Mile Prpa: “Navik On Živi Ki Zgine Pošteno”

0

 

Navik on živi ki zgine pošteno

– Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim vođama. Kad je godine 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez se potpuno raspao zbog različitih ideja i načina vođenja urote.

Uskoro je bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz godine 1102. sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Nevješto pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak.

Car Leopold I. doveo je hrvatske velikaše godine 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkome Novom Mjestu. Optužba je bila tako vješto sročena da je osuda mogla glasiti jedino – smrt.

Sačuvan je i mač kojim su pogubljeni Zrinski i Frankopan. A podignut je i spomenik Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu u Zagrebačkoj katedrali.

Zrinski i Frankopan 18. travnja 1671. osuđeni su zbog uvrede Kralja i izdaje zemlje na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji su se put sastala i oprostila. Dne 30. travnja 1671. sva su gradska vrata u Bečkome Novom Mjestu bila zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojice velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država. Tako su nakon dugotrajne istrage bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te cijele Europe.

Prije smrti Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini napisao oproštajno pismo (Moje drago serdce), koje je već godine 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.

Odmah potom bečka je središnja vlast potpuno opljačkala i uništila dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletački poslanik zapisao: “Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj.”

Godine 1907. “Braća hrvatskog zmaja” su pronašla kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, a godine 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenijeli i sahranili u Zagrebačkoj katedrali. Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: “Navik on živi ki zgine pošteno”.

Nakon urote, posjedi Zrinskih i Frankopana, gotovo polovina hrvatskog područja koje je još bilo u sastavu “ostatka ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva” zajedno sa svim njihovim prihodima, došlo je pod izravnu tuđinsku upravu, odnosno upravu Bečkoga dvora. Ozaljski kulturni krug Zrinskih i Frankopana nestao je prije nego što je uspio potaknuti i proširiti hrvatsku pisanu riječ među stanovništvom. Banska stolica ostala je upražnjena sve do 1680. godine, kada je na nju postavljen Nikola Erdeljić (Erdődy), hrvatski velikaš mađarskog podrijetla, eksponent dvora i dugogodišnji neprijatelj Zrinskih. Otpora dvorskom apsolutizmu te centralizaciji i germanizaciji uprave u Hrvatskoj više nije bilo.

Urota Zrinsko-Frankopanska, za razliku od nekih drugih urota, za hrvatski narod ima posebno stvarno, ali i simbolično značenje. Ne samo da su se na tom junaštvu i žrtvi napajale i nadahnjivale generacije hrvatski domoljuba, već one predstavljaju brojni niz stradanja hrvatskih domoljuba kroz stoljeća koji nije prekinut ni do dan danas. Urota, odnosno njene posljedice, nepobitno potvrđuju da je politički interes taj koji dirigira događajima i da on nema milosti ni prema kome, što su na svojim vratovima iskusile stoljećima poslije tisuće i tisuće hrvatskih domoljuba. Ne viruj Nimcu ko ni suncu zimcu, kaže naš narod. U politici se nikada ne smije vjerovati na riječ! Svako političko obećanje, pa i carskom riječi je zamka. U politici se grješke ne opraštaju.

Sudovi trebaju biti nepristrani, u presude mora biti utkan zakon, ali i moral. Bez zakona presuda je nezakonita, bez morala presuda je nemoralna

 

CODEX MORALIS CROATICUM (Hrvatski moralni kodeks) Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara