Ljubica Kolarić Dumić: Pred odlaskom
Vrijeme:3 min, 18 sec
Stajala sam pred odlaskom kao pred zrcalom. Moram li otići ili mogu ostati ovdje gdje pripadam? Htjela sam pitati zrcalo što ono misli o odlasku. Piše li nešto o tome u mojim očima? Ili zrcalo samo kazuje tko je najljepši na svijetu? A ja od suza i nisam vidjela svoje lice, samo je srce snažno udaralo i pitalo me na koju ću stranu.
Zrcalo ništa nije reklo. Baka je šutjela. Zar su me svi ostavili? Sada me nisu smjeli ostaviti – mislila sam – kad ne znam što ću sa sobom. Želim li naći svoju istinu, moram otići, a kako ću iščupati srce da ga ne povrijedim? I kako ću dalje ići s povrijeđenim srcem? Ako ostanem, nikada ne ću naći istinu. Baka kaže pravdu, a meni je svejedno kako se zove ono što tražim. Učiteljica je rekla da je pravedno govoriti istinu, a ja se s njom slažem.
Da budu zadovoljne i baka i učiteljica, mogu reći da tražim PRAVEDNU ISTINU. Jako sam voljela udovoljiti i baki i učiteljici. Kad bi moja učiteljica znala koliko želim ostati, ona bi se vratila i rekla da nikamo ne moram ići. No vidjela sam toliko nepravednih istina da bi onu moju pravednu uistinu trebalo pronaći, a ne znam tko bi to umjesto mene mogao učiniti. Ako odem, pitat ću sve ljude koji vole nepravednu istinu zašto se samo malo ne potrude. Sigurna sam da bi zavoljeli moju pravednu istinu koju sam tako nazvala zbog bake i učiteljice.
Možda bih čak i oca uspjela nadmudriti kao onda kad me učio pisati. Dok me on gledao, pisala sam desnom, a čim bi se okrenuo ili nekamo otišao, uzimala sam olovku u lijevu ruku. Tako sam naučila pisati i desnom i lijevom rukom. O batinama zbog pisanja lijevom rukom danas ne bih govorila. Ionako oca ne bih uvjerila da su bile nepravedne. Ako su bile pravedne, onda za njih ne ću tražiti drugu pravdu, makar to bila i ona moja istina. Za oca ionako nisu važile isprike, ni bakina opravdavanja da ništa ne činimo namjerno, da je poneka šteta samo dio igre i dječje nepažnje. – Djeca se moraju igrati. – Opravdavala nas je baka kako je najbolje znala. Nije bilo pravedno ni što su naši dobri susjedi Nijemci, koje smo mi zvali Švabe, morali otići i ostaviti psa Šekija kojega smo svi jako zavoljeli.
Pa miniranje crkve… Srušiti onako veliki toranj. – Gdje je tu pravda? Kad se zbilo to miniranje, selom su se počele širiti svakojake priče pa i o samoj gradnji crkve. Tada sam saznala zašto je naša crkva onako velika. Govorilo se da je trebala biti sagrađena u jednom velikom gradu, ali je netko od graditelja zamijenio nacrt. U ono je vrijeme carica Marija Terezija gradila mnoge crkve. Tako je dala sagraditi i našu. Caricu sam zamišljala kao jako veliku osobu kad gradi crkve i ima dva imena. Zbog toga su mi porušeni zidovi crkve, što su stršili do neba, bili još veći i tajanstveniji. Poput velike nepoznate carice. Kod nas je bilo puno Marija, a ja sam se svake večeri prije spavanja ovako molila: Terezijo mala, ja se Tebi molim da Isusu kažeš da ja njega volim.
Zašto se kod nas nitko nije zvao Marija Terezija? Jesu li svi graditelji crkve tako veliki da moraju imati dva imena? Mojim pitanjima nije bilo kraja. Mora da sam čak i baku uspjela naljutiti, jer mi je te večeri samo rekla: – Spavaj, dušo, i ne ispituj toliko! Još se svašta u selu događalo što nije odgovaralo ni mojoj istini ni bakinoj pravdi i što me tjeralo da idem u Svijet.
A privlačilo me kao nikad do tada zeleno voće toga proljeća, zamirisao bakin cvijetnjak, vrt se zazelenio, sunce ugrijalo. Zacvrkutale mlade lastavice u gnijezdu ispod strehe. Sve me zvalo da ostanem, a moje uplašeno srce zakucalo još jače i snažnije. Je li proljeće te godine stiglo ranije samo zbog mene?
Jesam li trebala ostati kod kuće?
Ljubica Kolarić-Dumić
Iz zbirke „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“
Hrvatsko nebo
