Kolumne Ilije Vincetića o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu objavljene su na portalu Hrvatsko nebo prvi put još 2016. godine. Danas  se Hrvatima događa ono što je Ilija “proročanski” napisao 2016. godine. Uvjerite se sami! 

 Daran Bašić urednik portala Hrvatsko nebo

Nakon punih 70 godina,  Beograd kardinalu Alojziju Stepincu sudi drugi put.

“Papina nepogrješivost (nemogućnost biti u zabludi, jer je isključeno da bi Papa namjerno griješio), u pitanjima VJERE, i MORALNOG NAUKA, kada naučava “ex cathedra” (homilija, enciklika, poslanica) je jedna od dogmi u samoj doktrini (nauku) katoličke crkve. Ta dogma se ne odnosi na čovjeka, (osobu), pa samim time niti na obnašanje dužnosti Pontifexa (graditelja mostova) u upravljanju Vatikanskom državom (Status Civitas Vaticanae). Do danas je to “pravilo o nepogrješivosti” primijenjeno samo jednom (Papa Pio XII, 01.11.19650.) kada je proglašena dogma o uznesenju Blažene djevice Marije na nebo. Istina, učenje o uznesenju BDM na nebo je bilo sadržano u vjeri rane crkve (npr.Dormitio Mariae iz 2. stoljeća) i nasljeduje ga i katolička i pravoslavna crkva.

Dogma o nepogrešivost (nezabludivosti) Pape doktrinarno je raspravljena i definirana na Prvom vatikanskom koncilu 1870.godine, na kojemu je nadbiskup Josip Juraj Strossmayer održao svoj glasoviti, trosatni govor, (o kojemu drugom prigodom).

Nekoliko pitanja:- “Može li se, kada i kako, odvojiti djelovanje Svetog Oca od djelovanja Pontifex kao vladara nad “Stato della Citta del Vaticano” (lat. Status Civitas Vaticanae) od Pontifex na časti Svete Stolice ((Sancta Sedes) i kako okarakterizirati ovaj (konkretan) slučaj?

Ovo je zamršena, kompleksna problematika i puno toga ovisi o “čovjeku” na “Petrovoj stolici”. Miješanje utjecaja Duha Svetoga na postupke Svetog Oca u pitanjima vjere i postupke Pape u obnašanju izvršne vlasti rimske kurije dovodi vjernike u zabludu, a to je nedopustivo. O tome je trebao voditi računa i Sveti Otac.

Službeni postupak kanonizacije Blaženog Alojzija Stepinca je gotovo u cijelosti proveden. Od ukupno pet koraka (“na Glasu Svetosti”, “Sluga Božji”, “Časni Sluga Božji”, “Blaženik” i “Svetac”) provedena su, okončana i potvrđena četiri (peti pri kraju) i katolička crkva, pa čak niti po volji Pape, tu ne može napraviti korak unazad. Može se (blaženik) neograničeno dugo zadržati na dostignutom stupnju beatifikacije, te Blaženi Alojzije Stepinac (teorijski) može zauvijek ostati blaženik (no, ta će se zauvijek i propitivati dogma o nepogrješivosti ovog Pape). Po mom mišljenju Papa se nije smio dovesti u ovu situaciju, a miješanje Srpske pravoslavne crkve u postupak kanonizacije Blaženog Alojzija Stepinca (u ovom stupnju) nije dobronamjerno i NIJE VJERSKI motivirano. Što god tko mislio i na kojoj “strani” bio u ovom “slučaju”, mora prihvatiti činjenicu da je Srpska Pravoslavna Crkva mogla (i to bi bilo legitimno) pred Kongregacijom za kauze svetih, u svojstvu „prijatelja“ strane koja pokušava opovrgnuti dokaze (bitne za kanoniziranje) koje je prikupio i pokušava obraniti postulator, poznatog kao “advocatus diaboli”, u postupku koji je proveden u fazi “dokazivanja (stupanj Sluga Božji) i osporavanja dokaza”, pred “Kongregacijom za kauze svetih”. Ako su primjedbe SPC na kanonizaciju Blaženog Alojzija Stepinca vjerske naravi i ako SPC “poštuje” Katoličku crkvu, onda bi poštivala i njena načela i norme kanonskog prava. Ovako???? Mislim da Papa nije smio prihvatiti “otvaranje dijaloga” u ovom stupnju procesa kanonizacije. Ja ovo miješanje Srpske Pravoslavne Crkve smatram cinizmom i ruganjem!!!

Međutim pristajanjem na „miješanje uloga“ Pape kao „Petrovog nasljednika“ i suverena vatikanske države („Status Civitas Vaticanae“), dovelo je zapleta koji će imati vrlo ozbiljne reperkusije. Dio se ostvaruje već danas.

Crkva u Hrvata je dijelom opće Katoličke Crkve, i kao takva nema samostalnost djelovanja na „nacionalnoj“ razini. To nije nikakav poseban status u odnosu na sve druge „nacionalne“ Crkve unutar Svete Rimske Katoličke i apostolske Crkve. Naprosto takva je hijerarhija, takvi su odnosi unutar Katoličke Crkve. I sve bi to bilo normalno, da Crkva u Hrvata nema izazov „prijateljstva“ sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom. Naime, Crkva u Hrvata, vjerna Rimu, ekumenizmu i vjerskoj snošljivosti ne odgovara sustavno na ove „izazove“, prije svega zbog toga što je „sputana“ doktrinom katoličke vjere i „stavovima“ Svete Stolice, ali i Vatikanske države (Status Civitatis Vaticanae). U tom međusobnom odnosu, (sa srpskom pravoslavnom Crkvom) „Crkva u Hrvata“ se nalazi u podređenom položaju, i Sveti Otac je morao pokazati odgovarajući senzibilitet i uvažiti ove činjenice.

Povijesne težnje Srpske Pravoslavne Crkve (koje koincidiraju s velikosrpskom ideologijom i hegemonističkom politikom) za odvajanjem Crkve u Hrvata od „Rimskog Pape“ i Vatikana su poznate, ali je poznato i to da se Crkva u Hrvata nije dala „navesti“ na takav put. Naime, velikosrpska ideologija i hegemonistička politika su vidjele da su Hrvati (nakon odvajanja od Austro-ugarske), sami za sebe, „lak plijen“, pa je i Srpska Pravoslavna Crkva pokušala rabiti isti obrazac. Odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvata od Svete Stolice i Vatikana, da bi je, kao dokazanog (pre)nositelja kolektivne svijesti hrvatskog naroda i hrvatske političke ideje, bilo lakše „svesti na poželjnu mjeru“. Nakon puno bezuspješnih pokušaja (kraljevina Jugoslavija, FNRJ,SFRJ), SPC mijenja „taktiku“ i (koristeći svoj položaj „autokefalnosti“, s jedne, i preko SPC u RH (inkorporiranost u Republiku Hrvatsku), s druge strane, umjesto „pritisaka“ na Katoličku Crkvu u Hrvata, (u suradnji sa „“bratskom“ Ruskom Pravoslavnom Crkvom i britanskim utjecajem u međunarodnim odnosima) odlučuje „uspostaviti odnos“ izravno sa Svetom Stolicom i Vatikanom. Na žalost, ovaj pristup se pokazao učinkovitijim od svih prijašnjih (stogodišnjih) napora da se „neutraliziraju“ ulogu i značaj Katoličke Crkve u Hrvata u očuvanju i obrani Hrvatskih nacionalnih interesa, u trenucima kada to „hrvatska“ politika ne želi, ne može, ili jednostavno (hrvatska politika) „ne postoji“. Trebali su se steći uvjeti da Vatikan prihvati takav odnos, to se nažalost dogodilo i Katolička Crkva u Hrvata (za sada) nema odgovor na ovaj „izazov“. Nije slučajno u zadnjih 15 godina učinjeno sve da se sudjelovanje Crkve u Hrvata svede u okvire „crkve“ (kao građevine), „u Sakristiju“. U SPC-u predobro znaju (bolje nego bilo tko u svijetu) da se katolička Crkva u Hrvata NIKADA neće okrenuti protiv Pape, čak ni onda kada njegove odluke izazivaju zdvajanje i nanose izravnu štetu. A to se upravo događa. Zatvarali mi oči pred time ili ne. Vjernost Katoličke Crkve u Hrvata Svetoj Stolici je neupitna i tako treba ostati. Sada se pokazuje da je zagrebačkom nadbiskupu bilo „pametnije“ baviti se položajem i interesima katoličke Crkve u Hrvata unutar Svete Rimske Crkve, nego lamentiranjem o „grijehu struktura“ , čime je izravno i neizravno, slabio taj položaj. No, to je nepopravljiva prošlost. Ne rađa se blaženi kardinal Alojzije Stepinac, ili „na glasu svetosti“ blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, svaki dan.

Što se u ovoj (nezavidnoj) situaciji može učiniti?

Vjerujem da „Kaptol“, istina „post festum“, čini „što može“. A to je jako malo. U ovom trenutku, SPC u Vatikan ulazi na „glavni ulaz“ a Kaptol na „sporedni“. I to je činjenica, koju obilato koristi SPC i velikosrpska politika. Ne vrijedi zdvajati oko toga, nego treba pronaći način kako „reducirati štetu“, prevenirati takve pojave u budućnosti i dati do znanja „Vatikanu“ da se „bezuvjetna poslušnost“ (sljedeći meritum „dogme o nepogrješivosti Pape“) mora razlikovati u odnosu na Svetu Stolicu i djelovanje svetog oca „Ex Cathedra“, u odnosu na Pontifex (maximusa) na čelu Vatikanske države.

Katolička Crkva u Hrvata može (teorijski) nešto učiniti u pogledu potonjeg, a ostalo je zadaća hrvatske države. U ovakvim okolnostima, potpuno je razvidno da se SPC u Republici Hrvatskoj koristi kao eksponent velikosrpske ideje i prethodnica u provedbi hegemonističke srbijanske politike, te da je ona (SPC u RH) prihvatila i provodi tu ulogu, a autokefalna SPC u Republici Srbiji, koristeći izravan pristup Svetoj stolici, Katoličku Crkvu u Hrvata, svodi na „ravnopravnog partnera“ svojoj ekspozituri u RH. Nešto slično onome što je Sanader učinio sa Pupovčevim SDSS-om. Jedno od rješenja u ovoj poziciji je osnovati Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu, (kao što su učinile i druge države nastale raspadom bivše Jugoslavije, s izuzetkom RH, BiH i Slovenije). Srpsku Pravoslavnu Crkvu u RH treba pred pravosudnim tijelima suočiti s njenim protuhrvatskim i protudržavnim djelovanjem s pozicija velikosrpske ideologije i srbijanske hegemonističke politike, i postaviti joj jasne granice tolerancije spram takvog djelovanja.

IMA LI HRVATSKI NAROD; NJEGOVA POLITIČKA ELITA I REPUBLIKA HRVATSKA SNAGE SUOČITI SE SA OVIM “IZAZOVIMA”?

VEZANO

Ilija Vincetić: BLAŽENI KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC I NJEGOVA „KRIVNJA“ uvodnik

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.