Doista, kad se mijenja svećeništvo, nužno se mijenja i Zakon. Jer onaj o kojemu se to veli, pripadao je drugom plemenu, od kojega se nitko nije posvetio žrtveniku. Poznato je da je Gospodin naš potekao od Jude, plemena za koje Mojsije ništa ne reče s obzirom na svećenike.

To je još očitije, ako se drugi svećenik postavlja po sličnosti s Melkisedekom: postao je svećenikom ne po Zakonu tjelesne uredbe, nego snagom neuništiva života. Ta svjedoči se: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu. Dokida se, dakle, prijašnja uredba zbog njezine nemoći i beskorisnosti – jer Zakon ništa nije priveo k savršenstvu – a uvodi se bolja nada, po kojoj se približujemo Bogu.

I to se nije zbilo bez zakletve. Jer oni su bez zakletve postali svećenicima, a On se zakletvom Onoga koji mu reče: Zakleo se Gospodin i neće se pokajati: „Zauvijek ti si svećenik“. Utoliko je Isus i postao jamac boljega Saveza.

K tomu, mnogo je bilo svećenika, jer ih je smrt priječila trajno ostati. A on, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo. Zato i može do kraja spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ, da se za njih zauzima.

(Heb 7, 12-25)

Armenska Crkva slavi svetog Melkisedeka. Taj me podatak zagolicao. Probudio slike. Jednom prilikom posjetila sam Armensku katedralu u Lavovu. Unutrašnjost je bila puna tišine; tišine ušiju, tišine očiju i tišine srca.

Kažu da je Melkisedek anđeo i biće samoće i da je njegova samoća puna radosti i da ta radost, kad se on odjednom pojavi, obuzima ljude u njegovoj blizini i prostore u kojima obitava.

Armenski i Koptski svećenici mi izgledaju baš nekako… postoji li riječ koja opisuje nešto jako staro, arhaično, a što će u jednom budućem trenutku izroniti, obilježiti razdoblje velikih promjena i biti znak i prethodnica Novom vremenu. Kao što je Melkisedek bio znak Abrahamu, znak koji je prethodio velikim promjenama.

Spreman je tvoj narod u svetim odorama
za dan tvog junaštva:
kao rosa iz krila zorina
uza te su mladi ratnici.

(Ps 110,3)

Ove male Crkve, kao balzamirani organizam, mirišu u truleži „naprednog“ svijeta melkisedekovskim mirisom. Osobito Kopti, spremni Božji narod, „kao rosa iz krila zorina“, čvrsto uz Gospodina sa svojom nevjerojatno mladom vjerom, ratnici čije je oružje ljubav. O ovome sam razmišljala još jučer, i očito sam morala zapisati.

O, Bože, ima li u mojoj vjeri išta od ove mladosti?

Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. (Rim 12,1) Mogu li se ne suobličavati ovom svijetu kao što Pavao traži kad govori o duhovnom bogoslužju? Mogu li i ja malo zamirisati u ovoj truleži svijeta – za Gospodina?

I kažu da je Melkisedek prije svakog pojavljivanja uzimao u službu dva glasnika i slao ih da najave njegov dolazak… Zanimljivo, i Otkrivenje spominje dolazak dva svjedoka (dva glasnika).

Služba anđela Melkisedeka je nositi sliku Kralja i Velikog Svećenika – Isusa. Nositi sliku pravednog, mironosnog, onog koji je iznio pred nas kruh i vino (tijelo i krv) da možemo blagovati od njegove žrtve i one prinose koji su po starom Zakonu bili dopušteni samo svećenicima. Isus je nas učinio kraljevskim svećenstvom. Svakako, da je na zemlji ne bi bio svećenik jer postoje oni koji po Zakonu prinose darove. Oni služe slici i sjeni onoga nebeskoga, kako je upućen Mojsije kad se spremao praviti šator: Pazi, veli doista, načini sve po praliku koji ti je pokazan na brdu. Ovako mu je pak dopalo uzvišenije bogoslužje koliko je Posrednik boljega Saveza, koji je ozakonjen na boljim obećanjima. (Heb 8, 4-6)
Da se savršenstvo postiglo po levitskom svećeništvu – tim riječima započinje Pavao ovaj odlomak, onda za drugim svećenikom, svećenikom po redu Melkisedekovu, ne bi bilo potrebe. E, sada razmišljam o Melisedekovu susretu s Abrahamom. Zar nije Gospodin već tada znao kako će se stvari s budućim narodom razvijati? Jer čemu inače Kristova slika u ovom zagonetnom kralju? Valjda je čovječanstvo moralo proći jedan put, iskustvo, razvijati se, dorasti do predviđene promijene. Dorasti za nove rasporedbe, novi Zakon, za novi Savez. I naša osobna povijest tako ide, Gospodin čeka da dorastemo.

Nekadašnji, pisani Zakon služio je odgajanju i oblikovanju ljudske savjesti. Učio je razlikovanju dobra od zla. Poučavao je što se Bogu mili, a što mu je odvratno. O tome Pavao kaže:Što ćemo na to dakle reći? Je li Zakon grijeh? Nipošto! Nego: grijeha ne spoznah doli po Zakonu jer za požudu ne bih znao da Zakon nije govorio: Ne poželi!“ (Rim 7,7)

Isus u svom neprolaznom svećenstvu, uvijek živ da se za nas zauzima, spašava do kraja. On je jedini istinski svećenik, drugih svećenika je puno i stalno se smjenjuju, on ostaje do vijeka. Uvijek otvoren, zainteresiran za nas slabe, spreman otvoriti putove milosti za spasenje naših života.

Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješiteAko tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika.On je pomirnica za grijehe naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta. (1 Iv 2,1)

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.