Dr. Anto Orlovac: Poznajem i drugačiju Austriju
Vrijeme:6 min, 16 sec
Kao malen dječak išao sam sa svojom pokojnom majkom u crkvu, dobrano udaljenu od naše kuće. Usput smo prolazili kraj jednoga groblja. Čim smo stupili u blizinu groblja, moja je majka prekinula razgovor, prekrižila se i počela molitvu: tri Očenaša, tri Zdravomarije i tri Pokoj vječni, za sve pokojne, a posebno za one kojih se nema tko spomenuti. Molitva je trajala upravo toliko koliko nam je trebalo da prođemo groblje. Kad je završila, majka mi je rekla: „Sine, nikad nemoj proći pokraj groblja a da se ne pomoliš za pokojne! Makar jedan Očenaš!“ Odrastao sam, sada sam već star svećenik. Ali majčine pouke nikad nisam zaboravio: kraj groblja se moli. Kao vozač znam proći kraj puno groblja, pa ako i ne izmolim sve ono što kao pješak stignem, moja se desnica uzdiže na znak križa i kratku molitvu: „Pokoj vječni daruj im Gospodine. I svjetlost vječna svijetlila njima.“ Naučila me moja nepismena, ali vjerna majka. Hvala joj!
Danas mediji prenose vijest da je jedan (privremeni) upravitelj jedne katoličke biskupije u Austriji koja trenutno nema svoga biskupa, uskratio dopuštenje biskupima, i to čak dviju Biskupskih konferencija (Hrvatske biskupske konferencije i one iz Bosne i Hercegovine), da na „njegovom“ području predvode najveću i najsvetiju molitvu za pokojne – svetu misu. Istina je, koliko znam, na tome mjestu nema groblja. Ali je istina i to da je od toga mjesta, pa čak više od tisuću kilometara u pravcu juga i jugoistoka nepregledno mnoštvo, ne grobalja nego jama, rupa, špilja, jaraka, šumaraka u kojima leže, ne pokopane nego bačene, kosti najvećim dijelom pripadnika iste Katoličke Crkve u kojoj taj upravitelj biskupije bez biskupskog reda obnaša tu važnu službu. Još ni izdaleka ne znamo koliko takvih grobišta ima i gdje se nalaze. Te su ljude pobili ljudi bez duše. I žestoko branili taj megazločin i spominjati, a kamoli tu se zaustaviti, pomoliti se, zapaliti svijeću, položiti cvijet. To je sve bilo tumačeno kao „protunarodno djelovanje“. A za to se glava gubila ili dobivao besplatan stan i hrana (doduše oskudna) za mnogo godina. Sada jedan monsinjor zabranjuje svojoj braći i sestrama u vjeri da se na tome mjestu, simbolu svih tih strašnih stradanja, okupe, tih se nedužnih ljudi sjete (nedužnih, jer nitko od njih nije osuđen u pravednom sudskom postupku!) i za njih se pomole. Na ulazu u neke prostorije stajao je doskora natpis: „Zabranjeno pušenje“. Na ulazu u Lojbaško polje odsad će nas vjerojatno dočekati natpis „Beten verboten“ (zabranjeno moljenje). A kako se zove taj čovjek? Nemojte da mu i ja pravim reklamu spominjući mu ime, možda je to i bio glavni motiv za takvu čudnu i nerazumnu odluku.
Teško mi je bilo povjerovati u tu vijest, tim više što to čini upravitelj biskupije koja je „za dlaku“ izbjegla sudbinu da postane dio „carstva“ u kojem se za izgovorenu molitvu za nedužno umorene išlo u tamnicu ili čak glava gubila. Spletom (geo)političkih okolnosti pripala je slobodnom svijetu. Mi smo na to morali čekati pola stoljeća. Čekati i patiti. Hvala Bogu da je bar njima bilo bolje. I osobno imam poseban razlog za to Bogu zahvaljivati. Naime, otprilike četvrt stoljeća nakon stradanja stotina tisuća tih nedužnih mojih sunarodnjaka, bilo mi je omogućeno dovršiti svoj teološki studij u meni dragoj zemlji koja je domovina toga biskupijskog upravitelja – Austriji, doduše u jednoj drugoj biskupiji, te završiti specijalizaciju na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku. S ponosom i velikom zahvalnošću ističem da sam u prelijepom Tirolu puno naučio, stekao puno prijatelja, postigao akademske naslove najprije magistra, pa doktora teologije. Štoviše, u toj sam zemlji primio i prvi stupanj Svetoga reda – đakonat. Svega se toga uvijek rado sjećam. Pokušao sam se barem malo odužiti Crkvi u toj zemlji, služeći neko vrijeme kao kućni kapelan u jednom staračkom domu i pomažući u pastorizaciji mojih sunarodnjaka Hrvata koji su tamo zarađivali kruh svagdanji za sebe i izgrađivali zemlju toga upravitelja. Jako sam zahvalan svim svojim dobročiniteljima. Sjetim ih se u molitvi: i onih koji su još živi i onih koji su preminuli. Jer davno sam još od svoje majke naučio moliti za pokojne.
Želim podsjetiti na još nešto. Pri kraju velikoga klanja zvanog Drugi svjetski rat biskup moje rodne Banjolučke biskupije fra Jozo Garić bio je teško obolio. Upravo pred slom i pad moje domovine u ralje komunističkog režima biskup je morao hitno na operaciju u Zagreb, gdje se to još moglo koliko-toliko normalno učiniti. Odmah nakon toga došlo je do povlačenja vojske i nepreglednog mora civila prema austrijskoj granici pred komunističkom najezdom, koji su se nadali da će tu u okrilju Saveznika naći spas gologa života. Među njima bio je i biskup Garić koji je kratko boravio upravo u Klagenfurtu, da bi odatle otišao u Graz, gdje je nakon godinu dana bolovanja predao dušu Bogu, a njegove kosti bile su dostojno pokopane u grob tamošnjih redovnica koje su imale samilosti za jednog izbjeglog biskupa, teškog bolesnika, i bile njegov milosrdni Samarijanac dok je bio živ, a na kraju i Josip Arimatejac ustupivši mu i jedno grobno mjesto u svojoj grobnici. Inače bi i on vjerojatno završio u nekoj nepoznatoj jami bezdanki.
Takvu Austriju pamtim, i jako sam zahvalan svima zbog kojih je takvom pamtim. A svojom odlukom da se na području te biskupije, na Lojbaškom poju, na „Bleiburgu“ koji je simbol svih tih stradanja ne smije više slaviti sveta misa zadušnica za te stradalnike, taj je upravitelj biskupije pokazao i drugu stranu, naličje svoje domovine. Ipak ne želim to pripisati cijeloj državi, jer je to ipak odluka pojedinca, koji je, očito, dočekao svojih pet minuta da pokaže svoju moć. Jednim potezom pokosio je dvije Biskupske konferencije!
I neka mi se ne govori da se tu okupljaju fašisti, ustaše, desničari, i kako nas već sve ne „časte“. Tu se okupljaju braća i sestre katoličke vjere toga upravitelja biskupije (te vjernici muslimanske vjere), da bi se pomolili za svoje poginule i nestale, ali i za sve pokojne, nikoga ne isključujući, jer nas tako uči naša vjera. Kad molimo za pokojne, molimo, kako svaki katolički vjernik dobro zna, za duše pokojnih u stadiju čišćenja, u čistilištu. A tko je sve tamo, mi ne znamo. To je pridržano Bogu. Mi se sjećamo najprije svojih milih i dragih. A moleći za duše u čistilištu možda se molimo i za onoga s karakterističnim brkovima što se rodio u domovini toga upravitelja biskupije, nešto sjevernije, u Braunau am Inn, možda i za onoga što se rodio u mojoj domovini, u Kumrovcu, ili za još jednoga „brku“ što se rodio u mjestu Gori u dalekoj Gruziji, koji su „najzaslužniji“ što su kosti milijuna onih za koje htjedosmo moliti – i do sada smo se u miru molili – još uvijek pobacane po nepoznatim masovnim grobištima, rudarskim oknima, jamama i grabama.
Upravitelj biskupije ne da; ima tu vlast. Moramo poštivati njegovu odluku. Koji ga vjerski razlozi u toj odluci vode, neka sam odgovori javnosti, sam sebi i Bogu. Sreća je da za molitvu Gospodinu ne treba određeno mjesto. On je posvuda. I to me je naučila još moja pokojna majka. Pa ćemo se moliti tamo gdje živimo. Okupljat ćemo se tamo gdje možemo. Ali sjećat ćemo se s gorčinom – poput psalmista – i svetopisamskih riječi: „Da me pogrdio dušmanin, bio bih podnio; da se digao na me koji me mrzi, pred njim bih se sakrio. Ali ti, ti si to bio, meni jednak, prijatelj moj, moj pouzdanik …“ (Ps 55,13-14).
Bit ću na kraju posve izravan. Moja majka je davno rekla: „Moli, sine!“ Jedan upravitelj biskupije sada kaže: „Nemoj moliti!“ Ja ću ovaj put ipak poslušati svoju majku!
Dr. Anto Orlovac/Hrvatsko nebo
