Razgovor s M. B. Matkovićem: Politici je potrebna neodgodiva vrijednosna konverzija

Razgovor s Mihovilom Bogoslavom Matkovićem

Nedavno je u Dvorani Lisinski prikazan dokumentarni film Plešivica od imena do samostalnosti u prigodi 30. obljetnice sastanka na kojem je dr. Franjo Tuđman izabran za predsjednika inicijativnog odbora za demokratizaciju Hrvatske čiji ste koscenarist i koordinator. Možete li nešto reći o kontekstu nastanka filma?

Ideja je bila napraviti jedan meritoran, vjerodostojan zapis, odnosno dokumentarni film o Plešivici 80.-ih, s fokusom na sastanak 19. siječnja 1989. na kojem je uz prijašnje sudionike, sudjelovao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Napraviti ovakav dokument, znači biti pošten i odgovoran prema povijesti, prema ljudima koji su se tamo sastajali, prema njihovim ljudskim formatima i veličini; prema predsjedniku Tuđmanu kao izvankategorijalnoj povijesnoj osobi, i središnjem faktu kao utemeljitelju suverene države hrvatskog naroda.

Ove je 2019. godine, trideset godina od ulaska dr. Franje Tuđmana u povijest moderne i samostalne Hrvatske, i dvadeset godina od njegove smrti, i faktičnog izlaska iz političkog života suvremene Hrvatske. Naravno, nije to godina njegova izlaska iz hrvatske povijesti, niti iz naše političke stvarnosti, nadam se, i ove recentne. Stoga nam je razumljivo i nedvojbeno, da institucionalna Hrvatska mora čuvati ovakva povijesna mjesta kao artefakte svog utemeljenja. Na ovakve se događaje mora poticati. Jer ono što se zove inteligencija, um naroda, ne smije zatajiti. Značilo bi to da su orijentiri zatajili, da su se razbili. Prema obljetnicima ovakvih događaja, čiji su nositelji i sudionici takva formata, takva ugleda, karizme, i osobne povijesti, iz raznih aspekata društvenog života, ne možemo se odnositi agnostički i s omalovažavanjem.

Ako usvojimo misao velikog Josepha Ratzingera po kojoj je Povijest kraljevstvo razuma, ne smijemo se vladati nerazumno kad je riječ o povijesti, i to našoj vlastitoj u kojoj smo čak bili svjedocima i sudionicima. Jer povijesni, kronologijski fakt nije spoznajni predmet, da bi se deklarirao kao agnostičko stajalište neke političke katedre ili pojedinca, bez obzira kakav naslovni društveni autoritet imao. Pogrješno je provoditi neku vrstu licitiranja i autorizacije istine o događaju, o živućim svjedocima. Loša bi to bila slika, demokratski standard, ali i promašeni način valorizacije i krivi odnos prema kolektivnom pamćenju.

Plešivica je i danas znak, poticaj i aktualizacija pomirbe par excellence… To je, politički gledano, otvaranje i postavljanje preferencijalnih vrijednosti društva. Stvaranja zdrave, smirujuće, stvaralačke, inkluzivne atmosfere. I dokidanje osjećaja nemoći, stvaranje pretpostavke za mirnu, diskretnu diverzificiranu društvenu integraciju, kako to govore sociolozi. U konačnici i znak široke društvene otvorenosti za podizanje povjerenja mladih ljudi u politiku i vrijednosti vlastite zemlje. Time, među ostalim, i pretpostavke za smanjenje njihova odlaska iz Hrvatske.

Po struci ste komunikolog. Zanima nas kako gledate na važnost medija za političke i društvene procese? I zašto, po vašem mišljenju, nacionalna opcija u dvadeset i osam godina hrvatske samostalnost nije formirala niti jedan mainstream medije na nacionalnoj razini?

Rekli ste, nacionalna opcija, očito da nije bila nacionalna, ili dovoljno, ili ne na pravi način nacionalna…Ili nema pravih svojstva, ili nema pravog znanja, ili nema prave odlučnosti… Možda nije spoznala što treba uraditi, nije ušla u fakirsku vještinu stvaranja mogućeg iz nemogućeg, kako je to učinio Tuđman sa stvaranjem samostalne Hrvatske. Svakako, mediji su ključni za stvaranje zdrave klime za političke i društvene procese. Ali mediji se ne stvaraju odlukom, ili spoznajom da bi oni trebali.

Mediji su sedimentan proces i specifična tehnologija sazrijevanja. Svako vrijeme, i svaki novi projekt, treba novu, svježu tehnologiju. Suverena i samostalna Hrvatska novi je povijesni projekt. Pandanski, nije bilo puno tehnološke inovativnosti u sferi medija. Nisu mediji krivi, ili zaslužni, kako hoćete. Jer nešto što je nedoraslo ili neprikladno vremenu, nije potrebno još i etiketirati, omalovažavati. Treba priznati kao propust, i njega ispraviti.

Gdje vidite, i kako mogućnost promjene, ili ispravka tog propusta?

U Hrvatskoj se mediji, najčešće svode, na načelo na senzaciju senzacijom. Na senzaciju se ne može odgovarati senzacijom! Dolazimo do apsurda da se prostor puni prazninom! – a što je samo po sebi oprečno. Naime, ništa se ne može ispuniti prazninom. Potrebno je da Hrvatsku pokrenu neki pozitivni, dobronamjerni pojedinci koji će ju podupirati u njezinim koracima prema punoj demokraciji, poštovanju onog što su njezine vrijednosti. Ljudi ozbiljnosti, znanja, povjerenja. I da ih prate dorasli mediji, da ih pokažu i promoviraju istom kompetencijom: znanjem, razumijevanjem i prihvaćanjem Hrvatske. Da ne budu u prometu kriteriji nekog lijevog ili bilo kojeg nihilizma, domoljubne ambivalencije, bezvrijednosni kriteriji koji najviše opterećuju društvenu atmosferu i defetiziraju kolektivne emocije društva. Da se zaustavi širenje prostora društvene deziluzije.

I oni koji vode medije, moraju imati pokriće u znanju, kompetenciji, lojalnosti modernoj Hrvatskoj. Hrvatskoj ne trebaju stanja trajne izvanrednosti, afektizma, isključivosti… koja često potiču, kreiraju i nameću mediji, a koja se očituju zaoštravanjem dijametralnih pozicija bitnih sudionika društvene i gospodarske kreativnosti. U protivnom, i dalje ćemo voditi naraštaje iz nesreće u nesreću, iz iščašenosti u iščašenost … A iščašenost je ozbiljan hendikep, ili hrvatski – ozbiljna sakatost.

Stručnjaci se slažu da su društvene mreže odigrale ključnu ulogu u Trumpovoj pobjedi na predsjedničkim izborima. Koliko se slažete s tim i kako ocjenjujete važnost društvenih mreža u današnjem vremenu? Koliko su te mreže relevantan faktor i u Hrvatskoj?

Trump nije pao s neba u američki politički kontekst … Najprije on i njegovi stratezi su znali sve o raspoloženju američke javnosti o politici demokrata u vrijeme dvaju Obaminih mandata. Procijenili su da je Obamina administracija ostavila na rubu tradicionalne američke vrijednosti. Čovjek koji je stvorio golemi poslovni potencijal, ne donosi krupne opcijske odluke afektivno, već strateški planirano u svim aspektima. Političar njegova tipa, nije usamljen. Poznaje Ameriku, on nije gost u Americi. I sve ovo što sam naglasio, upravo to, pokazao je i prije kampanje i u kampanji prije dvije godine… Kad danas gledamo njegov imidž, općenito njegov javni diskurs, on nije ništa drukčiji u odnosu na ono što je govorio u kampanji. Dapače, emitira isti stil, osjećaj sigurnosti… I što je najvažnije: on nije lagao u odnosu na ono što je najavljivao, ili obećao, a što je već velika i distinktivna vrlina za političara i njegovu vjerodostojnost.

Ne možemo reći da nije i on ostao američki prepoznatljivo „galantan“ prema nekim tradicionalnim američkim partnerima, ali je rehabilitirao pojam amerikanizma, i u konačnici proklamirao slogan America first; (ili Make America great again)… Kad je riječ o korištenju društvenih mreža u kampanji, Trump je pokazao koliko je svjež u poznavanju trendova koje će primijeniti na putu do pobjede. Nijedan glas neće biti od viška, ne škodi da imidža bude i na bacanje, nije višak, pa je normalno da je aktivirao društvene mreže … Trump nije anakronizam u američkoj politici, prije se može reći, da je političar koji je vratio Ameriku u modu. Time je i on, uz poželjno poimanje vrijednosnog konzervativizma, osigurao za sebe status i atribut modernog političara.

Možete li povući analogiju s društvenim mrežama u Hrvatskoj?

Društvene mreže su i u Hrvatskoj zauzele svoj veliki dio komunikacijskog kolača, ili bolje reći prometa u javnom eksponiranju pojedinaca i društvenih skupina. Njihova je specifična moć u epidemijskom trendu širenja i načinu mutacije. Ono što je njihov glavni faktor utjecaja je stvaranje težinskih aspekata prometovane vijesti u smislu: sitno može postati krupno, ali krupno može postati sitno. Po svojoj naravi koja ne zahtijeva odgovornost prema kriterijima istine i etičnosti, stvaraju mogućnost proizvodnje neslućene društvene inverzije, difamacije pojedinaca i vrijednosnih akcija. Svakako, između ostalog, one pružaju osjećaj društvene relevantnosti njezinim pokretačima i korisnicima, pa su otporne, često nekontrolirane, afektivne, žestoke. Od svega dominantna strana društvenih mreža je mogućnost njihove kontrole i instrumentalizacije.

Kako komentirate političku situaciju u Hrvatskoj?

Općenito, političko i sve što se atribuira političkim, previše je snažno, predominantno prisutno u Hrvatskoj. Generalno, politika i politički emanat, trebali bi biti po svojoj društvenoj participaciji manje vidljivi, diskretniji…, a učinkovitiji u sjeni, u nevidljivoj sferi koja se pokazuje u servisu za život, za načela, za društvenu koheziju, dnevni pacifizam, smanjenje psiholoških tenzija, malodušnosti, više jamstvenih odluka, poteza, poruka, stajališta… Politička situacija u Hrvatskoj, djeluje mehanički uspješno u nekom projektiranom zamišljenom balansu, ali previše je imuna na količinu društvene frustracije.

Sigurno je da politika, u doslovnom profesionalnom smislu, ne može proizvoditi sretne ljude, ali više partnerskog i empatijskog s javnošću bilo bi poželjno. Naravno, ovo spada i u područje same darovitosti politike i političara, no u nedostatku toga, treba ojačati profesionalne sposobnosti institucija, medija. Drugim riječima, politika je, naročito sklonošću praksi estradizacije, kao segment društva, zauzela prevelik prostor afirmacije u odnosu na ostale društvene skupine. Ukupna politika mora se odlučiti igrati na neriješeno u Hrvatskoj, bez glorificiranja pojedinaca i skupina. Da iznenadi vrijednosnim inovacijama, kao načinom svog poduzetništva. Jedna od najpoželjnijih novosti u Hrvatskoj bila bi ozbiljno i iskreno refokusiranje politike na demografsko stanje i ublažavanje recentne društvene apatije.

Posljednjih godina Hrvatsku su zahvatili apatija, ravnodušnost i gubitak vjere u ikakve promjene nabolje. Koji su po vama izvori takva stanja? Možemo li bez vjere u vlastite snage i pobjedničkog mentaliteta krenuti dalje?

Glavno svojstvo hrvatskog pobjedničkog mentaliteta, svakako bi bio pristup da je od svega najvažnije odgovoriti na upit – kako pobijediti sebe? Koga bismo mi to trebali, i kako pobijediti ako je riječ o vlastitom gubitku vjere …? Ne smijemo gubiti, a kamoli izgubiti vjeru. A ako se upit odnosi na realni hrvatski kontekst, mislim da okolnosti nisu takve da bi potisnule naš optimizam. Ravnodušnost i apatija su očita stanja recentne Hrvatske, ali ona svoje izvorište imaju u ukupnom spletu događaja ovog zadnjeg četvrt stoljeća. Hrvatska se još traži, još usklađuje, konstituira svoj egzistentni identitet. To je potpuno normalno nakon dviju vrlo radikalnih povijesnih tranzicija. Prve, raspada unitarne jugoslavenske federacije, praćenog teškim i krvavim ratom uz proces napuštanja totalitarnog nedemokratskog sustava i njegove naslovne paradigme i stvaranja demokratske suverene i samostalne države i tržišnog sustava. Druge, pregovora o ulasku i stvarnom ulasku u punopravno članstvo EU. Svi su ovi događaji praćeni udarom na veliki broj pojedinaca i njihove izgrađene životopise i karijere, na stečene identitete brojnih društvenih skupina, uz rehabilitaciju povijesnih konstitutivnih identiteta nove države. Bili su to teški i krupni zahtjevi za prilagodbom koji nisu mogli proći bez trauma i frustracija za dobar dio društvenih skupina. Naravno, teret ovih tranzicija nije jednako raspoređen ali nije niti mogao biti, kao što nije jednako prihvaćen od svih društvenih i mentalitetskih skupina.

Kako izići iz toga?

Hrvatska će svoju katarzu uspješno proći u sljedećim procesima snažnije društvene odgovornosti i suočavanja s anamnezom svojih problema. Svakako, sve društvene skupine se moraju naći u tom konsenzusu, pri čemu politika mora pokazati sposobnost nove državotvorne vrijednosne konverzije. I ono što smatram lijepim izazovom za politiku: da u tom procesu, na hrvatskom primjeru, pokaže svoju ljudskost. Ili lat. humanizam. I molim vas: ne toleranciju, premalo je. Nego plemenitost. Hrvatska to čeka, s pravom. I zaslužila je. Hrvati u svojoj naravi, u svojoj konstituciji, imaju duboka načela solidarnosti i zajedništva. Uz jednu nepobitnu činjenicu: čekali su dugo svoju suverenu državu, njezinu afirmaciju, ali i svoju afirmaciju u njoj.

Ona mora, i to je normalno, logikom odnosa s onim koga voliš, očekivati, uzvratiti priznanjem. Da uzvrati ljubav za ljubav! Jer oni upravo tako: vole svoju državu, vjeruju u nju, očekuju od nje čudo! A to čudo nije puno, vjerujte mi. Samo malo prostora, samo malo pozornosti, malo satisfakcije, malo udjela u zaslugama, i imali bismo tu sanjanu zemlju. Naravno, ovdje se otvara prostor za daljnje elaboriranje načina, sadržaja, višesmjerne selekcije, istinskog tržišta znanja i sposobnosti… I to je ta ključna misija politike, kao ključnog alata. I onog dara, kojem ništa ne smije promaknuti ispod moćnog i svevidljiva radara. Ne znam koju bih, ovom prigodom, poruku i biraniji kompliment uputio politici i političarima od ovog.

Imamo li razloga za optimizam?

Razloga za optimizam mora biti. Ovime govorim afirmativno i o svom osobnom optimizmu kad je riječ o Hrvatskoj, pa Vaš upit, makar na retoričkoj razini, držim pomalo pretjeranim, defetističkim. Općenito, kad stavimo na svjetlo sve odrednice života, njegovo izvorište, ili bolje reći podrijetlo, uvijek životu kao fenomenu dajemo prednost pred svakom dvojbom, distancom, tjeskobom … Drugo, po svojoj naravi život je pokrenut idejom Apsoluta koji mu je dao sve atribute koje mi kao njihovi nositelji dobrim dijelom ne možemo empirijski dosegnuti. Život kojeg općenito personificira recentna globalna civilizacija, nema onu razinu dostojanstva i etičke uravnoteženosti koju zahtijeva integritet osobe. Ali, on uvijek ima svoje dublje instinkte po kojima nalazi izlaze i rješenja. Stoga, optimizam znači našu odgovornost za život. Odgovornost i pristajanje na osobnu ulogu. Stoga moramo nedvosmisleno pristati na izazov i svoju ulogu. Bit će to dovoljan razlog za optimizam.

Jednom ste naglasili da su nam potrebni i mediji s kršćanskim vrijednosnim usmjerenjem?

Da, kršćansko znači odgovorno, znači usustavljeno, znači društveno, znači vrijednosno. A velik dio naših medija ne razumiju Hrvatsku i ono što je duboka njezina potreba. Hrvatska, nije determinantno niti lijevi, niti nekakav desni, duhovni, pa i politički prostor. Hrvatska je jedan lijepi duhovno-materijalni sklop kršćanskog civilizacijskog iskustva, koji živi u sjećanju naroda od samog početka njegova postojanja. U njemu se Hrvatska prepoznaje kao svoja, u njemu je djelatna, iz njega se interpretira i regenerira. Iz njega crpi svoja nadahnuća, kreativnost, i svoju najširu reprodukcijsku snagu uopće. Ako to Hrvatska izgubi, izgubit će sve, duhovno, tehnički, demografski. A to mediji, najvećim dijelom ne znaju, ne razumiju, a mnogi i ne žele razumjeti. A još manje prihvatiti. Oni realnost žele utrpati u svoje sheme.

Tako imamo neprekidno medijske krivotvorine pomiješane s njihovom nesposobnošću. I naročito hladnoćom prema vlastitoj državi, a o Domovini, da i ne spominjem. Naravno, svi ti nedostatci nisu zabranjeni. Ali, to njihovo arbitriranje, kad će to olabaviti? Kad gledam neke naše medije, i tzv. ugledne pretplaćene sveznadare i kolumniste u Hrvatskoj, obuzme me nelagoda pred tom količinom neznanja, površnosti, adolescentskog naklapanja i egzaltiranosti njihovim sitnim shemama i tobožnjom naprednošću. Doista, tužan obrazac socrealizma tako neprikladan u jednoj nevinoj, toploj, humanoj i kršćanskoj Hrvatskoj. A oni još i podučavaju, rugaju se iz svoje preskromne provincijalne napuhanosti. I tako još više zbunjuju i frustriraju hrvatsku medijsku i javnu scenu.

Čovjek se često sažali nad njima koliko su neznatni u svojim dnevnim promašajima. Zamišljam sretni trenutak da im korisnici, zamislite – i politika (!) otkaže narudžbe za taj bofl. Onako, prema načelu i kriterijima tržišta, kojeg, usputno, oni ne razumiju. Pomislim infantilno, a možda je doista infantilno, i nekršćanski, da oni koje Hrvatska ne uzbuđuje, koji i ne poznaju Hrvatsku, nisu zaslužili da nešto o njoj poručuju, da o njoj informiraju, a najmanje podučavaju. A najmanje o njezinim dubokim interesima, duhovnosti, budućnosti.

Već se nekoliko godina govori o lažnim vijestima (fake news). Kako prepoznati lažne vijesti i koliko je njihovo širenje povezano s padom povjerenja u mainstream medije?

U Hrvatskoj se, naročito u ispodprosječno osposobljene skupine medijskih recipijenata, nije jednostavno oduprijeti krivotvorinama i lažnim vijestima u medijskoj komunikaciji. Naravno, nije ih jednostavno ni prepoznati. Obično se one prepoznaju post festum, nakon što izazovu prve ekspanzijske učinke. One dijelom tradiraju jednosmjernu komunikaciju iz doba totalitarizma s jedne i zahtjeve upravo mainstream medija i diktat kapitala koji medije navodi i kontrolira s druge strane. Lažne vijesti postale su dio medijske industrije, neka vrsta medijskog gerilskog poduzetništva koje proizvodi svoje marketinški dizajnirane hvatače pozornosti. Ima i svoje strukovne junake koji educiraju fanove, dilere i korisnike. Naravno, nisu one bez svrhe i cilja.

Lažne vijesti uništavaju istinu i ruše njezinu cijenu u društvu. One služe i za personalne obračune unutar različitih struktura. Bum digitalne komunikacije i internetska produkcija, doprinijeli su hipertrofiji prometovanih vijesti koje nemaju nikakve vrijednosne relevantnosti. Često i nije riječ o lažnim vijestima, već je još teža činjenica njihove bezvrijednosti. Po nekim teorijama medija, temeljna uloga medija nije da budu istiniti, da osiguraju povjerenje, već da proizvedu stvarnost prikladnu za plasman i trajanje drugih vrijednosti, a koje često nisu vrijednost. I koje su često opasnije od laži. Od kojih i sam život postaje lažan.

Posljednjih godina bili ste aktivni u Udruzi Macelj 1945. koja je odigrala veliku ulogu u obilježavanju i spoznaji veličine maceljskog zločina. Kako, općenito gledate na društvenu i političku svijest o razmjerima komunističkih zločina u Hrvatskoj 1945.?

Kako je Hrvatska dugo izložena nekoj vrsti trajnih nezgoda, držao sam logičnim biti blizu tim nezgodama, pomoći u otklanjanju njihovih posljedica. To je stvar domoljubne i društvene higijene, načina funkcioniranja u svojoj točki odgovornosti kao pojedinac, domoljub, otac obitelji, profesionalac, pa i kao suvremenik utemeljenja samostalne i suverene države. I specifično kao vjernik, u društvu koje ima, ali i živi demokršćanske vrijednosti. Stoga sam, naglašavam – malim dijelom, sudjelovao u identifikaciji tog pitanja, u granicama svojih znanja i kompetencija.

Jedno je sigurno, da institucionalna Hrvatska, od statusa suverenosti, uključujući novostečene demokratske potencijale, temi Bleiburga, a onda i Macelja, nije pristupila s očekivanom pozornošću. Preteška je to tema i iskustvo po svojoj naravi i širini. To nije nekakav efemerni eksces, već sustavna ideološka i egzekutivna praksa s višedesetljetnim trajanjem. Nažalost, prepuštena je evidentnoj simplifikaciji u pristupu, s neprikladnim gotovo usputnim obrazloženjima, od kojih su najgora ona s alibijem za zločine. Mislim da ovaj vremenski razmak osigurava Hrvatskoj da razložno, objektivno i odgovorno usustavi temu kraja 2. svjetskog rata, poraća, svih komunističkih zločina i zločinačke prakse sustava koji je destruirao ljudske odnose i osjećaj za stvarnost. Da time, i ovdje, kod svoje kuće, sebi samoj, bude esencijalno moderna europska, da pruži satisfakciju za zapuštenost osjećaja tolikih ljudi koje ta tema muči.

Nama je u Hrvatskoj, s obzirom na mogući recidivizam, potrebna doza specifične pozornosti i osjećaja kad je riječ o razdoblju komunizma. Volio bih, osobno govoreći, čuti i doživjeti da tomu ozbiljno pristupimo i dosljedno odložimo tu temu koristeći alate i dosege demokratske dobrobiti. Zlo i zločini komunizma ne mogu ostati bez svojih konačnih vrijednosnih atribucija za ovaj i buduće hrvatske naraštaje. Ostaviti Hrvatsku i hrvatsko društvo trajno u podjeli na one pobjednike i one trajno pobijeđene, velik je teret među toliko krupnih zahtjeva vremena. I žrtvama treba dati da dišu, govore, da žive. Zaboga, zar je to previše?!

Društveno-politička situacija takva kakva jest, posljednjih je godina, posebno od ulaska u EU, bilo plodno tlo za demografsko pražnjenje.

Mi smo u Hrvatskoj, što smo već i ustvrdili, navikli, deklarirati se, do pretjerivanja, kao demokršćani, a da nismo razmislili koliko smo najprije odgovorni kao kršćani. A bez odgovornosti, bez hrabrosti i odlučnosti u pružanju osobnog jamstva, upitno je naše pravo na vjerničko deklariranje. Dakle, stvorili smo vrijednosnu konverziju između stajališta i prakse. Nigdje nije tako pogubna nedosljednost kao u vjerničkom, kršćanskom očitovanju s oprečnim življenjem. Naravno, i na razini savjesti, posebice ako toj savjesti priznamo porijeklo izvornog kršćanstva, a ono je poveznica na stvarnog povijesnog Krista kao Sina Božjega, upravitelja povijesti. Kršćanstvo i dnevni kolaboracionizam s utilitarnim, nespojivi su. Što više, to je čisti suicid. U tom smislu, biti vjernik, uključuje najprije povjerenje, ali i vjernost. Da bi život vrijedio, da bi ga uopće moglo biti. A tu onda dolazimo do pojma vjernosti: domovini, svom poslu, obitelji, prijateljima. Vjernosti svojoj riječi! Sve naše kuknjave, naša zaklinjanja, poziv na tradiciju, običaje, svečane tirade o našem humanizmu kao nedvojbenom kolektivnom daru, prazni su zvuk cimbala, da parafraziramo sv. Pavla ako nismo spremni biti odgovorni za budućnost. A da nismo, govore tragovi, znakovi, raspoloženje, činjenice. Ili novozavjetnim jezikom, govore plodovi.

Možete li usporediti Hrvatsku s europskim iskustvom i demografskim stanjem?

Demografski alarm koji zvoni u brojnim zemljama Starog kontinenta, i demografsko stanje europskih naroda općenito, dolazi iz iste ili slične civilizacijske, i nadasve etičke indispozicije. Ipak, mi se Hrvati razlikujemo od većine po izvorima našeg demografskog potonuća. Riječ je o stradanjima elitnog dijela mladih ljudi u ratnim zbivanjima te brojnim valovima iseljavanja tijekom čitava prošlog stoljeća, ali i ranije. No tada smo bili u različitim političkim i savezničkim asocijacijama, tako da današnji odlazak mladih iz samostalne Hrvatske, ima sasvim druge konotacije i reflekse na demografsku a time i gospodarsku perspektivu. Teško možemo naći rješenja koja nas mogu smiriti, utješiti, abolirati. Stoga je pravo pitanje koje trebamo postaviti: Što to nedostaje Hrvatskoj da se to događa, da tonemo fizički, statistički, demografski? I onda drugo pitanje: po čemu ćemo biti pamćeni? Hoćemo li zaslužiti pamćenje? Po efikasnosti? Po broju automobila, računala, kuća, brodova, dionica …? Jer, oci jedoše kiselo grožđe, sinovima zubi trnu! – zapisao je starozavjetni pisac.

Možete li izravnije ova načela povezati s Hrvatskom…?

Jednostavno, Hrvatska može biti svoja, kao najprije svoja za sebe, a kao takva dragocjena i za Europu. Da aktualnu sveprisutnu filozofiju smrti zamijeni filozofijom života. Da iznova otkrije obitelj. Da međusobno iznova otkriju svoju nezamjenjivost fenomeni muškog i fenomeni ženskog. Da to bude bez natjecanja u sposobnosti, karijeri, uspjehu. Jer svaki od njih je u tome neponovljiv. Njihovo ponovno otkrivanje i susret na projektu života bio bi istinski milenijski događaj. Bez opće spoznaje i atmosfere da je obitelj nezamjenjiva, da su djeca potrebna, da su ona uvjet i jamstvo spasa civilizacije kojoj je život temeljni preduvjet, bit ćemo bića bez izgleda. Stoga moramo spoznati i normirati kao načelo da su djeca JEDINA BAŠTINA. Sve drugo je prolazno, i kuće i zemlja, i moda i torbice i kućni ljubimci i mediji, facebook, instagrami i influenceri(ce) (!) – zamislite.

Zaključimo, bez ohrabrivanja obitelji i majka da rađaju, neće biti izlaza. Nikakvi poticaju s paketima, debljanjem računa, dotjeranih marketinških regulativa, sve to nije u naravi i biti čovjekova dostojanstva. Nositelj dostojanstva je živi čovjek, odgovorni otac i majka koji daju život, najprije za sebe i za obitelj, za svoju, spomenutu Baštinu, za ono što ostaje poslije nas. Jedino društvo koje uvažava, vrjednuje majku i obitelj, može demografski uspjeti, može opstati.

A ova pitanja, nisu politička nego moralna, pitanja filozofije suvremene Hrvatske i našeg vremena! Ako je tako, onda se lako odgovara na naglasak o demografskom pražnjenju iz vašeg upita: dajmo prostor životu, dajmo zakonske uvjete za život, dajmo atmosferu za život, dajmo jamstvo riječima koje govorimo, a naročito postupanjima … pa ćemo vidjeti kako će Hrvatska opet biti sidro mladim ljudima. Kako će buknuti životom. Svi smo pozvani i prozvani ovim egzodusom, nitko nema pravo to ne vidjeti. Svakako, filozofija društva – a svi ju stvaramo na svom mjestu, u vlastitu domu, na ulici, kazalištu, akademiji, na radnom mjestu, u Crkvi, na igralištu – ključna je za pomak. Jer i kao politika i političari imamo obvezu i zahtjev biti etični, moralni. I nitko od nas, u tom smislu, nije aboliran.

Ako smo dorasli, složit ćemo se da je politika bez toga zločin! Tu tražimo odgovor na demografsko stanje. Jer ništa, nijedan društveni fenomen, čimbenik, nije tako vidljiv, plastičan, sveprisutan kao politika. Ništa ne može okrenuti trendove i sudbine kao politika. Samo politika može, po svome statusu, svojoj ulozi donijeti iznenađenje, svježinu, promjenu, olakšanje. To znači, omogućiti i pokazati mladim ljudima da su oni ključni izvor, razlog, pokretač tih trendova. Da su oni fokus pozornosti, taj motiv refokusiranja politike na budućnost.

Možda je to pravi, razlikovni argument i poticaj Hrvatskoj da bude i danas, početkom drugog tisućljeća, predziđe vrijednosnog obrata Europe. Upravo u godini 500. obljetnice od naslova Antemuralae Christianitatis, da iznova podsjeti na sebe, kao demografski mala zemlja s velikim vrijednostima. Da se pokaže kao zemlja koja ima vrijednosti, koja ih čuva i zna njima upravljati. Da po tome budemo moderni brend Europe. Da postane zemlja u modi. Ovo, makar zvučalo kao fraza, ili iluzija, generalno govoreći, zahtijeva istinsku vrijednosnu neodgodivu konverziju. Štoviše, i pravo obraćenje.

Davor Dijanović

MIHOVIL-BOGOSLAV MATKOVIĆ

ZANIMANJE/PROFIL: komunikolog, predavač, konzultant u odnosima s javnošću, event-menadžer, publicist, urednik, glasnogovornik, vještak-mentor;

OSOBNI PODACI: Rođen 1951. Medov Dolac
NACIONALNOST, DRŽAVLJANSTVO: Hrvat, Hrvatsko

OBRAZOVANJE: Gimnaziju i Filozofski fakultet završio u Zagrebu
(grupa A. jugosl. jezici i književnosti i B. filozofija)

AKAD. STATUS: Prof. hrvatskog jezika i književnosti i filozofije

CERTIFIKATI: Certificirani stručnjak za odnose s javnošću (CSOJ) Hrvatska udruga za odnose s javnošću

ZAPOSLENJE :
• Ministarstvo državne imovine, savjetnik ministra (2016.)
• HEP d.d. Sektor za investicije, Koordinator poslova
• HEP d.d. Sektor marketinga i korporativnih komunikacija – Direktor sektora
• HEP Direktor informativne funkcije
• ZEOH, Viši stručni suradnik za informiranje
• GRO Viadukt Interna i eksterna komunikacija, glavni i odg. urednik korporat. Lista

GLAVNE AKTIVNOSTI I ODGOVORNOSTI:

• Organizacijsko osmišljavanje i uspostava odnosa s javnošću u
poslovnom sustavu HEP-a;
• vizualni identitet HEP-a;
• brendiranje komunikacijskih alata; i projekata;
• Upravljanje strateškim projektima korporativnih komunikacija prema svim ciljnim skupinama javnosti;

DRUŠTVENE I JAVNE AKTIVNOSTI:

• Suradnik Tima za obranu hrvatskih generala Gotovine i Markača u 2.stupanjskom postupku na Haškom tribunalu 2012.
• Organizator i suutemeljitelj Hrvatske udruge za odnose s javnošću (1996.)
• Predsjednik Hrvatske udruge za odnose s javnošću 1988.-2000.
• Voditelj izaslanstva hrvatskih nevladinih udruga u audijenciji kod sv. Oca Ivana Pavla II u srpnju 2000. u prigodi Svjetskog dana sredstava priopćavanja

OSTALE AKTIVNOSTI:

• Od 1970. objavljivao novinske tekstove, novele, kritike, prikaze; za dnevne novine, časopise, radio, i dr.
• Voditelj promidžbe i opunomoćenik Hrvatskog svjetskog kongresa u Hrvatskoj 1993.-1998., (projekt Otočna veza HEP, publikacije)

POTICATELJ I AUTOR PROJEKTA I ČLAN DRŽAVNOG ORG. ODBORA ZA OBILJEŽAVANJE 150. OBLJETNICE ROĐENJA N. TESLE 2006.

Glavne aktivnosti i odgovornosti:
• Pokretanje ideje i osmišljavanje projekta prvog Informativnog centra Nikole Tesle u Smiljanu s međunarodnim sudjelovanjem;
• Brending projekta Godina Nikole Tesle u Hrvatskoj
• Medijska potpora projekta, osobni angažman

UREDNIČKE I AUTORSKE AKTIVNOSTI: Organizator i urednik sljedećih izdanja:

• Scenarist i stručni koordinator dokumentarnog filma
Plešivica Od imena do samostalnosti, Zagreb, 2019.
• Slom lažnog proroštva, Goran Marić, Zgb., 2015.
• Ljudi, gradine, puti, monografija M. Dolac, 2011.
• Kad priča završi, Kristina Šušnjara, Zgb., 2009
• Organizator u koautor teksta dokumentarnog filma Stoljeće svjetla u Zagrebu, 2007.
• Razvitak i energetika, Božo Udovičić, Zgb., 1998.
• More hrvatsko, monografija I. Pervan, Zgb.,1996
• Organizator i čl. Uredničkog vijeća izdanja Djela dr. Ante Starčevića u 8 knjiga, Zgb., 1996. (u prigodi 100 obljetnice smrti)
• Pretvorba početak početka, grupa autora, Zgb., 1992.
• Svjetlost Vukovara, Ivan Mravak, 1992.
• Autor eseja u časopisima, Sudionik brojnih tribina, znanstvenih skupova; promocija; autor analitičkih tekstova u elektroničkim medijima; sudionik TV nastupa, okruglih stolova, i dr.

OBITELJ: oženjen, supruga Dubravka, djeca Petar, Helena, Ivan
HOBIJI I INTERESI: Povijest, publicistika, diplomacija, etno-kultura

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo