Neum: Potresna svjedočanstva vukovarskih branitelja

0

 

Velika dvorana nove neumske crkve bila je premalena za sakupiti svu sablast, strah, ogorčenje, preispitivanje, tugu i ponos nakon projekcije filma Stipe Majića Pipe „Glavu dolje, ruke na leđa“ za čije je dovođenje u Neum ponajprije zaslužna mlada i angažirana studentica Povijesti na Sveučilištu u Zadru, Maja Raguž.

Zajedno sa svojom obitelji, općinom Neum i braniteljskim udrugama sa područja Općine, te nevjerojatnom željom za upoznavanjem i širenjem istine o Domovinskom ratu, Maja je moderirala neumskom projekcijom kao da je riječ o iskusnoj znanstvenici, a ne djevojci rođenoj tek po završetku ratnih zbivanja.

„Glavu dolje, ruke na leđa“, dokumentarni je film koji potresnim svjedočanstvima branitelja Vukovara, zarobljenika i mučenika srpskih logora Srijemska Mitrovica, Stajićevo i Niš svjedoči o kalvariji hrvatske samostalnosti, on se ne gleda nego proživljava i preživljava.

On je, kao što to u nedjelju jedna časna sestra reče, čisti ispit savjesti za nas koji danas uživamo plodove žrtve njegovih protagonista.

I baš zato, nema potrebe previše pisati, jer ionako ljudski um još uvijek nije izmislio riječi kojima se ljubav može više ukrasiti ili mržnja shvatiti. A ovaj film je upravo to. Ljubav koja spašava i mržnja koja rat znači.

Pa ipak, za one koji još uvijek nisu bili u prilici pogledati, „Glavu dolje, ruke na leđa“, film je koji prati trenutke i minute od predaje Vukovara 18.11.1991. do zarobljeništva, odvođenja u logore i konačno razmjene. Iako su tri lokacije razmještanja različite, zatvor, staja i opet zatvor, plan i program mučitelja i krvnika uvijek je bio isti. Poniziti, fizički dovesti do ivice mrtvačke rake, oduzeti dostojanstvo i baciti u ponor vlastitog straha i nemoći. I tako puta tri, puta svaka noć i svaki dan, skoro svaki trenutak kroz devet mjeseci agonije.

„Glavu dolje, ruke na leđa“ ne film, nego sintagma nije samo pasija hrvatskog naroda, nego i sramota međunarodne zajednice i obraz nas koji živimo danas.

Koliko cijenimo žrtvu rata? Koliko cijenimo Vukovar, Škabrnju, Dubrovnik? Koliko uopće kao Hrvati Bosne i Hercegovine cijenimo Ravno, Travnik, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Uzdol, Grabovicu…i sva ostala stratišta? Koliko smo naučili i jesmo li iz toga sebe promijenili? Odgovor na ova pitanja treba dati svaki pojedinac za sebe, bio on tek promatrač, dionik ili akter vlasti što opet ima posebnu težinu.

Odgovor na ovo pitanje izrečen je dijelom sinoć i u Neumu.

Koliko cijenimo? – Premalo.

Jer da cijenimo, Stipe Majić Pipe i Predrag Mišić Peđa ne bi sinoć morali doći u Neum da nam svjedoče o onome što vrlo dobro znamo i na propisan način vrednujemo. Oni bi, baš kao i svi ostali zaslužni branitelji uživali u svojoj zreloj dobi živote pobjednika u uređenoj državi blagostanja.

Zvala se ona Hrvatska ili Bosna i Hercegovina.

Predrag Mišić Peđa, ne odviše visok čovjek, gromada satkane ljubavi i ponosa, nakon projekcije izlazi zapaliti cigaretu na svjež noćni zrak s mora. Prolazi pokraj štanda na kojemu se prodaju majice sa logom filma i dvd-ovi čime se financira njegovo prikazivanje u zemlji kojoj su puna usta žrtve branitelja, a ruke vijenaca sa obljetnica.

Nikada neće postati lako, ali dok on i njegovi suborci žive, istina se neće prestati ponavljati. Oni će je govoriti sve dok svaka riječ zasebno ne dotakne plodno tlo i zasja u mladim ljudima koji se neće bojati, koji se neće dodvoravati, koji će znati i umjeti na žrtvi poniženja ustati i stati.

S glavom gore,  raširenih ruku.

Nikolina Lovrić/ Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara