Mile Prpa: Svibanj A.D. 1945.g

Svibanj A.D. 1945.g

„Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti.  Bojte se radije onoga koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu“.

( Mat 10,28 )

Da, tijelo je prolazno, a duša je vječna. Kao što čovjek odbacuje trošno odijelo, jednako tako duša odbacuje  trošno tijelo.

Svibanj ali i Lipanj A.D. 1945.g. su bez i najmanje dvojbe najtragičniji  mjeseci u cjelokupnoj povijesti hrvatskog naroda,  kad su mnogi, njih na stotine tisuća pretežno mlađe populacije, na marševima smrti ili na razne druge načine – tragično izgubili svoje živote mučeničkom smrću. (A što je to – tragos? U starogrčkom jeziku ta riječ znači – jarac, a riječ tragedija = jarac + oda, pjesma). Ali to je samo na nivou igrokaza. No, bilo kako bilo tragediju uvijek u igrokazu označava smrt ili teško stradanje glavnog junaka. A u našem razmatranju glavni junak tog tragičnog igrokaza je hrvatski narod. Smisao ovog članka nije govor o njegovoj tragediji  u povijesnom kontekstu, već govor o toj tragediji u duhovnom, filozofskom, pa i eshatološkom smislu.

Pri tome je neminovno sjetiti se Krista koji je Put, Istina i Život, kojeg sam citirao na početku ovog članka, a koji je podnio tešku žrtvu ovozemnog života.  Da nije bilo Njegove žrtve i muke, pa i uskrsnuća koje danas svijetli cijelome čovječanstvu, zacijelo ne bi bio – Put, Istina i Život, ali bi i bez toga ostao u povijesti svijeta, možda tek kao neki židovski prirodno nadareni mudrac, filozof i sl. kakvih imamo sijaset u gotovo  svim narodima. Ali osobnom žrtvom, mukom i uskrsnućem je potvrdio svoje riječi da je uistinu – Put, Istina i Život!.

S druge strane – u ovoj gozbi životom, na pozornici života, možete li zamisliti neki narod koji je živio u miru tisućama godina i nikada nije imao nikakvih dramatičnih situacija, stradanja ili problema, on u svojoj tisućama godina staroj povijesti – ne bi imao ništa! Niti jedne snažne ličnosti, niti jednog junaka svoje drame. Takav narod bio bi potpunoma duhovno prazan. On se ne bi imao čime ponositi ni pred drugim narodima, a poglavito ne onima koji su u svojoj povijesti proživljavali teške momente i time i tada stvarali snažne povijesne ličnosti, ali i neusporedivo važnije –  ni pred Boga ne bi mogao donijeti ni jednu žrtvu kojom se žrtvovao za spas nekog dobra i sl.

Jedan od takvih naroda s brojnim žrtvama je, i bez i najmanje  sumnje, židovski narod, koji je u cjelokupnom svom postojanju trpio kolektivne žrtve. Narod koji danas u ukupnom broju ljudstva ne predstavlja niti jedan promil stanovništva, a ima 37% od svih nobelovaca. Gledano na razini simbola svaki narod koji je kroz svoju povijest trpio velike žrtve zaslužuje poštovanje, bez obzira što u interesu istine ne možemo prešutjeti da su neki njegovi (židovski) suvremeni postupci u političkom smislu i za svaku osudu, a posebno u odnosu prema Palestincima, pa makar i nama nisu previše skloni, ne znači da zbog toga u prosudbi ne trebamo biti objektivni.

Ta sudbina muke, masovnog stradanja, križnih puteva, prati i hrvatski narod kroz njegovu burnu, premda slavnu, ali najčešće tragičnu povijest pa sve do naših dana.

Svibanj A.D. 1945 je vrijeme kad je jedna polovina Europe (njen zapadni dio) zahvaljujući njihovoj antifašističkoj borbi i uz pomoć Amerikanaca vratio i ponovno uspostavio svoju slobodu na načelima demokracije, višestranačja, vladavine prava i dr. Njihovi narodi su od prvog dana oslobođenja do dan danas neprekidno istinski imali i osjećali slobodu, tako da  itekako imaju razloga slaviti pobjedu nad fašizmom, i svoje antifašiste držati herojima.

Drugi dio Europe, pretežno slavenski, (možda kao neka „niža“ rasa) prepušten je na milost i nemilost novom, još gorem, dugotrajnom  i nemilosrdnijem mraku – komunizmu. Za te narode novi teror je i došao pod lažnim imenom, došao u čizmama „antifašizma“, i doista ti narodi teško mogu imati i najmanjeg razloga da ga slave. Narodi koji su ostali iza željezne zavjese došli su pod ideološku bezbožničku čizmu komunizma gdje je politici sve bilo dopušteno, ljudski život ništa nije vrijedio – i za njih je tek tada otpočelo pravo i dugotrajno stradanje. Počesto motivirano negdje s više, a negdje s manje različitih motiva. Ali za sve te komunističke zemlje motiv zlodjela je bila vlast, vlast koja im je bila važnija nego stotine tisuća, a nerijetko i milijuna nevinih ljudskih života.

Do te vlasti mogli su doći samo „revolucijom“, što znači nasiljem, a nikako na slobodnim izborima. Svaka vlast koja je osvojena nasiljem, nasiljem se i brani. Postoji poznata misao da – onaj tko je spreman upotrijebiti sve da se dočepa vlasti, još više će toga upotrijebiti da  tu vlast sačuva i održi. Ali kako se cijelo vrijeme svoje vlasti osjeća nesigurnim – masovno ubija sve svoje sadašnje, kao i eventualne buduće, političke protivnike tobož kao neprijatelje naroda i države.

Oni koji  danas, u slučaju masovnog stradanja Hrvatskog naroda u Poraću, ta zlodjela pravdaju, bilo izravno poput „naših“ bivših predsjednika (dvojica), ili neizravno poput nekih drugih pokazuju da u svome biću nemaju usađene duhovne i moralne vrijednosti, ni  spoznaje razlikovanja što je zlo, a što je dobro, svaka duhovna vrijednost im je strana, a posebno im je strano čovjekoljublje i Istina!

Takvi su sramota ljudske vrste, i nisu dostojni nositi ljudsko obličje. U humanističkoj filozofiji i religijama svijeta zločinac je onaj koji  počini zločinačko djelo, ali jednako tako i onoj koji to pravda i podržava. Za onog tko danas to pravda i podržava, već sutra u nekim drugim okolnostima smatra se da bi bio spreman  takvo nedjelo i učiniti.

Sv. Otac Ivan Pavao II, još u svojim mladim godinama govorio je da se zlo ne smije pobijediti novim zlom, jer tako se ne može doći do slobode. Svako zlo treba pobijediti Ljubavlju. A svaku laž – Istinom.  Mi moramo otvoriti široku frontu Istine na našim prostorima.

Nama ne treba Istina da bismo u ime nje nekoga proganjali ili kažnjavali. Ne, to bi bilo čak i kontra produktivno. Nama treba Istina radi naše budućnosti, radi budućnosti naših mladih naraštaja, radi budućnosti nas kao malog naroda i budućnosti svoje države.

Budućnost se ne može graditi na laži, već samo na nečemu što dolazi od Boga. A Bog je svjedok svake istine, ali jednako tako Bog želi da i svaki čovjek na svijetu svojim životom svjedoči istinu. U borbi za Istinu ne smijemo dopustiti da nas itko nadvlada i da nam spriječi njeno istraživanje.

Na ovim prostorima neće biti mira dok se svaki, pa i  najmanji dio novije povijesti ne istraži samo i isključivo na podlozi istine, a to posebno vrijedi za ona vremena u kojima su nevini ljudi masovno stradali. Istina je najveći heroj u povijesti i svi se njoj trebamo pokloniti i štititi njeno dostojanstvo.

A Svibanj 1945. g bio je vrijeme najvećeg i najstravičnijeg stradanja našeg naroda u cjelokupnoj njegovoj povijesti. Dogodio se pogrom naroda biblijskih razmjera. Po tom pitanju niti jedno vrijeme iz njegove povijesti ne može se po doživljenoj tragediji i njenoj širini – sa tim vremenom niti usporediti.

Stoga nije čudno da u našem društvu, ali i na području cijele ex Jugoslavije još uvijek postoji vrlo veliki otpor utvrđivanju objektivne istine o ratnom i poratnom stradanju Hrvata. Mnogi i mnogi još mirno ne mogu spavati,  jer prikaze smrti svakonoćno dolaze im pred oči, a protiv tih prikaza ne mogu se ničim boriti, a one im ne daju mira. Svaki ljudski život je u nadležnosti Boga, a ne čovjeka. Nitko se nema pravo igrati tuđim životima. Svako zlo se mora osuditi, bez obzira tko ga je počinio i s kojim motivom ga je počinio. U dvadesetom stoljeću u povijesti svijeta niknule su brojne mega ubojice, prvenstveno u komunističkom i fašističkom sustavu, a među njima i one čije se žrtve broje u milijunima, a ponegdje i u desecima milijuna. Ljudskom mozgu naprosto neshvatljivo! Kakav to mora biti unutarnji duhovni život nekoga tko je bez riječi samilosti spreman dati pobiti stotine i stotine tisuća ljudi, pa to i nadgledati, a da su pritom nalogodavci i ubojice za vrlo malo žrtava jedva znale kako se uopće  i zovu, ubijane su cijele kategorije ljudi (nacionalne, klasne, vjerske, političke i sl.), bez ikakve provjere o kome se radi i bez obzira radilo se o vojnicima ili civilima, ženama ili muškarcima, nemoćnim starcima ili djeci, pa i ranjenicima.

Iz tog vremena kao da broju masovnih stratišta nema kraja, neprekidno se pronalaze nova i nova, kao da se radilo o uništenju komaraca, a ne o sudbinama tolikih Bogom danih ljudskih duša koje su živjele za ljubav, imale svoje živote, svoje osobnosti, svoje obitelji, svoje radosti i tuge, svoje nade u budućnost, tražile sreću u vjeri u Boga, pa nažalost i u vjeri – u čovjeka.  A dimenzije te katastrofe tek malo pomalo izbijaju na površinu, na zaprepaštenje cjelokupnog naroda.

Nikada u  povijesti ljudskog roda moral nije pao na nižu granu, a ono dijabolično u tome vremenu u pojedincima izbijalo je poput vulkana.

Propašću komunizma, tvorci toga zla metamorfozirali su i zaodjenuli  se u ruho dobroćudnih „antifašista“, ne bi li pred svojim vlastitim licem i savješću, ali i pred sve većom masom ljudi koja traži istinu na vidjelo – ne bi li  tako pred narodom opravdali svoje postupke.

Ovih dana malo sam proučavao i povijest genocida nad još jednom malom katoličkom nacijom – Armencima u Osmanskom Carstvu (Turska)  u dva navrata i to: 1894.g. i 1915.g. (pripadali su Armenskoj katoličkoj crkvi ili Armenskoj apostolskoj crkvi) Pokušao sam povući i neke paralele sa Hrvatskom: i oni su pokušali stvoriti vlastitu državu, pa su proglašeni zločincima i dobrano istrebljeni od strane turske soldateske. Imali su i svoje marševe smrti u suhe pustinjske krajeve Sirije i Mezopotamije gdje im je ubijeno oko 60.000 vojnika, u Istambulu i drugim gradovima pohvatani su armenski intelektualci i ubijeni u marševima smrti. I njima se ni danas ne prizna da se radilo o genocidu. Turci tvrde da su samo neki komandanti „otišli malo predaleko“. Nažalost povijest pišu pobjednici…!? Ukupno je tako izginulo oko milijun i pol ljudi, a oni koji su preživjeli nisu se smjeli vratiti svojim kućama, pa su se uglavnom naselili u ruskom dijelu Armenije.

Pratio sam i plakate s protesta – Krug za trg, gdje su nabrojena neka od brojnih masovnih stratišta na širem području Zagreba, posebno mi je upao u oči jedan plakat koji govori o ubojstvu 70 učenica u dobi od 14 – 17 godina iz Đačkog doma u Preradovićevoj ulici u Zagrebu. Premda sam se s time još otprije susretao u nekim dokumentima i razgovorima, i da su te djevojčice ubijene (vjerojatno dijelom i silovane)  i zakopane u šumi kraj ceste za Veliku Goricu na skretištu ulaza u Kravarsko.

Tu ljudska pamet ostaje bez riječi. Da li je i to bio antifašizam?! Vrijedilo bi, barem za početak, toj nevinosti organizirano položiti vijence na njihovo zajedničko grobište i zapaliti sedamdeset svijeća.

O svemu tome ne smijemo šutjeti. Počinjenom zločinu ništa više ne odgovara kao šutnja. Ona ga hrani, ohrabruje, ona ga skriva i pokriva i omogućuje mu ponovno zloćudno djelovnje. Jer najveće se zlo čini u uvjerenju da se čini dobro, a poglavito kad to čine političari-diktatori. A šutnja naroda je njima potvrda da time čine „dobro“. I zato njima ta šutnja treba kao ozeblome sunca. Svaki narod ima pravo saznati što mu se u prošlosti, a posebno u nedavnoj, dogodilo – i to jasno, glasno, kristalno! Za katastrofu koja se dogodila hrvatskom narodu stravičnih dimenzija, koju simbolizira Svibanj ’45 – , narod ima pravo znati što se je uistinu dogodilo i to do najsitnijeg detalja. To mu nitko nema pravo uskratiti, niti to njegovo pravo osporavati. Makar to sve već pripada pomalo i povijesti, ali još uvijek ima živih svjedoka s različitih strana, koji mogu i pomoći u osvjetljenju istine.

Ništa nije ljepše i plemenitije nego biti borac za Istinu. U Istini se čovjek nikada ne može izgubiti, a ako se netko i izgubi u Istini – pronaći će se u raju. Zato je bolje da  sami tražimo istinu, nego da istina traži nas. Istina je uvijek ono kako se stvarno dogodilo, a sve priče o istini su samo njena interpretacija. Istina je uvijek samo jedna jedina u jednini jednine. Nema duplikata istine, jer tada nije Istina.

A istina je bila i geslo Kruga za trg,  da – Komunistički zločini nisu antifašizam!

Antifašizam je u demokratskom svijetu bio i ostao pokret života, a ne pokret smrti!

Ako imamo pravo znati  svaku i najmanju sitnicu iz vremena Rimskog Carstva,  a po kojim zakonima i po kojem moralu nemamo pravo znati što se događalo našem narodu od 1941 pa sve do konca 1953. U vremenu kad je ljudski život vrijedio manje od jednog oraha.

„Živimo u svijetu u kojemu svako zlo nasrće na nas, zlo koje nas zauvijek želi uništiti. To je zlo još agresivnije ako napada plemenitog čovjeka. Prešućivanje je jedan od najgorih oblika napada na plemenitog čovjeka.“

(Codex moralis Croaticum)

„Politika kad je istinoljubiva je poput jutarnje rose koja blagodarno umiva zelenu travu. A neistinoljubiva politika je poput tijela koje je u cijelosti zaraženo virusom opake bolesti. Narod koji lažira ili prešućuje svoju povijest nije dostojan imsti ni budućnosti.. „

(Codex moralis Croticum)

(Zagreb, 17. svibnja 2019

Mile Prpa/Hrvatsko nebo