Mile Pešorda: KARADŽIĆ. KRVNIK SARAJEVA (Tri miniseja, iz eurogledne knjige SLOBODA, MIR MEJU NAMI, Stolac – Zagreb. 2018.)

0
Mile Pešorda, član Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti (Paris, siječanj 2018.)

 

Karadžić i Matvejević

         Svenazočni su među nama organizatori našega zaborava i izvršitelji raznovrstnih glavosijeka ljudi i ideja, a krivotvoritelji i potvoritelji snažno su integrirani u vladalačke hrvatske strukture grijeha i djelatnoga proturimokatolištva. Danonoćna jest promičba različitih oblika nasilja na našoj javnoj dalekovidnici, koja kao da ništa nema, takova kakova jest (neeuropska, nehrvatska, odnarođena i strukturno “beograd-balkanizirina”) s povijesti i duhom Croatiae, s raskošnim ljepotama lijepe i drage slobode i jezika, odnosno naroda hrvatskoga, po kojemu i s kojim sloboda stvarački živi u biću baštinikâ Zvonimirove riječi kraljevske.

         Ubijači istine svakodnevno obavljaju svoje radove na smrti slobode i za to si uzimaju plaću od nas, kojima je spasonosna sloboda kruh života vječnog, izvor radosti i životnoga smisla. Zrinsko-frankopanskom junačtvu duha i mača i njihovu mučeništvu za domovinu nema pristupa ni u dvore a kamoli u svijest tih ništitelja i hrvatskoga civilizacijskoga znaka i zaljubljene memorije. Bezbrojni su primjeri bahatosti i nasilništva tih aktualnih svenoćnika, njihova bezbožna riječ opakije tuče od palice, zapravo smrtonosnom jest, poput one udboidne “družijanićevske” središnje vijesti u TV dnevniku od 3. studenoga 2005., kojom se je, u povodu simbolične presude Općinskoga suda u Zagrebu jednomu notornomu klevetniku, pogazilo istinu, nasrnulo na moj život čudovišnim objedama i izmišljotinama. Taj kratkovidni dalekovidnički izpljuvak sav od neistina, načinjen u slavu barbarogenijskoga denunciranja i podmetanja, takozvana hrvatska radiotelevizija sve do danas s pomoću interneta baca u svijet, valjda kao obrazac kako se prezire istina i dostojanstvo čovjekovo.

          Hoće li sada, nakon nedavnih verbalnih i fizičkih nasilja na toj otužnoj “hrvatskoj” televiziji, bar programsko vijeće, ako ne pravna država koja “nelijepo hrče”, napokon pročitati ovu udarničku vijest i sankcionirati taj televizijski linč nad istinom, nad hrvatskim sudom i nad jednim građaninom? Hoćemo li u Hrvatskoj dočekati dan kada će ova monstrum-vijest, kojom je ciljano izvršen (a i dalje se vrši!) pritisak na sud, biti razčlanjivana na studiju novinarstva kao uzorak krajnje neprofesionalnoga, kroatofobnoga i huškačkoga novinarstva? Ako je suditi po javnim iztupima državnomedijskoga mogućnika i političkoga i saborskoga zastupnika (koji standardno predstavlja jednu etničku manjinu na način da često vrijeđa hrvatsku građansku većinu), koji ne prepoznaje govor mržnje u bojovničkim televizijskim izjavama “svoga” bivšega ministra u jednoj od okupatorskih vlada minihitlerovskoga projekta “Sjedinjenih Srbskih Država”, a zahtijeva, čak u Hrvatskome saboru, “čistke” hrvatskih sudaca koji, poštujući hrvatski zakon i Ustav i zapadne juridičke zasade, sankcioniraju kazneno djelo “govora mržnje”, ovdje kao da još traje stoljetna noć i priziva se “balkanska krčma”, u kojoj bi bio pokopan svaki razgovor ugodni i republikanski red europski.

          Stanje je stvari u državi našoj takovo da se Hrvati počinju plašiti da će izgubiti u miru ono što su izborili u ratu, dakle slobodu i nezavisnost. Čekaju odgovor na pitanje kako je moguće biti nacionalnim subjektom u međudržavnim povezivanjima ako se ne zaustavi započeta razgradnja cjelovitosti nacionalnoga bića i uzdrmavanje državnih temelja, postavljenih hrvatskom demokratskom revolucijom i njezinom junačkom obranom pred jugokomunističkom i srbsko-crnogorskom ratnom agresijom i njihovom  petom kolonom, ako duhovna i teritorijalna integracija i sveobća obnova hrvatskoga naroda ne postanu glavnom zadaćom svih činbenika vlasti i ustanova državnih. Ako ne bude donijet zakon o javnoj televiziji primjeren jeziku i duhu hrvatskomu, ne će li nelustrirani medijski specijalci u službi staroga hegemona pretvoriti sadašnju nam trećejanuariziranu televiziju u hrvatskosrbsku “HTV”, na kojoj će jedinom mjerom stvari biti Karadžićev duh i Matvejevićev lik iz one monstrum-vijesti od 3.XI.2005.?

                 S takozvane Hrvatske televizije sljedbenik jedan miloševićevskoga nacionalsocijalizma i specijalist/dužnostnik  za promičbu i “informisanje” ne samo da je izkazivao privrženost zločinačkoj „državici srbskoj“ sa sjedištem u hrvatskomu kraljevskomu gradu Kninu, nego je čak izravno pozivao svoje Srbe da “bojkotuju” najavljeni koncert hrvatskoga pjevača Thompsona u Sarajevu. Kako je izgledao srbski “bojkot” u Sarajevu, cijeli svijet napokon znade, a ponajviše svi mi koji smo gradili i voljeli vrhbosansku metropolu, kojima su “bojkotaši” razvalili domovinu, a meni, jednom od stotina tisuća, navođenim projektilima spalili obiteljski dom.

          U novinama nekim našim, ovoga uzpaljenoga aktivista balvan-revolucije, profesor s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Milorad Pupovac, “istragaš” hrvatskih sudaca, blago lupka po ramenu tepajući mu da je “neautentičan čovjek”, a svoje “mišljenje” poentira klevetničkom tvrdnjom o Oluji kao “zločinačkom pothvatu”, kada su se “neki udružili s ciljem zločinačkoga pothvata etničkog čišćenja”! Kada bismo bili doista europskom državom vladavine prava i jednakosti pred zakonom, ovakovi bi pupovac-matvejevićevski izpadi bili pravno sagledani i ustavobraniteljski sankcionirani kao “grubo omalovažavanje Republike Hrvatske” – međutim, odgovorni se drže kao da smo opet postali “Republika Srbsko-Hrvatska”!

  Hrvatsko slovo / 628.,Zagreb, petak, 4.svibnja 2007.

Karadžićari

S nesvijesti i nesolid(ar)nosti naše nemale nam se neprilike događaju, posljedice stoljetnoga sustava pritisaka i nasilja nad hrvatskim narodom i njegovim jezikom još se ne saniraju. Prije dvadeset ljeta proslavljena su u Hrvatskoj “dva veka Vuka”, dakle srbskoga jezičnoga i nacionalnoga reformatora Karadžića, u kojemu je srbski duh “već gradio velikosrpske osnove” (A. G. Matoš, “Gaj”, 1909.), a prešućena četiri stoljeća hvarskoga vlastelina i pisca Ribanja i ribarskoga prigovaranja, Petra Hektorovića. Godine 1833. pisao je Vuk: “Samo da je Šokce dovesti da reknu da su Srbi i da prime naša slova, a neka veruju što im drago.” Poslije je Vuk sve “štokavce” proglasio Srbima, a već godinama jedan zagrebački nakladnik, s novcem pretežito hrvatskim, karadžićari sudjelujući u promidžbi “štokavske književnosti”! Počastni građanin Zagreba Vuk je mrtav, ali su karadžićari živi i puni plaćenoga poleta. Rat za srbski jezik i interese i dalje se u hrvatskim zemljama vodi, samo sada i pod imenom hrvatskim, jer je, s pobjedom hrvatske demokratske revolucije, dvoglavi srbohrvatski centaur samozatajno uvukao u se jednu glavu.

Srbobranci su „naši“, u svome zagrebačkom glasilu Srbobran, ima tome 105 ljeta, Hrvatima brutalno navijestili “istragu”, dakle i fizičko iztrjebljenje, da bi nedavno, u samome Hrvatskom saboru, predvodnik srbske nacionalne manjine M. Pupovac, prijeteći, “talibanom” nazvao hrvatskoga sudca zato što je, poštujući duh i slovo hrvatskoga zakona i Ustava, osudio jednoga lažljivca i klevetnika, inače srbobranskoga miljenika. Tada hrvatski sabornik (!) M. Pupovac još podviknu da takove sudce treba iztrijebiti, odnosno da “nemaju pravo postojati” (Jutarnji list), govorom mržnje unakazivši Hrvatski sabor. Ili je to bila samo demonstracija pogromaške komunističke metode?

Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća Leksikografski je zavod Miroslava Krleže u Zagrebu objavio  knjigu dvojice akademika, jednoga hrvatskoga a drugoga srbskoga (Brozović, Ivić), s “jugoslavenski” nametnutim naslovom, kojemu se ni, inače genijalni “čoban”, Vuk Karadžić ne bi domislio: Jezik, srpskohrvatski – hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Petnaestak smo godina nezavisnom državom, u kojoj se hrvatski jezik, tisućljetni jezik hrvatskoga kralja Zvonimira, takovim i imenuje, ali još je nemalo u nas onih koji dvoje o samoj biti njegovoj. Postavši valjda svjestnom štetnih učinaka karadžićevskih politika, kao i djelovanja njezinih karadžićarskih zagovornika, po hrvatski jezik i Republiku Hrvatsku, HAZU je, trgnuvši se iz stoljetna sna, tek prije dvije godine donijela Izjavu o položaju hrvatskoga jezika, koju je uobličio akademik Mislav Ježić. Na tu se izjavu, kojom se iztiče da je “hrvatski književni ili standardni jezik poseban i neovisan jezik od srpskoga i drugih srodnih standardnih jezika”, obrušio neki karadžićar iz redova te bivše JAZU, diskvalificirajući Izjavu “kao izraz zajedljive provincijske uskogrudnosti i isključivosti” (Eugen Pusić). Ježić je akademski preživio ovaj napadaj (ne znamo je li i sama Izjava), ali je zato jedan vrstan hrvatski jezikoslovac, dr. Dragutin Raguž, jer se otvoreno očitovao o nekim pojavama u ovdašnjim, karadžićarski zamućenim, jeziko(s)lovnim vodama, već prije bio izbačen s posla u Leksikografskomu zavodu Miroslava Krleže na ulicu. Neki drže da su posredno ulogu u ovome nasilju nad egzistencijom i profesionalnom karijerom sugrađanina nam Raguža odigrali karadžićari osvećujući mu se i zato što je polemizirao, u vremenima robske šutnje, sa stajalištem Pavla Ivića, otiskanim u uglednome parižkom časopisu, o “katolicima srbskohrvatskoga jezika”, odnosno o Hrvatima.

Po život je, znači, opasno propitivati se o karadžićarenju hrvatskim jezikom, nu zato oni koji ne prestaju pridonositi slavi “dva veka Vuka” ne samo da lagodno žive, nego ih čak hrvatski poreznici, izgleda, obilato plaćaju kao, primjerice, PEN-načelnika Zvonku Makovića (znanoga i kao klevetnika) koji, na prvome programu HTV-a, tim istim poreznicima i svjetskoj javnosti praktično podmeće kukavičja jaja denuncijantski stavljajući u kontekst nacifašizma u Njemačkoj tridesetih godina prošloga stoljeća neke nekulturne postupke (navodno spaljivanje knjiga) iz doba nastanka i obrane, svesrbskom agresijom ugrožene, demokratske države Hrvatske.

Isusovac Bartul Kašić, predugo prešućivani “otac hrvatskoga jezikoslovlja” (V. Horvat), A. D. 1604. objelodanio je svoju gramatiku hrvatskoga jezika, a tek je  godine 2005. Zvonko Pandžić objavio drugo, kritičko, izdanje te gramatike, Institutiones linguae illyricae (Osnove hrvatskoga jezika), ovoga puta tiskane ne u Rimu, nego u Grudama. Zar samo zbog općega nemara, ili interesa “karadžićara”, prvi cjeloviti hrvatski prijevod, u rukopisu zabranjene, Biblije Bartola Kašića nije svjetlost dana ugledao u Hrvatskoj, nego je svoje prvo izdanje nedavno doživio u marnoj Njemačkoj. Za divno čudo, nije u Beogradu, iako je tamo, u jednoj ediciji, Memorandumu uvijek privržene, SANU, godine 1949., priopćena “naučna” tvrdnja da taj hrvatski prijevod nije hrvatski nego “srpski jezik, kojim se govorilo u Dubrovniku”(!). Ako nije, ne znači da ne će budu li načertanijevski Vukovi bolje sreće, te objavi li se ubrzo u Zagrebu, u nekoj novoj antologiji srbske književnosti, nakon Dubrovčanina Iva Vojnovića, i sami Zagrepčanin August Šenoa.

  Hrvatsko slovo / 621., Zagreb, petak, 16.ožujka 2007.

Karadžić, krvnik Sarajeva

          Uhićenje zločinca i srbskoga pisca Radovana Karadžića u Beogradu, u kojemu je, makar prerušen, držao javna predavanja i vozio se gradskim prijevozom,  nije svršetak kriminalne političke priče, nego njezin početak, i to u smislu odmotavanja onoga klupka zla što se zamotavati počelo s postankom Načertanija prije dvjesto godina, a nastavilo fašističkim sloganom u „Srbobranu“ godine 1902. o “istrazi našoj, ili vašoj” i srbskim atentatom, s Latinske ćuprije, na princa Ferdinanda njegovu ženu Sofiju, na Vidovdan u Sarajevu 1914., okupacijom 1918., ubojstvom hrvatskih demokratskih predstavnika u beogradskom parlamentu 1928., monarho-fašističkom diktaturom…U tome je klupku politike i pucnjave srbski terorist Gavrilo Princip središnjim likom, a njegovi smrtonosni hitci u srce Europae bili su, u sarajevskom Koljević-Karadžićevu književničkomu krugu, slavljeni i politički nasljedovani u tolikoj mjeri da su istaknuti pripadnici toga kruga (i Karadžić među njima) sastavljali i pjesničke uradke u atentatorovu slavu.

         Zločinac i sarajevski psihijatar, koji je zaprijetio da “Sarajevo ne će brojati svoje žive, nego mrtve”, i prijetnju ostvario,  znakovito je započeo svoju karijeru – kao pjesnik i laureat  Dučićevih večeri poezije u Trebinju 1969., i znakovito završio: kao  krvnik Sarajeva i, skupa s generalom JNA Ratkom Mladićem, predvodnik č/etničkoga čišćenja i okupacije Bosne i Hercegovine. U riječkom “Novom listu”, sarajevski  diplomat Zlatko Dizdarević konfabulira da je prije rata Karadžić “bio bolesna lopina, na nivou seoskoga prevaranta”, nu svoju tvrdnju i sam demantira, kao što je demantira opus akademika Izeta Sarajlića u kojemu se nalazi i prijateljska oda s naslovom “Radovan Karadžić”. Mediji pišu da su Josip Osti, bivši tajnik Društva književnika Bosne i Hercegovine i sadašnji akademik Abdulah Sidran također bili Karadžićevi bliski prijatelji. “Karadžić je uvijek bio spreman pomoći, bio je prijatan u društvu”, izjavio je Osti, a Sidran, Trifunovićev Sudbonosni dečak iz 1966., kao i Karadžić, govori kako ga je Karadžić pokadkad  svojim fićom vozio kući. Psihijatrica Maruša Krese objavila je dragocjen tekst, u kojemu stoji da je Karadžić “bio jednom od središnjih figura sarajevskoga kulturnoga života” (www.primorski.it).   

             Tko je Karadžić i što je njegov literar-politički krug, bilo mi je dano spoznati već g.1969.,  nakon moga prvoga kritičkoga sučeljavanja s tom formacijom, na tribini Filozofskoga fakulteta u Sarajevu 1969., s njihovim rafiniranim napadajem u listu “Naši dani” (Urednici: Zdravko Grebo, Stevan Tontić) na  hrvatsku jezičnu okomicu. I Ćosićev izabranik Karadžić, kao veliki ubijač Bosnae i čelnik genocida u Bosni i Hercegovini, sam po sebi više ne bi trebao biti nepoznanicom, ali čini se da jest. Takav je dojam ostavila određena površnost s kojom se u nas proteklih desetak dana u medijima govorilo i izvješćivalo u povodu uhićenja zločinca i bjegunca, čiji je roman još nedavno ukrašivao izlog “Prosvjetine” zagrebačke knjižare. Naime, Karadžić je, skupa s liderom Srba u Hrvatskoj, šibenskim psihijatrom dr. Jovanom Raškovićem i nastavljačima njegova nedjela u Hrvatskoj, bio jedan od odgovornih za psihološko-političko ravnanje silama zloga što su se, prema osvajačkom planu JNA, obrušile na našu domovinu prije nepunih dvadesetak ljeta, ali o udruženome zločiniteljskom podhvatu ovoga SDS-dvojca s “kormilarom” u Beogradu, o podhvatu koji traje, nije se moglo u nas ovih dana ništa važno ni čuti, ni pročitati.

           Prerušenoga su predvodnika zločina i prvoga predsjednika, na tom projektiranom zločinu nastale, “Republike srpske” u Bosni i Hercegovini,  srbijanske vlasti odlučile, baš u ovome času, odkriti i privesti pred lice pravde, ali o Karadžićevim zlim djelima i načertanijskim političkim postignućima, u biti, vlada šutnja. O zločincu Karadžiću, kao bojovniku na dvjestogodišnjoj uhodanoj stazi velikosrbstva, šute državnici, političari i politički analitičari, šute povjestničari, ali šute i oni hrvatski i bosansko-hetrcegovački pisci, novinari i psihijatri te politički i medijski činbenici iz doba »Jugoslavije« koji bi imali što reći o predratnome djelovanju Karadžića, njegovih družina i njihovih idejnih i logističkih kuhinja..  

Ali, ako šute “naši”, ako “Globus” ne objavljuje u svome, inače obsežnome, prilogu o “Raši” (kako zlotvoru tepa Zlatko Dizdarević), nijednu fotografiju s prizorom nekoga od desetaka tisuća zločina  koje su počinili Karadžić-Mladićevi č/etnički čistači u Bosni i Hercegovini, ne šute u Srbiji NIN i akademik Ćosić, iz čijega dnevnika doznajemo nešto i o nastanku Srpskoga narodnog vijeća: “16. marta 1991.- Sinoć sam se vratio sa Zlatara, a jutros me je Radovan Karadžić telefonom pozvao da odmah dođem u hotel ‘Slaviju’ na važan dogovor. U ‘Slaviji’ su me dočekali Karadžić, Koljević, Krajišnik i Buha. Radovan mi je izložio njihov predlog da se od predstavnika svih parlamentarnih stranaka i Srba iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske osnuje Srpsko nacionalno veće, koje će da formuliše srpski nacionalni program i potvrdi jedinstvo srpskog naroda. Predlog mi se učinio razumnim i svesrdno sam ga podržao.« (Dobrica Ćosić, “Noćni razgovori”, NIN br. 3004., str.20., Beograd, 24. srpnja 2008.)

            Otac posttitovske proširene Srbije Dobrica Ćosić ne piše u kakovome su odnosu ondašnje Srpsko nacionalno vijeće, nastalo pod njegovim patronatom, i današnje Srpsko narodno vijeće, koje vodi M.Pupovac, ali za povijest bilježi kako je, u lipnju 1990., “svoga prijatelja Jovana Raškovića” uvjerio da se odrekne pjesnika Vladimira Srebrova kao mogućega predsjednika Srpske demokratske stranke u Sarajevu i prihvati njegova (Ćosićeva) odabranika Karadžića: jer “politički vođa i predstavnik Srpske demokratske stranke u BiH može biti samo Radovan Karadžić”. Kako je u Beogradu odlučio Dobrica Ćosić, tako je kasnije, “demokratski”, u Sarajevu i provedeno.

            Uhićen je genijalni sljedbenik Memoranduma SANU, Srbija nije denacificirana, a Bosna i Hercegovina još se vratila nije u krilo slobodnih zemalja. Bivši britanski specijalac Paddy Ashdown, gotovo prijateljski, poručuje zločinačkomu “Raši” da je njegov san o podjeli Bosne i Hercegovine “bliži ostvarenju nego ikada otkako je on postao bjeguncem” (Reuters/Hina, 28.VII.2008.). Vae, vae victis – jao, jao pobijeđenima, i pobijenima, pred pravdom á la Paddy.

   Hrvatsko slovo / 693., Zagreb, petak, 1.kolovoza 2008.

Mile Pešorda/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara