Kad svrši obred pomirenja Svetišta, Šatora sastanka i žrtvenika, neka primakne jarca živoga. Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovijedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj.

(Lev 16, 20-22)

Propisi i zakoni za službu u Svetištu bili su mnogobrojni, komplicirani i strogi. Gospodin se spuštao nad Svetište i ispunjao ga svojom Svetošću. Pristupanje Svetom bez poštivanja strogo propisane pripreme rezultiralo je smrću. Raširena bolest modernog vremena – nesposobnost poimanja svetog – nije bila nepoznata i u ta daleka vremena.
Jednom godišnje, na Dan pomirenja, vršio se obred čišćenja cijelog naroda. Za dva jarca veliki svećenik je bacao kocku. Jedan bi pripao Gospodinu, a drugi Azazelu. Na ovog drugog natovarili bi se grijesi naroda, te je on protjerivan u pustinju kojom je lutao već spomenuti demon.

Svećenik se najprije trebao oprati, onda prinijeti žrtvu okajnicu i izvršiti obred pomirenja za sebe, pa za narod, onda obred pomirenja za Svetište, šator sastanka i žrtvenik.

Ovaj komplicirani sistem prinošenja žrtava junaca i jaraca, koji se stalno morao ponavljati, Isus je dokinuo smrću na križu. Uzeo je grijehe svijeta na sebe i prinio jednu jedinu, savršenu žrtvu – samoga sebe. Tom žrtvom nije dokinut grijeh u svijetu, ni osobna odgovornost za grijeh, dokinuta je moć grijeha nad čovjekom i otvorena mogućnost pomirenja za sve koji žele pristupiti božanskoj žrtvi.

Proces pomirenja s Bogom više nije niz općih i vanjskih čina, prebačen je na osobnu i nutarnju razinu.

Čak i ona dva jarca, za koje je Aron bacao kocku, preselila su se u našu nutrinu. Pitanje je: idemo li sa svojim grijesima pred Gospodina, predajemo li ih Isusu, ili ih zakukuljene u zajedničku ili tuđu odgovornost tovarimo na jarca koji onda luta pustinjama našega srca privlačeći Azazela i sve druge demone. U staroj ekonomiji spasenje jarac protjeran u pustinju oslobađao je narod od grijeha. U novoj ekonomiji spasenja, taj isti jarac postaje znak ropstva. Novo vino treba spremati u nove mješine, upozorava Isus. Pristupiti s grijesima Isusu, predati mu ih, znak je shvaćanja i prihvaćanja njegove žrtve, znak je prepoznavanja i priznavanja Isusa Spasitelja. Tada demoni gube moć nad čovjekom. U to smislu naziv sakramenta – Ispovijed – draže mi je upotrebljavati u značenju ispovijedanja vjere nego li pukog nabrajanja grijeha.

Prvi uvjet za pristup Svetištu, bio je obredno pranje. Pokore s kojima ulazimo ili bi trebali ući u korizmu imaju sličan smisao. Ne da budu žrtva zadovoljštine za grijehe ili prinos koji nudimo Bogu za ispunjene određene molbe. Korizmena pokora trebala bi biti voda koja nas pere i čisti od naslaga svjetovnosti, navada i običaja, površnosti, sljepoće egoizma… Ona bi nas trebala privesti spoznaji istine o sebi i vlastitoj slabosti, spoznaji naše sićušnosti i nesavršenosti pred Bogom, dovesti nas u podnožje križa, mjesto na kojem Božja ljubav iz tame srca na svijetlost izvlači naše grijehe.

Nakon spoznaje slijedi kajanje. Ono poput Davidova: Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio. Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti. (Ps 51,18-19)

Zatim dolazi treći korak – pomirenje. Sakrament pomirenja otvara nam pristup Svetinji nad Svetinjama – blagovanju Boga živoga, Isusa Krista, koji je svu svoju moć obavio krhkim oblakom svagdašnjeg kruha.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.