Mogu li nalazišta prirodnog plina u Istočnom Mediteranu zapaliti Bliski i Srednji Istok?

Ogromna količina prirodnog plina koja se otkriva diljem regije Istočnog Mediterana obavezno će na brzinu promijeniti čitave gospodarske, strateške i vojne sisteme Šireg Srednjeg istoka, stoji u analizi profesora Giancarla Elia Valoria.

Kao što se lako da predvidjeti, ogromna količina prirodnog plina koja se otkriva diljem regije Istočnog Mediterana obavezno će na brzinu promijeniti čitav gospodarski, strateški i vojni sistem Srednjeg istoka, kao i veze između Šireg Srednjeg istoka i Europske unije.

Dok su prije otkrića u regiji Istočnog Mediterana glavne teme bile mreže kontakata između Zapada EU i arapsko-islamskog svijeta, trenutačno ove proizvodne transformacije mijenjaju unutarnje odnose među zemljama koje tradicionalno proizvode te stavljaju Izrael u novi gospodarski kontekst, tjerajući EU zemlje da uključe ovaj novi sistem pomorske proizvodnje kao punopravnog člana.

Stoga, nije samo slučajnost da je prvi East Mediterranean Gas Forum (EMGF) organiziran u Kairu prošlog siječnja.

Sudionike Foruma činili su Egipat, Italija, Europska unija, Cipar, Grčka, Jordan i Palestinska nacionalna vlast. Izrael je također sudjelovao što je činjenica koja se ne bi trebala previdjeti.

Strategija i cilj sastanka je stvaranje, kratkoročne, političke i proizvodno kohezivne skupine sposobne maksimizirati financijske i političke utjecaje ove velike operacije te izbjegavati natjecateljske politike susjednih plinskih područja.

Prvo i prvenstveno Perzijski zaljev, ali i obalna područja Afričkog roga i moguća područja istraživanja u morima oko Jemena.

Skup je bio sponzoriran od strane Schlumbergera i Deloittea, a domaćin je bio World Oil, Gas Processing & LNG, Hydrocarbon Processing, Petroleum Economist, Pipeline & Gas Journal i Underground Construction.

Kao što se lako da zamisliti, i velike europske i sjevernoameričke tvrtke u ovom sektoru bile su nazočne.

Valja spomenuti da je ove godine Forum pomaknut ranije iz očitih razloga – snažnih političkih i proizvodnih potreba.

Dvije države, Sirija i Libanon, nisu sudjelovale. Unazad nekoliko godina, počele su samostalno iskorištavati svoja nalazišta u blizini obale.

Jasno je da će Sirija najprije podržati ruske i iranske veze prema središnjoj Aziji i Kini, dok će Libanon koristiti svoja obalna nalazišta, koja su velikim djelom nezavisna od strane susjednih zemalja, kako bi oživjela svoje gospodarstvo.

Zohr, veliko egipatsko plinsko nalazište, otkriveno je u 2015. godini. U budućnosti, Egipat želi postati središte za sav prolazak prirodnog plina u toj regiji, ne samo prema EU nego i prema ostatku svijeta.

Izraelska plinska nalazišta Leviathan i Karish su već počela sa proizvodnjom, bez obzira na napetosti između privatnih tehničkih i financijskih upravitelja i Države Izrael, koja želi drugačije upotrijebiti izvlačenja plina.

Ako izraelski plin bude prolazio kroz Balkanski plinovod do Beča, ili kroz grčko-albansku mrežu i Italiju, svejedno će biti osnova za europsko gospodarstvo i svoju stratešku ravnotežu.

Po svoj prilici, izraelski plin bit će još više odlučujući u prvoj operativnoj verziji Južnog koridora – onog kojeg smo nazvali „bečkim“ – nego u grčko-talijanskom.

Kao što je već spomenuto, Libanon će prvenstveno ‘igrati’ protiv izraelskog plina zbog političkih i eminentno gospodarskih razloga.

Dosad, Libanon je naznačio dva Sporazuma o istraživanju i proizvodnji (Exploration and Production Agreements [EPAs]) konzorciju predvođenim Total-om, sa sudjelovanjem ENI i Novateka, dok Norveška i Libanon još uvijek surađuju oko tehničkih i pravnih problema kroz program „Nafta za razvoj“ („Oil for Development“) koji će trajati do 2020. godine.

Libanon je također uspostavio svoju uvoznu mrežu za UPP (ukapljeni prirodni plin) za domaću proizvodnju električne energije, što je osnovni problem za tu zemlju.

Postoji i nekoliko ugovora koji istječu ili će biti obnovljeni na malom, ali jako važnom libanonskom tržištu plina.

Politički frakcionalizam i mnogi otvoreni i prikriveni savezi Libanona ne dopuštaju homogeno tržište prirodnog plina.

S posebnim osvrtom na Cipar, ENI je otkrio Block 6, sa širokim depozitom Calypsoa, dok je Exxon-Mobil još uvijek “buši” Block 10.

Treba podsjetiti da je Turska nedavno blokirala SAIPEM 12000 bušenje samo nekoliko dana nakon što je otkriven Block 3. Međutim, Turska se nije ponašala na isti način s Exxon-Mobil Block 10-om, u kojem trenutačno ne pokazuje nikakav izravan interes.

Problem je poznat: Turska vjeruje da bi svako istraživanje, prerada i prodaja ciparskog plina trebala imati koristi za obje otočne zajednice, ne samo za grčku.

Ciparska vlada suočava se s Total-om za Block 11 te ENI-jem i Total-om za Block 6, no stvarni problem je Aphrodite, plinsko nalazište koje bi se trebalo povezati s Egiptom plinovodom koji Egiptu omogućuje ukapljivanje i dopremu plina do krajnjih tržišta.

U međuvremenu, Izrael je već pokrenuo proizvodnju na 70% svojih Leviathan nalazišta, dok su Karish i Tanin nalazišta u potpunosti financirana i sada su operativna.

Egipatski parlament također je glasovao za stvaranje novog nacionalnog tijela za prirodni plin i već prima UPP uz ENI-ja u Zahr.

Stoga se trenutačno interesi različitih zemalja koje proizvode plin poklapaju te je Konferencija o kojoj govorimo vrlo slična stvaranju onoga što se u prošlosti – kada je gospodarstvo još postojalo – zvalo „kartel“.

Kartel koji ovisi o budućim distribucijskim mrežama u Europi, kao i o mogućem izboru nekih igrača da se ‘igraju’ škriljcem u američkom stilu i na potezima Ruske Federacije koja ulazi na tržište u mnogim regijama. Kartel koji u konačnici ovisi o reakcijama iransko-katarske osovine, a time i saudijskog sustava koji organizira prirodni plin Emirata.

Zanimljiva je činjenica da su svi sudionici zatražili stvaranje međunarodne plinske organizacije u regiji.

Novi OPEC prirodnog plina? Prerano je za reći, ali ideja je još uvijek u glavama mnogih sudionika Foruma. Prema mnogim kineskim analitičarima, vrlo je vjerojatno.

Važno je podsjetiti da zemlje Foruma trenutno čine 87% ukupnog prirodnog plina Istočnog Mediterana.

Nadalje, logika otvaranja prema privatnim ulaganjima i kriterij uzajamne koristi čine ovaj novi plinski OPEC privlačnim za sve nove zemlje proizvođače, koje se neće propustiti pridružiti ovoj mreži u budućnosti.

Osim geopolitičkih procjena i razmatranja koja, međutim, još uvijek nisu jasna.

Ni Izrael ni Palestina ne mogu izvoziti svoj plin bez distribucije kroz Egipat. Stoga će u narednim godinama razlozi za postizanje trajnog mira biti jači nego prije.

Osim ako se, kao što određeni analitičari predviđaju, suočavamo s vrlo tehnološkim i posve sveprisutnim terorizmom koji bi mogao poprimiti oblik strogo palestinskog ili „globalnog“ džihada ili, možda, masovne anarhističko-populističke pobune, posebno na Zapadu.

Da ne spominjemo novi odnos Palestine i arapskih ili islamskih zemalja, koji bi se radikalno promijenio novom financijskom autonomijom palestinskog svijeta.

Koji su izazovi s kojima se zemlje Foruma moraju suočiti kako bi postale stabilni proizvođači na tako važnom i geopolitički osjetljivom tržištu? Tržište koje teži zasićenju, prije svega zbog strukturne gospodarske krize zapadnjačkih tržišta.

Prvenstveno, sve se naslage nalaze u dubokoj vodi i na moru, što izvlačenje čini znatno skupljim nego obično.

Ne govorimo o troškovima sjevernoameričkog škriljca, ali nismo ni daleko.

U mislima mnogih donositelja odluka na Srednjem Istoku, ova povezanost s američkim i kanadskim troškovnim ciklusom može biti vrlo opasna.

To bi moglo natjerati neke natjecatelje izvan regije Istočnog Mediterana da igraju geopolitičku i vojnu kartu stabilnog porasta cijena, kako bi privremeno uklonili istočnjačke morske rezervoare s tržišta.

Geopolitičke posljedice su teško zamislive.

Nadalje, infrastruktura za stavljane tih ogromnih resursa na tržište izuzetno je skupa i još uvijek vrlo slabo razvijena te će vjerojatno imati vrlo visok i trenutačno nepredvidiv geopolitički rizik.

U stvari, poznati su standardni geopolitički rizici: rat u Siriji; terorizam koji bi sigurno pronašao novo područje djelovanja; dvosmislenost prazne i besciljne Europe koja još ne zna kakvu energiju želi koristiti u budućnosti, neodlučna između rapsodičnih kupnji američkog plina iz škriljca i jakih napetosti između Francuske i Njemačke na plinovodu Nord Stream 2, zbog nedavnog sporazuma o europskoj direktivi za plinovode (što se tiče Ukrajine).

Sporazum iz Aachena, iako je zasigurno temelj budućih veza između Francuske i Njemačke, sukobljen je s kratkoročnim i srednjoročnim interesima dviju zemalja EU koje imaju različite energetske mreže, temeljene na različitim geopolitikama.

Štoviše, Francuska i Njemačka onemogućavaju zajedničku energetsku politiku EU-a, s nedavnim zaustavljanjem South Transit East Pyrenees (STEP) između Francuske i Španjolske.

Poznato je da je Španjolska trenutno zemlja s najvećim potencijalom za preplinjavanjem u Europi, kao i Francuska, planira samostalno iskoristiti već postojeće mreže.

Što su cijene energije konkurentnije na rubovima EU-a, manje je poticaja za zajedničku energetsku politiku.

Štoviše, na temelju praktičnih izračuna, može se zaključiti – s određenim stupnjem točnosti – da je politički rizik, u kombinaciji sa strutkurno visokim i još ne konkurentnim troškovima izvlačenja ostavio 36% plinskog potencijala Istočnog Mediterana još uvijek neistraženim i neiskorištenim.

Međutim, struktura EMGF-a, koji je baziran u Kairu, bit će otvorena za sve, uključujući i europske zemlje, koje bi na taj način mogle izbjeći stisak „njemačke“ energetske politike – posljednje i konačne faze isključivanja Južne Europe iz centara moći EU.

Za sada, Turska neće biti dio EMGF-a.

I nije puka slučajnost da i Libanon neće biti član.

Razlog je jednostavan: postoje vrlo stare napetosti između Turske i Cipra. Međutim, Turska je već 2003. godine otkazala sporazume o pomorskim granicama koje je potpisao Cipar, s obzirom na to da, prema Turskoj, Cipar – kao država članica EU – ne može predstavljati dvije lokalne zajednice, odnosno grčku i tursku, te stoga nema punu međunarodnu pravnu sposobnost.

Drugo, Turska vjeruje da bi se autonomija Cipra u definiranju svojih Posebnih Gospodarskih Zona trebala značajno smanjiti.

Štoviše, Turska još uvijek smatra da su trenutne Ciparske Ekonomske Zone često u područjima koje su de facto u turskim vodama.

Stoga je Turska već 2008. godine odbacila sve aktivnosti pronalaženja nafte na Cipru i njegovim spornim vodama.

Nadalje, Turska namjerava promicati samo vlastite istraživačke aktivnosti, uvijek u pomorskom području koje se pripisuje Cipru.

Odnosi Turske s Grčkom sigurno nisu bolji. Erdogan već godinama prisvaja mnoge grčke otoke u Egejskom moru. Da ne spominjemo nesreću u zračnom prometu, uzrokovanu napadom turskih lovaca, koja je grčkog pilota koštala života u travnju 2018. godine.

Već je tijekom svog posjeta Grčkoj 2017. godine, Erdogan stalno pozivao na reformu Lozanskoga ugovora iz 1923.godine.

To se odnosi na tursko zauzimanje pograničnih područja s Grčkom koja su – prema dugogodišnjoj turskoj polemici u tom pogledu – zapadnjaci „uzeli“ da bi ih se dalo Grčkoj.

Erdogan se snažno protivi pravu Grčke na izvlačenje nafte i plina u određenim morskim područjima, opet na granici između dviju zemalja, iako izvan ciparske regije, za koje on vjeruje da su dio nove, konačno legitimne granice između Turske i grčkih otoka.

Turska se čak ne slaže s trenutnim odnosima između Grčke i Libije, s obzirom na to da Turska opetovano raspravlja s Grčkom zbog svojih izravnih naftnih operacija na libijskom kontinentalnom pojasu, za koje vjeruje da može zahtijevati veći udio.

Još jedan spor leži između Turske i Egipta.

Erdogan nikada nije u potpunosti prihvatio državni udar egipatskih vojnih službi koji je 2013. – za jedanaest dana – zbacio Mohammeda Morsija i vladu njegovog Muslimanskog bratstva u Kairu.

Štoviše, u to vrijeme, Erdogan, koji još uvijek ima veze s Ikhwanima, je čak zatražio od Vijeća sigurnosti UN-a da nametne posebne sankcije Egiptu i njegovim unutarnjim operacijama protiv vlade koja je srušila Morsijevu demokratski izabranu vladu, koja je rezultat velikog, ali nejasnog medija, političke i strateške operacije Arapskog Proljeća.

Treba se podsjetiti da je zamjenik direktora CIA-e Michael Morell u jednom od svojih memoara napisao da je Arapsko Proljeće organizirano i osmišljeno od strane Agencije kako bi potaknuli narodne ustanke „protiv Al-Kaide“.

Rezultati ovog ludog rasuđivanja su pred nama da bismo ih razmotrili. Erdogan ne odustaje i često zahtijeva oslobađanje svih političkih zatvorenika u egipatskim zatvorima.

Ipak, napetost ove istinske lude karte regije Istočnog Mediterana, Turske, raste čak i s Izraelom koji je nekoć bio njegov najbolji saveznik na Srednjem Istoku, kada je Turska još uvijek bila nasljednik stare „sekularne“ Republike Ataturk, gdje su se mladi Turci obučavali da preuzmu vlast u mnogim ložama Velikog Orijenta Italije raštrkanim diljem Osmanskog Carstva.

Također, možemo se sjetiti napetosti između Izraela i Turske tijekom Rata u Gazi 2008.-2009. godine ili pitanje flotile Marmara 2010. godine.

Situacija između dviju zemalja nikada se nije vratila u normalu, unatoč izraelskim isprikama Turskoj, koje su Sjedinjene Američke Države organizirale 2013. godine i naknadnom normalizacijom 2016. godine, dejlomično opravdane novim energetskim scenarijem koji se pojavio u regiji Istočnog Mediterana.

Zatim je došlo do protjerivanja izraelskog veleposlanika iz Ankare 2018. godine i Erdoganovog optuživanja Izraela za „genocid“. Naposljetku, do izbora kojeg Turska smatra snažno promicanim i željenim od Izraela, da se američko veleposlanstvo premjesti u Jeruzalem.

Stoga, s jedne strane, izvlačenje nafte i plina u Istočnom Mediteranu zahtijeva vrlo visok stupanj suradnje između svih uključenih strana, dok će s druge strane novo istočno bogatstvo stvoriti nove pukotine i potaknuti stare napetosti.

Zapravo, percepcija „agresivnog“ turskog ponašanja trenutno je vrlo raširena među svim sudionicama Kairskog Foruma (ali očito ne u Italiji).

Ova napetost utječe i na Libanon, gdje mnogi čelnici i dalje vjeruju da je Forum prvenstveno usmjeren protiv njihove zemlje.

Ukratko, posebno s ovom novom i nedavnom vladom koju predvodi Saad Hariri, Libanon vjeruje da može samostalno učinkovito izvlačiti i monetizirati svoja morska nalazišta plina.

U stvari, neki ministri vlade Hariri-Hezbollaha tvrde da bi Libanon mogao biti povezan s Europom preko Sjeverne Turske (a to je još jedna kušnja za Tursku) preko arapskog plinovoda, iako očito, širenje te mreže s plinovodom u Siriji još treba dovršiti.

Međutim, tu bi također bila i linija preko Egipta, ponovno koristeći arapski plinovod.

Ukratko, Libanon vjeruje da je izbačen, ali uskoro će shvatiti da ipak postoji mogućnost osobito sa Forumom u kojem je i Izrael .

L.C./http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo