Papa ruši temelje Katoličke Crkve. Njegova sumnja u potpuno završeni proces kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca (još se samo treba dogoditi službeno proglašenje) negira dogmu o nezabludivosti Pape. Bilo da je u zabludi bio njegov prethodnik sveti Ivan Pavao II ili je u zabludi on, Franjo. Srpska Pravoslavna Crkva (primarno politička pa tek onda širiteljica evanđelja, u službi antihumanističke a onda i bezbožne doktrine) je imala prigodu uključiti se u ovaj proces u fazi kada je to bilo legitimno. Dapače, i poželjno. No sada?!! Evo što sam o tome pisao u lipnju 2015.godine.

“Papina nepogriješivost” (nemogućnost biti u zabludi, jer je isključeno da bi Papa namjerno griješio), u pitanjima VJERE, i MORALNOG NAUKA, kada naučava “ex cathedra” (homilija, enciklika, poslanica) je jedna od dogmi u samoj doktrini (nauku) katoličke crkve. Ta dogma se ne odnosi na čovjeka, (osobu), pa samim time niti na obnašanje dužnosti Pontifexa (graditelja mostova) u upravljanju Vatikanskom državom (Status Civitas Vaticanae).

Do danas je to “pravilo o nepogriješivosti” primjenjeno samo jednom (Papa Pio XII, 01.11.19650.) kada je proglašena dogma o uznesenju Blažene djevice Marije na nebo. Istina, učenje o uznesenju BDM na nebo je bilo sadržano u vjeri rane crkve (npr.Dormitio Mariae iz 2. stoljeća) i nasljeduje ga i katolička i pravoslavna crkva.

Dogma o nepogrešivosti (nezabludivosti) Pape doktrinarno je raspravljena i definirana na Prvom vatikanskom koncilu 1870.godine, na kojemu je nadbiskup Josip Juraj Strossmayer održao svoj glasoviti, trosatni govor, (o kojemu drugom prigodom).

Nekoliko pitanja:- “Može li se, kada i kako, odvojiti djelovanje Svetog Oca od djelovanja Pontifexa kao vladara nad “Stato della Citta del Vaticano” (lat. Status Civitas Vaticanae) od Pontifexa na časti Svete Stolice ((Sancta Sedes) i kako okarakterizirati ovaj (konkretan) slučaj?

Ovo je zamršena, kompleksna problematika i puno toga ovisi o “čovjeku” na “Petrovoj stolici”. Miješanje utjecaja Duha Svetoga na postupke Svetog Oca u pitanjima vjere i postupke Pape u obnašanju izvršne vlasti rimske kurije dovodi vjernike u zabludu, a to je nedopustivo. O tome je trebao voditi računa i Sveti Otac.

Službeni postupak kanonizacije Blaženog Alojzija Stepinca je gotovo u cijelosti proveden. Od ukupno pet koraka (“na Glasu Svetosti”, “Sluga Božji”, “Časni Sluga Božji”, “Blaženik” i “Svetac”) provedena su, okončana i potvrđena četiri (peti pri kraju) i katolička crkva, pa čak niti po volji Pape, tu ne može napraviti korak unazad. Može se (blaženik) neograničeno dugo zadržati na dostignutom stupnju beatifikacije, te Blaženi Alojzije Stepinac (teorijski) može zauvijek ostati blaženik (no, tada će se zauvijek i propitivati dogma o nepogrješivosti ovog Pape).

 Po mom mišljenju Papa se nije smio dovesti u ovu situaciju, a miješanje Srpske pravoslavne crkve u postupak kanonizacije Blaženog Alojzija Stepinca (u ovom stupnju) nije dobronamjerno i NIJE VJERSKI motivirano. Što god tko mislio i na kojoj “strani” bio u ovom “slučaju”, mora prihvatiti činjenicu da je Srpska Pravoslavna Crkva mogla (i to bi bilo legitimno) u svojstvu “prijatelja” Instituta “advocatus diaboli”, u postupku koji je proveden u fazi “dokazivanja (stupanj Sluga Božji) i osporavanja dokaza”, pred “Kongregacijom za kauze svetih”. Ako su primjedbe SPC na kanonizaciju Blaženog Alojzija Stepinca vjerske naravi i ako SPC “poštuje” Katoličku crkvu, onda bi poštivala i njena načela i norme kanonskog prava.

Ovako?

Mislim da Papa nije smio prihvatiti “otvaranje dijaloga” u ovom stupnju procesa kanonizacije. Ja ovo miješanje Srpske Pravoslavne Crkve smatram cinizmom i ruganjem!!”

Na žalost, bio sam u pravu.

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.