PONOSNA SAM HERCEGOVKA

Kućo moja vrijednija od zlata,
sad su tebi zaključana vrata,
zaspali su i otac i mati,
neće više tvoja vrata otvarati.

U tuđini gledam stalno sliku tvoju,
svakog dana pustim, bolnu suzu svoju,
boli mene jako, teška stvarnost ova,
osta pusta kuća, mojih pradjedova.

Vinograd je zarasto u travu,
al se ne da nikako, dati zaboravu,
na trsu se svaki grozd još zlati,
s tugom čeka, tko će ga ubrati.

Svaki onaj kamen, moj je sveti znamen
i ono je pravi Božji dar za mene,
ponosna sam što sam prava Hercegovka,
što Hercegova krv, teče mi kroz vene.

U tuđini tako bolujem i patim,
pa odlučih konačno, da se kući vratim,
da ponovo oživim svu ovu ljepotu,
da ozdravim i uživam u svome životu.

Nek ostane tuđina, gdje treba da bude,,
ja se vraćam rodnoj grudi, među svoje ljude,
srce mi je ostalo u mom rodnom kraju,
tamo gdje se ljudi druže, gdje se svi poznaju.

KATARINA ZOVKO IŠTUK
26. O4. 2O19.

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.