KRVAVI TRAGOVI RATA U BiH: Stiže i kazna za ‘obranu’ na mudžahedinski pogon

0

Čitanjem optužnice, prošlog je ponedjeljka počelo dugo najavljivano suđenje Atifu Dudakoviću, nekadašnjem komandantu Petog korpusa tzv. Armije Republike Bosne i Hercegovine, i šesnaestorici bivših pripadnika tog korpusa.

Generala Dudakovića i njegove podređene tereti se za sudjelovanje u udruženom zločinačkom s ciljem trajnog uklanjanja stanovništva srpske nacionalnosti u općinama Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa, Ključ i Sanki Most u drugoj polovini 1995. godine. Budući da cilj napada, kako tvrdi tužiteljstvo, nije bilo samo osvajanje vojnih ciljeva, nego i etničko čišćenje teritorija( uz ubojstvo više od 300 civila, uglavnom starije dobi i ratnih zarobljenika), sistematsko uništavanje imovine te plansko i organizirano uništavanje oko 38 pravoslavnih vjerskih objekata, ovo suđenje reaktualizira pitanje suradnje Armije BiH s ekstremnim islamistima, odnosno mudžahedinima, kao i utjecaja ekstremističke ideologije na tadašnju službenu politiku, između ostalog i kroz izravnu suradnju.

Nedugo prije suđenja, procurio je u javnosti i novi konkretna dokaz tog tipa: još 2008. godine pred istražiteljima UN-a, ali i pred vijećem Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, Ali Ahmed Ali Hamad, državljanin Bahreina, navodno jedan od čelnih ljudi Al-Qa’ede i pripadnik odreda “El Mudžahid” u vrijeme rata u BiH, progovorio je o koordinaciji aktivnosti ubačenih islamističkih skupina, “Armije BiH” i političkog vrha Alije Izetbegovića.

Ali Hamad je svjedočio u postupku protiv bivšeg ratnog zapovjednika Armije BiH, generala Rasima Delića. Na vidjelo je izašla i činjenica kako je jedan od financijera džihadističkih skupina u BiH bilo saudijsko Povjerenstvo za pomoć Bosni i Hercegovini. Veliki dio aktivnosti – od samoga ubacivanja preko naoružavanja i smještaja ekstremnih islamskih boraca vođen je pod krinkom “humanitarne pomoći” BiH, prenio je portal Kamenjar.com.

Za teroristički zločin u Mostaru iz rujna 1997. godine (postavljanje autobombe u zapadnom dijelu grada) Ali Ahmed Ali Hamad osuđen je tek 10 godina poslije i to nakon pritiska Amerikanaca. Da nije bilo oštrih zahtjeva SAD-a, Tužilaštvo BiH nikad ne bi podiglo optužnicu protiv njega. Utvrđeno je kako su islamski teroristi na području istočnog Mostara (pod kontrolom muslimansko-bošnjačkih snaga) imali svoju bazu otkuda su planirali, organizirali i provodili tijekom rata napadna djelovanja i terorističke akcije s kojima su nastavili i poslije postizanja sporazuma u Daytonu.

Budući da je pristao biti svjedok Tužiteljstva MKSJ, Ali Ahmed Ali Hamad amnestiran je od krivnje za zločine što ih je počinio kao pripadnik odreda “El Mudžahid” koji je i formalno bio u sastavu Armije BiH (3. korpusa) i to naredbom samoga zapovjednika Armije BiH Rasima Delića (od 13. kolovoza 1993.). Treba, međutim, uzeti u obzir da su mudžahedini i domaće muslimanske oružane snage Armije BiH i njihove “specijalne jedinice” i prije toga provodile zajedničke etničkog čišćenja, kako nad Hrvatima tako i nad Srbima.

Na procesu Rasimu Deliću, ovaj je džihadist detaljno ispričao kako je 1992. godine došao u BiH iz “vojne akademije” tadašnjeg vođe Al Qa’ede Osame bin Ladena stacionirane u Afganistanu, sa zadaćom uspostave islamističkih terorističkih ćelija ove organizacije u BiH i provođenja plana radikalizacije domicilnih muslimana. Također je potvrdio da je njegova postrojba (s oko dvjestotinjak ljudi) od Armije BiH dobila zapovijed da etnički očisti sva hrvatska sela od Zenice do Travnika, te da su planirali eksplozivom razoriti najveću katoličku crkvu u srednjoj Bosni (onu u Gučoj Gori), u čemu ih je navodno spriječio jedan od zapovjednika iz redova Armije BiH. Stoga su crkvu “samo” devastirali i nagrdili, mažući je izmetom i oskvrnjujući slike i kipove svetaca, te uništavajući unutrašnjost iste. Razaranje crkve je spriječeno iz čisto pragmatičnih razloga – da mudžahedini ne bi na sebe skretali pozornost mirovnih snaga UN-a, budući da su čak i u blizini njihovih baza masakrirali zarobljene civile i pripadnike HVO-a.

 

Jedan od surovih dokumenata zločina nad Hrvatima počinjen je u lipnju 199.3 u selu Čukle kod Travnika. Naime, 8. lipnja 1993., s područja Travnika i okolice, protjerano je oko 20.000 hrvatskih civila uz napade muslimanskih snaga u čijim redovima su bili i mudžahedini. Sve je bilo praćeno rušenjem, paležom i pljačkom. Ubijeno je 112 Hrvata (56 civila i 56 vojnika HVO), od kojih su neki pogubljeni na posebno svirep način. Iskaze očevidaca koji su bili svjedoci ritualnih ubojstava, potvrdili su forenzički nalazi nakon ekshumacije ovih žrtava (obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine) u selu Čukle. Među 15 tijela, ekshumirana su i ona Pere Matkovića bez glave i 16-godišnjeg Sreće Marijanovića čija je glava bila odvojena od tijela i stavljena na prsa. U mudžahedinskom kampu u selu Orašac (kod Travnika), početkom jeseni iste (1993.) godine, također je počinjeno ritualno klanje, pri čemu su mudžahedini i pripadnici Armije BiH, nakon što su zatočili petoricu uglednih travničkih Hrvata, Dragana Popovića ubili ritualnim odsijecanjem glave. Egzekuciju je obavio domaći mudžahedin, kao „ispit zrelosti“ pred svojim starijim suborcima-profesionalcima. Žrtvina glava je nakon odvajanja od tijela stavljena na veliki pladanj, a potom su prijatelji pokojnog Popovića glavu morali ljubiti. O svemu tomu, pred nadležnim tijelima vlasti su kasnije svjedočili gimnazijski profesor Ivo Rajković i gospodarstvenik Ivo Fišić.

Mnogi takvi zločinački rituali bili su i snimljeni na video-kasete koje su potom prodavane na crno i distribuirane i izvan BiH. Islamski ekstremisti i njihove pristaše tako su sustavno i smišljeno širili paniku među civilima ne-muslimanima kako bi ih se zauvijek otjeralo s njihovih područja. Pored toga, njihove su masakre pratile paljevine, pljačke i silovanja. Uglavnom se ubijalo sve živo (što nije stiglo uteći), tako da “ne ostane ni kokoš” (kako su naređivali njihovi zapovjednici).

Rasim Delić je na kraju (15. rujna) 2008. godine od MKSJ osuđen samo na 3 godine zatvora i to zbog “nesprječavanja okrutnog postupanja” mudžahedina nad zatočenim srpskim vojnicima, a oslobođen je optužbe za zločin nad 24 hrvatska civila i vojnika u Malinama i Bikošima kod Travnika i ozljeđivanje još njih šest. Bilo je to istinsko izrugivanje istini i pravdi, a ne osuda zločina. Ne osuditi zapovjednika vojske čiji su pripadnici predavali svoje zarobljenike mudžahedinima, pa čak ni one zapovjednike koji su efektivno zapovijedali mudžahedinima u sastavu regularne vojske i to za najgore vrste zločina koji su počinjeni u ratu, cinizam i drskost. Muslimani su se svojom propagandom uspjeli nametnuti kao jedina žrtva i iza te krinke činili su nedjela koja su ostala nekažnjena.

Početkom 2004. godine, Ali Ahmed Ali Hamad zatražio je azil od Srbije, obećavajući kako će njihovim državnim tijelima dati detaljne podatke o zločinima što su ih mudžahedinske postrojbe pod kontrolom muslimanskih vlasti BiH počinile nad Srbima i Hrvatima.On je, međutim, 30. ožujka 2009. godine protjeran u Bahrein, budući da ga bosansko-hercegovačke vlasti nisu htjele izručiti Srbiji, s pravom smatrajući kako bi ono što bi se tijekom sudskog postupka otkrilo pred Sudom za ratne zločine u Beogradu imalo vrlo negativne posljedice po njih. Javnosti je odluku o protjerivanju Ali Ahmed Ali Hamada u Bahrein priopćio tadašnji direktor Službe za poslove sa strancima kontroverzni Dragan Mektić. Muslimanski najviši vojni i političkih vrh imao je što kriti.

U javnost je među ostalim izašlo svjedočenje Ali Ahmed Ali Hamada o krvavom piru mudžahedina u Gučoj Gori, gdje su pobili dvadesetak Hrvata i potom ih izrezali motornim pilama. Jednako okrutni zločini činjeni su nad Srbima, o čemu su sami mudžahedini ostavili snimke – koje su kasnije korištene kao propagandni materijal za prikupljanje pomoći bosansko-hercegovačkim muslimanima u islamskim zemljama. Masakrirana tijela žrtava i njihove odsječene glave tamo su se prikazivali kao dokaz o “borbi protiv nevjernika” koja se vodi “u ime Allaha”.

U ljeto 1992. godine, između Teslića i Tešnja, na lokalitetu Crni vrh, mudžahedini su uhvatili trojicu srpskih vojnika koji su konjskom zapregom opskrbljivali položaje “VRS” (Blagoja Blagojevića, Nenada Petkovića i Branislava Đurića). Oni su, naime, zalutali na teritorij koji su kontrolirali muslimani. Odsjekli su im glave, a potom je jedan od mudžahedina pozirao s glavom Blagojevića. Sve tri glave su (navodno) potom odnesene “na dar” načelniku policijske postaje u Tešnju Šemsudinu Mehmedoviću (koji je koju godinu poslije postao narodni zastupnik u parlamentu BiH). Prema srpskim izvorima, na Ozrenu i u Vozući počinjeni su također masakri nad srpskim vojnicima i civilima u zajedničkim akcijama pripadnika Armije BiH i mudžahedina.

Onaj koji se odigrao 1995. godine u Vozući postao je predmetom istraživanja tek 20 godina poslije i to je uzrokovalo velike otpore u muslimanskom političkom vrhu i pravosuđu, a u javnosti je izazvana prava bura nakon što je tadašnji potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebodržavnom tužilaštvu predao dokumentaciju koja je govorila u prilog tomu da su u ovaj zločin umiješani ratni zapovjednik 3.korpusa Armije BiH Sakib Mahmuljin i načelnik Centra službe javne sigurnosti Zenica, Šefik Džaferović.

U masovnim zločinima odreda “El Mudžahid”, Mahmuljinovih vojnika i Džaferovićevih policajaca počinjeni su strašni zločini nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima. Spaljeno je do temelje 66 sela, srušeno i zapaljeno više do 5.000 kuća, uništeno 12 crkava i jedan manastir, ubijeno 465 vojnika i neutvrđeni broj civila i protjerano više od 22.000 Srba.

General Sakib Mahmuljin i Šefik Džaferović su, međutim, uživali zaštitu vodstva u Sarajevu, da bi Džaferović 8.10.2018. bio izabran i za člana Predsjedništva BiH iz redova bošnjačkog naroda, a da nitko nije ozbiljno doveo u pitanje njegovu ulogu u ratu.

O tome govori i osnivač i kolumnist Slobodne Bosne Senad Avdić nadovezujući se na saznanja iz monografije „Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina „ autora Nemanje Stjepanovića i Viktora Ivančića, uz fotografije Hrvoja Polana, u kojoj se među ostalim piše i o mučenjima u Muzičkoj školi u Zenici.

-Ja sam u to ratno vrijeme bio u hotelu u Zenici, sto metara od te Muzičke škole i sebi ne mogu oprostiti što nisam znao da se to događa. Ali Šefik Džaferović, koji je danas član Predsjedništva BiH, a u to vrijeme je bio šef Centra službi sigurnosti Zenica, je to morao znati!, naglasio je tim povodom Avdić.

A upravo u spomenutoj Muzičkoj školi u Zenici nalazio se jedan od 331 zatvoreničkog logora pod upravom ARBiH tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba, odnosno jedan od 238 logora pod upravom bošnjačkih vlasti na prostoru Središnje Bosne, a kroz koje je prošlo gotovo 10 tisuća Hrvata.

U ovom su logoru mučeni i ubijani hrvatski i srpski civili (prema nekim tvrdnjama isključivo Hrvati) i vojni zarobljenici. Za ta zlodjela nitko nije bio kažnjen. Županijsko tužiteljstvo u Travniku zatražilo je istragu o ratnim zločinima protiv osoba s područja Bugojna, Novog Travnika i Fojnice, i za ovaj logor. Osumnjičeno je pet osoba za zatvaranje i mučenje Hrvata. Tužiteljstvo je dobilo suglasnost od Haaškog tribunala i proslijedilo je slučajeve, što su potvrdili medijima, no sudovi o tome šute.

U ožujku 2017. na zgradu je stavljena spomen-ploča, podsjetnik da je u ovome objektu tijekom rata bio logor za hrvatske branitelje i civile. Malo poslije nakon postavljanja, uklonila ju je policija, o čemu su iscrpno pisali dani, odnosno novinar Esad Hećimović. Kako bilo, pokazalo se da su u pravu pojedinci poput Dževada Galijaševića, bosansko-hercegovačkog aktiviste koji je oštro kritizirao Aliju Izetbegovića zbog njegove otvorene potpore mudžahedinima. Jer, radikalni islamizam je svoju bazu na tlu Europe našao upravo u BiH, koristeći kaos ratnog stanja u toj državi, a tek potom uslijedili su napadi u Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Švedskoj, Danskoj…

Prema podatcima nadležnih službi, iz Bosne i Hercegovine, samo je u rat u Siriji i Iraku otišlo oko 260 ljudi, od čega oko 180 muškaraca, a ostalo su žene i djeca. Poginulo je 70 državljana BiH, a vratilo ih se između 50 i 60. Njih oko 40 je procesuirano ili čeka suđenja, dok ostali imaju dvojna državljanstva, uglavnom austrijsko ili njemačko, i oni su se vratili u druge zemlje. Pitanje povratka bivših boraca s Bliskog istoka aktualizirano je nakon najave da će koncem travnja dvojica bh. državljana, Ibro Ćufurović(1995.) i Armin Čurto (1997), koji su već više od godinu dana u zatvoru u Siriji, biti isporučena BiH. A s njima stižu i nova pitanja, s kojima se BiH tek treba do kraja suočiti, bez novih guranja neugodnih tema pod tepih i skrivanja iza pozicije žrtve.

 

Spektar – Slobodna Dalmacija/HMS/https://hms.ba/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara