Prije svega želim pozdraviti sve nazočne, te se od srca želim zahvaliti svima koji su omogućili, da se tribina danas održi, posebice članovima i predsjednici Inicijative Hrvatska sloga i udruge Hrvatska domovina i dijaspora Slavici Vučko.

Budući da sam široj javnosti nepoznat, kratko ću se predstaviti. Ja sam Davor Čelan. Rođen sam 1999-te godine u Njemačkoj saveznoj pokrajini Baden-Württemberg. Odgojen sam u kršćanskoj obitelji, u kojoj su me roditelji naučili, koje su istinske vrijednosti u životu, od kojih ne smijemo odustajati, te se za njih moramo svakodnevno boriti. Trenutno pohađam ekonomsku gimnaziju u smjeru financijski menadžment, koju bih uskoro uz Božju pomoć trebao i završiti. Mnogi će se u ovom trenutku vjerojatno upitati, koji su to razlozi, da sam se odlučio angažirati na ovakav način za svoju domovinu Hrvatsku. Međutim odluci, da se angažiram na ovakav način prethodili su mnogi događaji.

 Od svojega rođenja sam sa svojim roditeljima uvijek rado išao u Hrvatsku i Herceg-Bosnu, gdje smo posjećivali našu rodbinu i prijatelje. Kako sam rastao, sve sam se više radovao godišnjem, koji je za nas značio odlazak u Hrvatsku i Herceg-Bosnu. Često sam se pitao, zašto ne živimo u tako predivnoj i ponosnoj zemlji kao što je Hrvatska. To pitanje sam postavljao i svojim roditeljima, koji su mi uvijek pokušavali pojasniti razloge, radi kojih ne živimo u Republici Hrvatskoj. Iako u početku nisam odmah shvaćao sve te razloge, u dobi od 11. 12. godina postajalo mi je biti sve jasnije, koji su to razlozi, da su moja baka i dida davno iselili iz Hrvatske, koja je tada bila pod jugokomunističkim terorom. Shvatio sam, da moja baka i dida nisu bili jedini, koji su tada napustili komunističku Jugoslaviju, koja je svojom socijalističkom i totalitarističkom politikom otjerala mnoge naše ljude u svijet.

 Krvavi bravar i zločinac Josip Broz Tito učinio je sve, kako bih tada istjerao hrvatski narod, koji je bio velika prijetnja njemu i njegovoj zločinaćkoj politici. Upravo danas istomišljenici bravara Josipa Broza Tita čine sve, kako bi onemogućili i ukinuli vezu nas Hrvata dijaspore, prema našoj domovini Hrvatskoj. Počeo sam isto tako shvaćati razloge, zašto ja i moja obitelj ne živimo u Hrvatskoj, već u inozemstvu. Kako sam rastao sve sam više bio fasciniran hrvatskom povijesti, te sam se isto tako odlučio popratiti pozornije hrvatsku političku scenu. Brzo sam shvatio, da u Republici Hrvatskoj vlada ogromna nepravda prema hrvatskim braniteljima, generalima, Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i nama Hrvatima iz dijaspore.

 Također mi je brzo postalo biti jasno, da mi Hrvati iz dijaspore uz Hrvatsku vojsku, u koju ubrajam sve hrvatske branitelje i generale, te naravno i pripadnike Hrvatskih obrambenih snaga, Hrvati Herceg-Bosne u što ubrajam i Hrvatsko vijeće obrane, te Hrvatska katolička crkva čine glavne stupove Hrvatske slobode i državnosti. To su stupovi koje su svim silama krenuli rušiti svi neprijatelji hrvatskog naroda i hrvatske samostalnosti, u cilju da ponovno uspostave njihovu zločinačku Jugoslaviju, jer naša nikada nije bila i nikada biti neće. Danas mi je jasno, a vjerujem i svim ostalim dobronamjernim osobama, koje vole svoju domovinu Hrvatsku, da isključivo zajedništvom Hrvata u Hrvatskoj, Herceg-Bosni, Hrvata primjerice u Srbiji i nas u dijaspori možemo ostvariti Hrvatsku državu, kakvu su sanjali predsjednik dr. Tuđman, ratni ministar obrane Gojko Šušak i svi naši hrvatski branitelji.

 Kolumnist sam portala Hrvatsko nebo, te u svojim kolumnama pišem o svim temama, koje su od iznimne važnosti za budućnost hrvatskog naroda. Glavni mi je cilj upravo promicati to zajedništvo nas Hrvata diljem svijeta, te omogućiti da i mi mladi Hrvati dijaspore iskoristimo svoj ogromni entuzijazam u stvaranju bolje domovine Hrvatske na političkom, diplomatskom, gospodarskom i kulturnom polju, kao što i sam naslov tribine govori, mi Hrvati dijaspore doista ne želimo i nećemo odustati od svoje domovine Hrvatske.

U 19. godina života stekao sam mnoga iskustva po tom pitanju, neka od njih želim podijeliti ovdje sa svima vama nazočnima, te rezultirajući s time obrazložiti i neke prijedloge, koji bi trebali uroditi boljom suradnjom Republike Hrvatske s hrvatskom dijasporom. Odmah želim naglasiti, da me jako žalosti i razočarava činjenica, da mnoge osobe u javnom prostoru zastupaju tezu, kako je treća generacija hrvatske dijaspore već izgubljena. Upitat će se mnogi od vas možda u ovom trenutku, kako dolazim do takve konstatacije, da nije izgubljena?

Međutim, da je izgubljena, kako nažalost mnogi tvrde, ja kao Hrvat treće generacije iseljenika ne bih večeras bio ovdje na ovoj tribini. Sigurno da postoji opasnost, da se u budućnosti treća generacija hrvatske dijaspore izgubi, međutim u ovom trenutku takve teze smatram u potpunosti deplasiranima. Umjesto širenja takvih doista negativnih teza, koje nikome ne pomažu, smatram da bi bilo puno bolje i učinkovitije pobrinuti se za to, da se treća generacija hrvatskih iseljenika u potpunosti uključi u politički, gospodarski i kulturni razvoj Republike Hrvatske.

 Da li imamo pravo tvrditi za osobe, koje osjećaju svoju pripadnost prema hrvatskom narodu, koji s ponosom diljem svijeta ističu svoje hrvatske korijene, koje se doista identificiraju s hrvatstvom da su izgubljene? Uvjerenja sam da ne, jer među hrvatskim iseljenicima treće generacije postoji ogromna ljubav prema svojoj domovini hrvatskoj, koju nažalost mnogi ne mogu ili ne žele prepoznati. Zagovaratelji teza, da je treća generacija izgubljena nažalost svjesno ili nesvjesno čine štetu Republici Hrvatskoj i rezultirajući s time i hrvatskom narodu. Te na koncu takve teze idu u korist istomišljenika zločinca bravara Josipa Broza Tita, koji bi najradije htjeli, da mi Hrvati dijaspore, posebice mi mladi okrenemo leđa našoj Hrvatskoj, te ju prestanemo promovirati u svijetu, kako bi oni i njihovi sateliti vječno mogli vladati našom domovinom.

 No, mi mladi Hrvati dijaspore doista osjećamo ogromnu ljubav prema našoj domovini Hrvatskoj, takva ljubav se posebice izražava u trenutcima, kada se održavaju važni događaji, na kojima Hrvatska igra važnu ulogu. Tako je bilo i za vrijeme posljednjeg svjetskog prvenstva u Rusiji, kada su mnogi mladi Hrvati diljem svijeta s ponosom isticali svoje hrvatske korijene, slaveći na trgovima diljem svijeta s hrvatskim trobojnicama i hrvatskim domoljubnim pjesmama Marka Perkovića Thompsona, Miroslava Škore i ostalih. Tako je bilo i u glavnom gradu Stuttgartu savezne pokrajine Baden-Württemberg u kojoj i osobno živim. Te slike ponosnih hrvatskih navijača iz Stuttgarta odlazile su u svijet. Gle čuda, većinom mladi ljudi, ljudi treće generacije hrvatskih iseljenika, za koje mnoge relevantne osobe tvrde, da su nažalost izgubljene za Republiku Hrvatsku. Te slike, koje su obišle svijet, ipak su jasan pokazatelj, da mi mladi Hrvati dijaspore itekako možemo pridonijeti našoj domovini hrvatskoj u razvoju, na veliku žalost svih dušmana našeg hrvatskog naroda.

Sigurno da postoje razni problemi, koji otežavaju bolji odnos posebice mladih Hrvata dijaspore i Republike Hrvatske, no umjesto zabijanja glava u pijesak, uvjerenja sam, da se s tim problemima trebamo suočiti kako bismo na kraju pomogli našoj domovini hrvatskoj. Upravo je srebro naših vatrenih istinski pokazatelj, kako zajedništvom Hrvata u Hrvatskoj, Herceg-Bosni i nas u dijaspori, donijeti pobjede i na gospodarskom i političkom terenu.

Jedan od problema kada je riječ o trećoj generaciji hrvatskih iseljenika zasigurno je činjenica, da mnogi doista ne poznaju ili jako slabo poznaju hrvatski jezik, hrvatsku kulturu i povijest. Naravno, da u tom slučaju glavnu ulogu moraju odigrati roditelji, koji kroz kućni odgoj svoju djecu mogu naučiti hrvatskom jeziku, hrvatskoj povijesti i kulturi. Ja sam Hvala Bogu imao roditelje, koji su me od početka mojega rođenja naučili tome. Druge osobe mojih godina možda nisu imale tu privilegiju, no uvjerenja sam, da država Hrvatska  ni od tih osoba ne smije odustati, jer kao što sam već i rekao i oni posjeduju ljubav prema Hrvatskoj, koja posebice dolazi onda do izražaja, kada se odvijaju iznimno važni događaji, kao što je bio slučaj na posljednjem svjetskom prvenstvu u nogometu, na kojemu je naša Hrvatska postala viceprvak svijeta.

 Ulogu u učenju hrvatskog jezika i hrvatske kulture i povijesti mora preuzeti i Hrvatska , koja kroz svoje hrvatske škole diljem svijeta mora pružiti obrazovanje svojim potencijalnim povratnicima. Nažalost iz osobnog iskustva mogu reći, da u hrvatskoj školi, koju sam pohađao, o tim temama nisam mnogo toga naučio, barem ne više od onoga o čemu su me već moji roditelji naučili. Nastava u Hrvatskoj školi posebno je ovisila o angažiranosti učitelja. Dok sam imao doista angažirane učitelje, koji su se trudili naučiti nas mnogo toga o Hrvatskoj, imao sam i one, koji su bili sve samo ne angažirani u tom poslu, te sam se doista upitao, tko ih je uopće poslao k nama, da rade takav iznimno zahtjevan posao.

Kako sam postajao stariji, moram reći, da mi je i Hrvatska škola postajala biti sve dosadnija. Ne zato što nisam bio zainteresiran za hrvatski jezik, hrvatsku povijest i kulturu, već pak upravo zbog suprotne činjenice, što upravo nisam imao prilike naučiti mnogo toga o tim stvarima u školi. Nažalost u šestom razredu smo ja i moji prijatelji u Hrvatskoj školi ponavljali teme, koje smo već učili u trećem ili četvrtom razredu. To je dovelo do toga, da je se mnogo učenika ispisalo iz škole, što je na koncu rezultiralo s ukidanjem nastave na hrvatskom jeziku u našem gradu. Tako je meni, a možda i drugima, koji su doista bili zainteresirani za hrvatski jezik, hrvatsku povijest i kulturu uskraćena mogućnost, da se zajednički educiramo o svim tim temama, koje su od iznimne važnosti za budućnost hrvatskog naroda. Također država treba poslati stručne i angažirane osobe, koje su spremne taj posao raditi, prije svega s ljubavi prema domovini onda će i druge moći naučiti nešto kvalitetno o našoj domovini hrvatskoj. Hvala Bogu osim malog broja iznimaka imao sam doista učitelje, koji su se trudili napraviti kvalitetnu i zanimljivu nastavu, ali mi se često činilo, da ni sami nisu zadovoljni programom, koji nam moraju predavati, koji po meni nije bio kvalitetan, te nije bio usklađen našim godinama.

Jedan problem, radi kojega Republika Hrvatska gubi mnoge potencijalne Hrvatske državljane u svijetu je sigurno činjenica, da je Hrvatska birokracija sve samo ne efikasna, kakva bi trebala biti. Za primjer ću uzeti činjenicu, kako je hrvatskim iseljenicima puno teže doći do putovnice Republike Hrvatske, nego do putovnice države u kojoj su rođeni, za ovaj slučaj ću naravno uzeti Njemačku kao primjer. Naglasak je na putovnici, ne na državljanstvu.

Da biste primjerice napravili njemačku putovnicu, dovoljno vam je otići u općinu grada u kojemu živite, odnijeti slike i uzeti si otprilike 10 minuta vremena, te će vam putovnica već biti uručena u slijedećim tjednima. Da bismo pak mi Hrvati iz dijaspore napravili hrvatsku putovnicu, potrebno je proći puno više prepreka. Činjenica, da je napraviti hrvatsku putovnicu puno skuplje od njemačke je tu doista najmanji problem. Da bismo mi Hrvati iz dijaspore napravili hrvatsku putovnicu potrebno je prije svega otići u hrvatski konzulat kod nas je najbliži u Stuttgartu, gdje je potrebno uručiti zahtjev. Stuttgart je od našega maloga grada udaljen oko 80 kilometara, dok je kod drugih osoba udaljenost još i mnogo veća. Posebice za one Hrvate dijaspore koje primjerice žive u Sjedinjenim Američkim državama. Još veći problem za nas Hrvate u Baden-Württembergu je činjenica, da najbliži konzulat u Stuttgartu radi isključivo od ponedjeljka do petka ne vikendom. Hrvatski konzulat u Stuttgartu isključivo četvrtkom radi poslije podne. Na autocesti koja vodi prema Stuttgartu uvijek bude gust promet, te uvijek morate kalkulirati s tim, da će te voziti duže nego što ste očekivali. Kada želite napraviti putovnicu sebi ili vašoj djeci potrebno vam je uzeti slobodno taj dan. Ako djeci slike za putovnicu morate raditi u Stuttgartu, prisiljeni ste i njih jedan dan izvaditi iz škole.

No to nije sve, nakon što ste uručili zahtjev za novu putovnicu, potrebno je ponovno ići u Stuttgart po putovnicu, što znači da morate uzeti dva dana slobodno, kako biste napravili novu putovnicu, odnosno ju produžili. Kod osoba manjih godina nova putovnica se mora praviti svakih pet godina, za roditelje s više djece to doista nije jednostavno i predstavlja sigurno problem, koliko god se mnogima činilo, da to i nije velika prepreka. Takva činjenica dovela je nažalost do toga, da mnogi Hrvati koji imaju Hrvatsku putovnicu, svojoj djeci prave isključivo njemačke putovnice. To čak i nije problem, jer može se imati njemačka putovnica, a hrvatsko i njemačko državljanstvo. No to nije sve, radi ogromne frustracije na takvu doista tromu i neefikasnu birokraciju, mnogi se odlučuju za to, da svojoj djeci ne izvade ni državljanstvo, ili se pak sami ispisuju iz njega.

Radi toga Republika Hrvatska ostaje bez mnogih potencijalnih državljana.

 Smatram, da se barem što se ovog slučaja oko putovnice tiče problem da vrlo lako riješiti, a rješenje problema imalo bi ogromne pozitivne reakcije na broj novih hrvatskih državljana. Potrebno je samo spriječiti, da Hrvati dijaspore moraju ići dva puta do konzularnog sjedišta, kako bi napravili putovnicu. Mnogi kao argument takve neefikasnosti navode, da je potrebno ići osobno po putovnicu, kako bi se dao potpis da je zaprimljena, te radi zaštite osobnih podataka. Smatram da u 21. stoljeću ne bi bio nikakav problem, kada bi se putovnice slale preporučenim pismom, ili se pak uspostavila veza s Njemačkim općinama, gdje bi se slale putovnice i hrvatski bi državljani mogli tamo ići po njih. Tako bi se sigurno smanjila frustracija kod mnogih hrvatskih iseljenika, te bi broj hrvatskih državljana u svijetu sigurno porastao. Radi se samo o malom tehničkom pitanju, no o njemu mnogo toga ovisi.

Za sljedeće probleme s kojima se Hrvati dijaspore moraju suočiti potrebno je više rada, nego što zahtjeva ovo posljednje pitanje. Za sljedeći problem potrebna je prije svega politička volja svih političkih platformi na hrvatskoj političkoj sceni. Velika je sramota i doista je poražavajuća činjenica, da Hrvati iz dijaspore, Hrvati Herceg-Bosne i Hrvati koji u svojim državama predstavljaju nacionalnu manjinu imaju zajedno isključivo 3 mandata u Hrvatskom saboru. Kada uzmemo u obzir, da cijeli sabor broji 151. zastupnika, a nacionalne manjine imaju 8, onda se doista moramo zapitati kakva je bila hrvatska politika svih tih godina nakon smrti dr. Tuđmana do danas. Doista je sramota, da Hrvati dijaspore, koji su 90-te godine odigrali ključnu ulogu u stvaranju slobodne, neovisne i suverene Republike Hrvatske, posebice što se tiče međunarodnog priznanja, imaju jednak broj predstavnika u Hrvatskom saboru, kao nacionalna manjina, koja je 90-tih godina rušila i razarala našu domovinu, s ciljem da uspostavi „Veliku Srbiju“. Čast mnogima Srbima, koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom, te ju prije svega poštuju. Nažalost, za takve osobe u našem hrvatskom javnom prostoru nema mjesta, dok su oni, koji preziru sve hrvatsko glavni gosti na hrvatskim mainstream medijima.

General Glasnović je već mnogo puta o tome govorio, kako se Hrvatima dijaspore konstantno uskraćuje pravo sudjelovanja na izborima, jer su mnogi Hrvati daleko udaljeni od konzularnih sjedišta. Već se dugo u hrvatskom javnom prostoru priča o tome, da konačno treba uvesti dopisno i elektroničko glasovanje, kako bi svi Hrvati na svijetu mogli konzumirati Ustavom zajamčeno izborno pravo. Posljednja referendumska inicijativa pod nazivom „Narod odlučuje“ upravo je predlagala tu promjenu kao i cjelokupnu promjenu izbornog zakona.

Međutim, smatram da su iz inicijative izostavili krucijalan detalj. Uvjerenja sam, da XI. Izborna jedinica zaslužuje 12 mandata, koje je za vrijeme života našega prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i imala. Po sljedećem ključu bi se 12 mandata za XI. Izbornu jedinicu trebala podijeliti, tri mandata koje biraju Hrvati iz Bosne i Hercegovine, tri mandata koje biraju Hrvati, koji žive u europskim zemljama, te po tri za Hrvate koji žive u prekooceanskim zemljama, te tri za Hrvate, koji su nacionalna manjina u drugoj državi, primjerice Hrvati u Srbiji.

 Trebali bismo svi doći do konstatacije, da isključivo uvođenjem dopisnog i elektroničkog glasovanja ne ćemo riješiti problem ne zastupljenosti Hrvata dijaspore u Hrvatskom saboru, no ako promijenimo izborni zakon na način, da svi Hrvati izvan Republike Hrvatske imaju 12 mandata, onda ćemo taj problem riješiti na zasigurno naj učinkovitiji način. Upravo su ta tri mandata također razlog, da mnoge starije osobe, koje nisu mnogo udaljene od konzularnih sjedišta ne izlaze na izbore. Tako su mi se mnoge malo starije osobe, koje živi u Baden-Württembergu požalile, da ne izlaze na izbore, jer Hrvatima izvan RH pripadaju isključivo tri mandata, te se radi toga ne isplati ići glasovati, kada su ta tri mandata svakako zagarantirana HDZ-u.

No upravo je general Glasnović pokazao, na posljednjim parlamentarnim izborima, da se biračka volja u hrvatskoj dijaspori promijenila. Također Hrvatska država treba animirati i mnoge mlade u dijaspori, da sudjeluju na izborima. Ovakvim nekorektnim izbornim zakonom u tome sigurno neće uspjeti. Ali bitno je kao što sam već i malo prije rekao, da se u Hrvatskim školama diljem svijeta uči o Hrvatskoj kulturi ali i o našem političkom sustavu, kako bi što više nas mladih iz dijaspore došlo do saznanja, da nas Hrvatska treba, te da joj moramo pomoći u gradnji demokratskog a ne totalitarističkog sustava, kojega smo imali za vrijeme bivše, Hvala Bogu propale Jugoslavije.

Sada bih želio ispričati jednu anegdotu od prošle godine. Prošle godine sam dobroga prijatelja iz Njemačke, koji i je njemačke nacionalnosti pozvao u Hrvatsku. Pokazao sam mu našu lijepu Dalmaciju, naše predivno Jadransko more, naše gradove Dubrovnik,  Split itd., predivno Biokovo, malo je reći, da je bio oduševljen. Jednom prilikom me je upitao, zašto vas Hrvata toliko ima u Njemačkoj, a imate tako predivnu i prelijepu zemlju. Ja ću isto sada postaviti retoričko pitanje, zašto se većina Hrvata dijaspore ne vraća za stalno u svoju domovinu?  Postoji jasan pokazatelj, da se većina Hrvata iz dijaspore tek vraća zauvijek onog trenutka, kada postanu biti umirovljenici. Međutim, nažalost ni to nije u potpunosti točno, jer mnogi Hrvati dijaspore, koji su već u mirovini ne žele se za stalno vratiti u Hrvatsku, jer su im djeca još primjerice u Njemačkoj. Također zdravstveni sustav, koji se razlikuje od primjerice onog u Njemačkoj dovodi do toga, da mnogi umirovljenici iz Hrvatske dijaspore odlučuju ostati prijavljeni u Njemačkoj, te se ne žele za stalno vratiti u Njemačku .

No ipak je jasno, zašto se Hrvati dijaspore, posebice mlađe generacije ne žele vratiti u Hrvatsku. Jedan od glavnih problema je sigurno nelustrirano a nažalost i korumpirano pravosuđe. Nažalost upravo mnogi ulagači iz Hrvatske dijaspore odbijaju ulagati u Republici Hrvatskoj. Također naravno i doista troma birokracija, koju sam već maloprije spomenuo pridonosi tome. Potrebno je, da birokracija bude puno učinkovitija nego što je to trenutno. Isto tako bitna je pravna sigurnost za potencijalne poduzetnike u hrvatskoj iz dijaspore, koja nažalost u ovom trenutku ne postoji. Potrebna je naravno reforma pravosuđa, te prije svega lustracija, koja će obuhvatiti i pravosuđe.

Za sada se sve te promjene čine nemogućima. Čini se nemoguće dobiti dvotrećinsku većinu u Hrvatskom saboru, s kojom bi se Hrvatima izvan Republike Hrvatske vratila 12 zastupnika u Hrvatskom saboru. Bitno je da vlada postavi jasne ciljeve i jasnu strategiju, kojom želi iskoristiti ogromni potencijal nas Hrvata dijaspore za budućnost Republike Hrvatske. Nažalost za sada ne postoje ni konkretni ciljevi, a kamoli strategija.

 Bilo bi itekako poželjno, kada bi se ponovno uspostavilo ministarstvo iseljeništva, koje bi imalo puno veće mogućnosti donositi učinkovite odluke, nego što to ima trenutni središnji državni ured za Hrvate izvan RH. No takvo ministarstvo imalo bi samo svoj puni smisao ako bi na njegovom čelu bila osoba, koja je ponikla iz dijaspore, primjerice osoba kao general Glasnović ili dr. Sunić. Takvo ministarstvo ne bi imalo nikakvog smisla, ako na čelu tog resora ne bi bila kompetentna osoba koja prepoznaje potencijale hrvatske dijaspore, nego osoba, koja ima određenu člansku iskaznicu, te je podobna isključivo stranačkim interesima i interesima stranačkog vođe.

 Ponovit ću, za sada se svi ti ciljevi, kao što je uspostava ministarstva iseljeništva, masovni povratak svih generacija hrvatskih iseljenika čine nemogućima. No vi stariji sjetite se samo 90-ih godina, kada su naši branitelji goloruko branili našu domovinu Hrvatsku od srbočetničkog agresora, međunarodno priznata, slobodna, suverena i neovisna Hrvatska se činila nemogućom misijom.

No ipak dobro je uz Božju pomoć pobijedilo zlo.

Tako i danas, ako zajedno učinimo sve kako bi se takvi ciljevi ostvarili, i održavanje ovakvih tribina može sigurno pomoći u tome, uvjeren sam da ćemo u budućnosti sve ove ciljeve uspjeti ostvariti. Jer zapamtite, kao što bez lustracije nema Kroacije, tako i bez jake hrvatske dijaspore nema ponosne Hrvatske. Većina nas mladih Hrvata iz dijaspore će na razne načine svojoj domovini biti na raspolaganju, te ćemo se za Hrvatsku boriti onako, kako su se za nju borili dr. Tuđman i svi naši hrvatski branitelji i generali u Republici Hrvatskoj i Herceg-Bosni. Hrvati dijaspore ne traže mnogo toga od Hrvatske, samo okvire, koji će im omogućiti, da mogu uložiti ogromni kapital u Republici Hrvatskoj, te po mogućnosti otvarati i nova radna mjesta. Upravo želim završiti predivnim riječima našega prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Tuđmana, koji nam moraju biti vodilja u borbi za Hrvatsku.

„Uvijek i sve za Hrvatsku a našu jedinu i vječnu Hrvatsku nizašto“.

Hvala na pozornosti

Davor Čelan

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.