Nije više novost ako kažemo da su hrvatski vojnici prepoznati i cijenjeni kao vrhunski profesionalci i da ih lokalno stanovništvo u kojoj god misiji ili operaciji bili doživljava kao iskrene prijatelje i partnere. Tijekom posjeta pripadnicima 2. hrvatskog kontingenta (HRVCON) u Libanonu još jednom smo se uvjerili u sve vrijednosti koje naši vojnici imaju, što nas je, ne prvi put, ispunilo istinskim ponosom…

Reporterska ekipa Hrvatskog vojnika posjetila je početkom travnja pripadnike 2. HRVCON-a u Libanonu i svjedočila njihovu ugledu, koji su izgradili vlastitim znanjima i sposobnošću, a ponajviše profesionalnim i odgovornim odnosom prema svakoj zadaći. U operaciji UNIFIL nalaze se od kraja listopada prošle godine i za to kratko vrijeme postali su prepoznatljivi na svakom koraku, i u okvirima operacije i kod lokalnog stanovništva. Mnogi od njih vjerojatno nikad nisu ni pomislili da će ih vojnički poziv dovesti i u ovu zemlju, a pogotovo da će inženjerijskim radovima koje ovdje obavljaju ostaviti trajan znak hrvatske prisutnosti.

Kamp “Shama”

Premda prilično iscrpljeni cjelonoćnim putovanjem, nastojimo ostati budni kako bismo na putu od Bejruta do kampa “Shama”, barem iz vozila, upili prve informacije o zemlji u koju smo došli. Moderno, čak i raskošno uređeni objekti s jedne strane, koji ni po čemu ne zaostaju za onima u najpoznatijim svjetskim metropolama, te s druge strane područja koja zahtijevaju još puno ulaganja. Kako se približavamo jugu zemlje, gdje je smješten kamp u kojem su hrvatski vojnici, te razlike postaju još izraženije jer ćete vidjeti građevine poput dvorca, a za objekt do njega, koji vam se čini kao da u njemu nitko ne živi, ne znate u koje biste ga povijesno razdoblje svrstali. Na cestama ćete vidjeti marke automobila po kojima biste zaključili da se nalazite u nekoj od najrazvijenijih svjetskih zemalja, a s druge strane na svakom koraku priručne automehaničarske radionice ispred kojih se spomenuti automobili ne bi ni parkirali, a kamoli nešto više. Sve to zorno pokazuje slojevitost, podijeljenost i raznolikost životnog standarda lokalnog stanovništva. Brojne plantaže banana, limuna, mandarina i ostalog voća koje gledamo uz cestu jasno govore koliko je život na jugu zemlje teži i zahtjevniji. Ipak, brojna gradilišta na kojima se nešto radi bude optimizam i govore kako se ipak ulaže znatan napor da se zemlja što više ekonomski oporavi.

Jedno od prvih pravila s kojima smo upoznati po dolasku u Libanon čini nam se neshvatljivo rigorozno, zato što zabranjuje svako fotografiranje ili snimanje bez pojedinačnog odobrenja za svaku prigodu, te stoga ostajemo uskraćeni da na taj način dočaramo suprotnosti kojima svjedočimo. Ipak, nakon dodatnog objašnjenja kako je ovdje stvar pristojnosti, običaja i kulture prvo pitati za fotografiranje, svjesni smo kako se moramo ponašati u skladu s pravilima domaćina. Za nekoga tko dolazi iz zemalja među kojima je i Hrvatska, a u kojima se za svaki, pa i sasvim “benigan” događaj, poseže barem za mobitelom kako bi se fascinirali “i bližnji i daljnji”, zbog čega smo izgubili i onaj minimum privatnosti, ovo je dobrodošla promjena. Nakon dvosatne vožnje stižemo konačno u lijepo uređen kamp “Shama”, u kojem su smješteni pripadnici 2. HRVCON-a. U njemu nas, uz naše pripadnike, čekaju i ljubazni pripadnici OS-a Italije, iz Ureda za odnose s javnošću, koji nas upoznaju sa svim bitnim informacijama vezanim uz naš boravak. Kamp svojim brojnim sadržajima nudi sve što je potrebno da bi višemjesečni boravak daleko od obitelji prošao što bezbolnije. No, kako većina naših pripadnika ističe, brojne vojničke zadaće koje ovdje obavljaju u potpunosti ispunjavaju gotovo cijeli dan te tako “amortiziraju” osjećaj razdvojenosti od najmilijih. Upravo smo i zato s posebnim nestrpljenjem čekali da i mi na dio tih zadaća odemo s našim vojnicima.

Prije nego smo krenuli zapovjednik 2. HRVCON-a bojnik Siniša Šlibar upoznao nas je s temeljnom zadaćom pripadnika našeg kontingenta te naglasio da je zadaća hrvatskih vojnika koji su u sastavu Bojne za borbenu potporu u Sektoru Zapad (Sector West – SW), izvođenje svih vrsta inženjerijskih radova. “To se odnosi u prvom redu na zaštitu snaga UN-a u smislu izgradnje i popravka bunkera, održavanja zaštitnih ograda i stvaranja boljih uvjeta života i rada za sve pripadnike operacije UNIFIL,” rekao je.

“Acta non verba” – djela, ne riječi

Posjet srednjoj školi u mjestu Chahabiyi, gdje hrvatski inženjerci izvode radove, posebno nas je razveselio jer radovi na objektu poput škole zalog su budućnosti, ali i dugotrajan pečat hrvatske prisutnosti u ovoj zemlji. Osim radovima, ostajemo zatečeni dječjom razdraganošću kad su vidjeli hrvatske vojnike, koje su po zastavici na rukavu prepoznali odmah po izlasku iz vozila. I ne samo to, djeca su spontano uglas počela izvikivati: “Modrić, Mandžukić, Rakitić…” To nas je još jednom ponukalo na razmišljanje kako vjerojatno da nikad u potpunosti nećemo do kraja biti svjesni koliko su hrvatski nogometaši svojim povijesnim uspjehom na prošlom Svjetskom prvenstvu napravili za promidžbu Hrvatske po cijelom svijetu. I ova djeca koju smo sreli u Libanonu to potvrđuju. Ravnatelj škole Ali Ibrahim Darvish zahvalio je pripadnicima HRVCON-a na radovima koje izvode te istaknuo: “Snage UNIFIL-a ovdje su kako bi nam osigurale mir i sigurnost. UNIFIL šalje poruku mira, a naša je zadaća da kao profesori učenike učimo tim istim vrijednostima. Ono što rade hrvatski vojnici u našoj školi uvelike će pridonijeti sigurnosti učenika. Zahvaljujem hrvatskim vojnicima na učinjenom, sve je napravljeno profesionalno i korektno. Obavili su odličan posao.” Naši vojnici slušaju pohvale i samo sliježu ramenima te ističu kako je to ipak samo njihov posao. To je i točno, ali kad se radi s punim uvažavanjem i poštivanjem lokalnog stanovništva onda je tako obavljen posao vrijednost više. Zapovjednik Inženjerijske satnije satnik Luka Dodig, hrvatski časnik koji ne govori puno, ali zato ne prestaje raditi ili razmišljati što bi se još moglo bolje i više napraviti, s neskrivenim nam ponosom predstavlja zapovjednika infrastrukturne desetine desetnika Hrvoja Jankovića, pod čijom su se sigurnom rukom odvijali radovi na školi. Desetnik Janković ističe kako njegova desetina, koju čini šest vojnika, provodi sve bravarske i stolarske radove za potrebe operacije u njihovoj zoni odgovornosti te za potrebe lokalnog stanovništva. “Radovi na školi trajali su četiri mjeseca, a nadam se da ćemo do kraja mandata sve predviđeno uspješno završiti,” rekao je.

“Blue Line”

Nakon posjeta školi, još uvijek puni dojmova zbog izrečenih pohvala, odlazimo na sasvim drukčiju zadaću, u posjet UN-ovoj bazi 1-31. U njoj naši inženjerci izvode brojne radove, a nalazi se uz samu Plavu liniju (“Blue Line”), koja označava crtu razgraničenja Libanona i Izraela.

“Blue Line” je 120 kilometara duga crta razdvajanja koju su 2000. godine Ujedinjeni narodi definirali u suradnji s libanonskim i izraelskim dužnosnicima kako bi bilo potvrđeno povlačenje Izraelskih obrambenih snaga s libanonskog teritorija, sukladno Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 425 (1978.). Ona ne označava granicu između Libanona i Izraela te neće biti na štetu bilo kakvom budućem graničnom sporazumu dviju zemalja. Neovlašteni prelazak Plave linije predstavlja kršenje odredbi Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1701. Upravo je kontrola poštivanja Plave linije jedna od temeljnih zadaća UN-ovih snaga u operaciji UNIFIL.

Moćni građevinski strojevi kojima s lakoćom upravljaju naši inženjerci dokazuju da je tehnika, ma koliko dobra bila, operativna i efikasna jedino u rukama onoga tko je zna iskoristiti na pravi način. A naši su momci to pokazali nebrojeno puta. Natporučnik Matija Merkaš, zapovjednik Inženjerijskog voda, ističe kako u ovoj bazi provode inženjerijske infrastrukturne radove u cilju podizanja razine stupnja zaštite UN-ovih snaga: “Provodili smo radove na uređenju nekoliko bunkera te prostora oko njih, a nedavno smo ih u potpunosti završili.”

Pripadnici hrvatskog EOD/IEDD (Explosive Ordnance Disposal / Improvised Explosive Device Disposal) tima, koji se nalazi unutar mješovitog međunarodnog voda u kojem je uz pet talijanskih i sedam hrvatskih pripadnika, imaju zadaću osiguravanja pokretljivosti pripadnika UNIFIL-a u slučaju nailaska na improvizirana minsko-eksplozivna sredstva ili neeksplodirana ubojna sredstva. “Naš tim mora biti u svakom trenutku spreman reagirati unutar Sektora Zapad,” ističe zapovjednik EOD/IEDD tima nadnarednik Krešimir Marjanović te dodaje kako se u tu svrhu služe robotiziranim daljinskim sustavom za izviđanje, neutralizaciju i uništavanje ubojnih sredstava.

I unutar baze u kojoj su smješteni hrvatski pripadnici ima puno posla. Nailazimo tako na zapovjednika prve desetine u Inženjerijskom vodu stožernog narednika Nikolu Pešuta. Njegova je desetina upravo radila na sanaciji HESCO barijere (elementi od pletene heksagonalne metalne mreže punjene kamenjem ili nekim drugim materijalom), za vanjski zid baze. “Ovu aktivnost provodimo kad nismo angažirani na CIMIC projektima. Tijekom boravka ovdje izveli smo radove na izviđačkom domu te na prometnici u selu Yarounu, za što smo dobili sve pohvale,” ističe stožerni narednik Pešut, inače hrvatski branitelj koji je tijekom Domovinskog rata u postrojbe Hrvatske vojske ušao sa samo 17 godina.

Upravo zahvaljujući takvom profesionalnom odnosu naših pripadnika prema svakoj zadaći te njihovu vojničkom ponašanju u bazi i izvan nje, pri kraju našeg posjeta reportere Hrvatskog vojnika primio je i zapovjednik Sektora Zapad brigadni general Diodato Abagnara.

Boravak s našim pripadnicima u Libanonu bližio se kraju. No, ono što će nam dugo ostati u sjećanju ponos je zbog njih, koji se uvijek ističu svojim časnim odnosom prema zadaćama bez obzira na to jesu li u Hrvatskoj ili izvan nje. Pohvale koje o njima dolaze sa svih strana, pa tako i iz ove operacije, za nas nisu ništa novo, ali uvijek ih je lijepo ponovno čuti. Vjerujemo da će na jednak način svoju zadaću u Libanonu izvršiti do kraja, a mi im želimo sretan povratak u Hrvatsku.

I na kraju, posebno zahvaljujemo zamjeniku zapovjednika Inženjerijske satnije satniku Tomislavu Baši. Tijekom našeg boravka u Libanonu bio je s nama cijelo vrijeme i uložio je golem napor kako bismo se ugodno osjećali te se u Hrvatsku vratili bogatiji za nezaboravne dojmove.

 


Značajniji doprinos OSRH-a

Područje operacije UNIFIL nalazi se u južnom Libanonu, između rijeke Litanija na sjeveru te crte razdvajanja između Libanona i Izraela – tzv. Plave linije (“Blue Line” – BL) na jugu i jugoistoku Libanona. Zapovjednik Sektora Zapad (Sector West – SW) od 18. listopada 2018. godine je brigadni general Diodato Abagnara (OS Italije).

OSRH sudjeluje u UNIFIL-u s jednim stožernim časnikom u Zapovjedništvu operacije od srpnja 2007. godine. Zadaće časnika za vezu obuhvaćaju motrenje situacije na BL-u, posebice u slučajevima koji potencijalno mogu dovesti do povećanja napetosti među dvjema stranama. OSRH od travnja 2018. značajnije pridonosi operaciji UNIFIL slanjem Inženjerijske satnije u sastav Sektora Zapad, a koja je locirana u kampu UNP 2-3 “Shama”.

Trenutačno se u sastavu Bojne za borbenu potporu Brigade Garibaldi OS-a Italije nalaze pedeset dva pripadnika 2. HRVCON-a UNIFIL. Temeljna je zadaća Inženjerijske satnije u sklopu Bojne za borbenu potporu osiguranje potrebne potpore snagama Sektora Zapad kroz provedbu mjera zaštite snaga te potpore pokretljivosti u području operacije.

 


Uspostavljanje operacije

Operacija očuvanja mira UNIFIL u Libanonu uspostavljena je Rezolucijom VS UN-a 425/426 od 19. ožujka 1978., s ciljem nadzora povlačenja izraelskih snaga iz Libanona u koji su ušle pet dana prije, te s ciljem ponovne uspostave mira i sigurnosti i pružanja pomoći libanonskim vlastima u uspostavi potpune vlasti na teritoriju Libanona. Nakon Drugog libanonskog rata 2006. u Vijeću sigurnosti UN-a donesena je Rezolucija 1701. Ona čini pravni okvir današnje misije UNIFIL, koja je umnogome ojačana u odnosu na tzv. UNIFIL 1 iz 1978. godine. Mandat operacije je nadzor prekida neprijateljstava, pružanje pomoći libanonskoj vojsci u razmještanju na jugu Libanona te pomoć humanitarnim organizacijama u sigurnom povratku raseljenih osoba.


Novom rezolucijom potvrda mandata

Vijeće sigurnosti UN-a u kolovozu 2017. jednoglasnom je odlukom u Rezoluciji 2373 potvrdilo UNIFIL-ov mandat definiran Rezolucijom 1701. U Rezoluciji 2373 Vijeće sigurnosti pozvalo je na “ubrzani” i “trajni” razmještaj OS-a Libanona u južni Libanon i libanonske teritorijalne vode, kao i na pojačanu potporu OS-u Libanona te suradnju s njim. Vijeće je zatražilo i pojačano izvještavanje o aktivnostima unutar UNIFIL-a te provedbu preporuka iz Strateškog pregleda. Vijeće sigurnosti obnavlja UNIFIL-ov mandat svake godine na zahtjev libanonskih vlasti.

Željko Stipanović

snimio:Tomislav Brandt

 

hrvatski-vojnik.hr/ https://hrvatski-vojnik.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.