvenoj Armiji. Znanac o tom vremenu iz samog vrha, potvrdio mi je priču da su ih masovno pobili, što na Adi ciganliji, što južno od Beograda na samoj obali Dunava.

Oni su mi nešto osobno, nešto što i danas boli kao živa rana. Moja Rusija. Rusija Hljebnjikova, Sergeja Vasiljeviča, Nikolaja Berdjajeva, Fjodora Šaljapina, Nabokova, oca Mitrofana, zahvalan mu za vraćeno mi kršćanstvo i stotine drugih na kojima sam odgojen i koji su ili izbjegli pred Majkom Svih Revolucija ili bili njihovi potomci.

Ni jedan od njih se nije bavio nikakvom politikom. Bili su kost i meso Stare Srebrne Rusije. Par milujuna ih je otišlo izmedju 1917. i 1924. Poslije je bilo vrlo teško izaći. Obogatili su svaki grad u koji su došli. Svijet je dobio Rahmanjinova, Šaljapina ili Dobrovina, da dalje ne nabrajam.

Živjeli su tiho, tiho i tugovali za svojom Rusijom i tako se gasili od tuge. 1945. ih zatiče nespremne.

Niko nije bio spreman na toliko divljaštva koliko je donijelo 12 godina nacizma i 28 godina boljševizma. Svi koji su pali u Sovjetske ruke su nestali. Ne zna se broj niti ga je iko brojao, niti makar statistički obradjivao. Varlam Šalamov i Aleksandar Solženjicin su se slagali da ih je pobijeno oko 3 milijuna.

Ne tvrdim da je istina, niti da nije. Samo sa gorčinom tvrdim da je rijeka Drava, pored svih mojih, nosila i obitelj arhimandrita, oca Mitrofana, oca, majku i dvije sestre.

Uz Oče naš, klanjam se sjenama svih nevino pobijenih i molim oprost za ovako kasan pomen…

Goran Raguž/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.