V. Primorac: Svoju sliku ljubim

S DRUGE STRANE ZRCALA

Hrvatska je utemeljena na Domovinskom ratu protiv srpskih agresora, na slobodi i neovisnosti, a ne na vladavini prisile, dominacije i kontrole.

Mi smo rođeni slobodni!
I ostat ćemo slobodni!

Sreli se na ulici Jura i Mate. Zagrlili se, upitali za zdravlje i zajedno uputili u obližnju gostionicu na jednu ljutu. I čim su sjeli, nakon kraće stanke, Jura upita Matu:

„Moj Mate, što je to tobom? Što se događa? Sav si mi nekako blijed, ispijen. Kao da si, ne daj Bože, ustao iz groba“.

„Ma, ne pitaj me ništa“, odgovori Mate, uzme čašicu ljute, i u jednom gutljaju, ispije ju na ex.

„Pa, reci već jedanput , što je to s tobom?“, priupita ga opet Jura.

„E, moj Jura, moj Jura! Nisan ti noćas oka sklopija. Cilu su me noć more morile. A pred zoru san se probuja, vas mokar od znoja“.

„A što si sanjao, moj Mate?“

„Najprija san ti sanja, moj Jura, da san posta član ESDEPEJA, a onda i onih 365 , kako li se zove ona Bandićeva stranka, pa onda ovoga Plenkijevog HADEZEJA”

„Pa što onda, ako si u snu postao član SDP-a, pa one Bandićeve stranke, pa ovoga sadašnjeg Plenkijevog HDZ-a? Ne bi bio ni prvi ni posljednji koji je mijenjao stranke kao košulje i okretao se kako vjetar puše“ ?

„Kako, što onda? Pa kod nas ti velidu:“ Bog te sačuva i od jednih i od drugih. A bome i od ovi trećih koji su danas miljama dalekoga od Tuđmanovog HADEZ EJA“.

-Ima, bome, Mate pravo! Sve ti ga je to sada isto. I svi ti oni pušu, moja Monika, u isti rog…

-Pa, moja gospođo, nisi tako uvijek mislila. I ti si, moja Lucija, glasovala za njega kada je bio direktan Josipovićev protivnik, na onim prijašnjim izborima za predsjednika Države!

-Jesam, jesam. A zar sam imala neki izbor!? Birala sam onoga, draga moja, koji mi se u tom trenutku činio bližim po svojim nazorima i domoljublju.

„A za koga glasovati?“, govorila je tada i jedna moja prijateljica. „Ne sviđa mi se niti jedan niti drugi, ali je ovaj, barem, kulturan i pravi gospodin“.

I eto, tako, ona je glasovala za kulturnog gospodina, a ja za onoga drugoga, kojega su u mnogim komentarima, nazivali seljačinom.

Glasovala tada, i više nikada!!!

Ali, ruku na srce, Bandić je tada pomagao sirotinju, sklapao s njima kumstva, išao na Mise, surađivao s braniteljima, otvarao nova radna mjesta…i , mora se priznati, zbog svega onoga što je učinio za Zagreb, koji se sada ne može, u odnosu na ono kakav je bio početkom devedesetih, ni prepoznati. Pa i sama znaš da se u vrijeme komunizma u Hrvatskoj nije ništa novo gradilo, a sve devize koje su dolazile od turizma i naših iseljenika, prebacivane su u Beograd.

„Svidio bi se on mnogima. Da se nije trudio svidjeti svima“.

Sretala sam ja, draga moja, u svom životu mnoštvo onih koji su zbog svoga osobnoga interesa, svjesno gazili sve moralne vrijednosti, navlačili raznorazne maske i mijenjali uvjerenja kao košulje.

Ali, nikad, nikada dosad nisam srela nekoga, tko je kao Milan Bandić, uspješno balansirajući, sve do sada opstajao.

I, nikad se dosad, kao sada, nije tako i toliko ni razotkrio.

Valjda je osjetio, da je sad došao pravi trenutak za ostvarenje njegovog vječnoga sna o bratstvu i jedinstvu, pa nam je prestao nuditi svega pomalo:

•Malo odlazaka na Svete Mise;

•Malo antifašističkih derneka;

•Malo podrške braniteljima;

•Malo bedževa s likom voljenog vođe;

•Malo podrške obitelji;

•Malo bratstva i jedinstva…

A, ja sam ti, moja gospođo, kao i većina Hrvata, dugo glasovala za HDZ, zbog uspomene na našeg prvog predsjednika Republike Hrvatske, pokojnog Franju Tuđmana. I to je tako trajalo, sve do nasilnog Karamarkovoga skidanja s vlasti. I od tada, moj im glas više nije išao niti će ići.

A glasovati za Bandića, bilo kada, ne pada mi ni na pamet!

Jer, taman kada pomisliš da se Bandić potpuno izliječio od tzv. antifašizma i raskrstio sa svim komunističkim mitovima, a ono …Bandić počinje krstariti od jedne do druge antifa fešte, pa onda, da bi malo ublažio dojam, puže po snijegu do groba nekog našeg poginulog branitelja, te polaže cvijeće i pali svijeće. Da bi odmah nakon toga, radi balansa, uskrsnuo nekog partizana iliti narodnog heroja.

Doduše, upokojio je, iako teška srca i preko volje, „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“, ali, sve mi se čini, kako će opet delati, te ga za svaki slučaj, ponovo uskrsnuti. U zlu ne trebalo.

Pa će, onakav kakav i jest , uskoro vratiti i njegovo ime, na njegovo staro mjesto… Naravno, ako mu i to bude zatrebalo . Jer se i on, kao i svi drugovi antife, stalno vrte, u tom i takvom, komunističkom „vrzinom kolu“, već desetljećima.

Ali, tu je naš Bandi, naša „Katica za sve“. Sve će on to srediti i urediti.

Lisac je to stari. Pa je, onakav kakav i jest, a da bi svojim drugovima ublažio boli neprebolne, obnovio park „Tratinčica“ i staru fontanu “Trantičica za Tita“, čija je obnova koštala, slovom i brojem, (900 000) devetsto tisuća kuna.

I, tako, drugovi i drugarice ponovo posadiše cvijeće, hoću reći tratinčice, svom voljenom maršalu.

Onda je, onako jadan i žalostan, a nakon uklanjanja imena Trga maršala Tita, vratio bistu Ive Lole Ribara i obećao postaviti ponovo spomenike sedmorici sekretara SKOJ-a

„U Zagreb ću vratiti svih sedam sekretara SKOJ-a. Istinski heroji, najveći heroji su poginuli. Oni su uvijek govorili „za mnom”, a ne „naprijed”. Nemojte to zaboraviti“, obećava čvrsto i drugarski, naš Bandi.

Kažu neki za njega da je „patološki ovisnik o moći“ koji bi da mora birati smrt ili fotelju gradonačelnika, radije umro nego ju izgubio“.

A nije mu lako,mora se priznati, skinuti se ni s ovisnosti o Brozu niti komunizmu. Pa mu ovo s Ivom Lolom, dođe nešto kao ljekoviti oblog za ublažavanje bolova na otvorenoj antifa rani. Jer, ljudi moji, rane su to još nezacjeljenje.

Pa mu, uza sve te boli i brige, ni opcije boravka u Remetincu, nimalo ne pašu. A najlakše će to izbjeći, dobro on to zna, ostankom na vlasti.

Ali, za svaki slučaj, uvijek mu je tu i rezervi odlazak u bolnicu. A nezgode se uvijek događaju…

Te je tako,delajući, dobio i kilu, dižući lonac od 80 kilograma.

-Evo, sad prije deset minuta, ali neću vam pokazivati. Tko traži vraga, dobije ga. Ali, nema veze, operirat će me još noćas na „Svetome Duhu”, kaže Bandić.

„Uu-huu-huu, kila stigla prije deset minuta, a Bandić -ne samo da zna dijagnozu-nego već ima i dogovoren termin za operaciju!“

I, eto, tako, umjesto u sudnici (trebao je ići na ročište), jutro je dočekao u bolničkoj sobici.

Izgleda kako mu je dobro došao, baš kao naručen, taj vojnički lonac s grahom.

-A tebi bi, Lucija, sve mi se čini,ovo bilo dobra tema za neku novu priču:

-Dobra bi, dobra to priča bila, vjeruj ti meni, moja Monika!

“Bio sam cijelo vrijeme u Maksimiru u blizini Bandića. Nisam vidio da je podizao taj, sad već glasoviti lonac, od 80 kilograma. Besramno je kako Bandić vuče ljude za nos, dok se koprca u živom blatu optužnica i na sve moguće načine nastoji neuprljan dočekati još jedne izbore i još jedan mandat“ , kaže jedan komentator.

Pa je, nakon toga, slomio nogu, te upriličio, kako neki kažu, predstavu “Zagrebački pacijent”, i uspješno odigrao glavnu ulogu.

Pa je, naravno, za svoje građane i za sveopći interes, nastavio i dalje delati, obilazeći teren … Čak i sa štakama. Onda je hospitaliziran zbog plućne embolije, ostao u bolnici. Iako je u ponedjeljak trebao otkriti spomenik Franji Tuđmanu. Kakav peh! Ali mu je u nedjelju ( razlozi se daju naslutiti), ponovno pozlilo, te je ipak poslušao liječnike i ostao u krevetu.

Moš’ misliti!

Ipak ga, ni slomljena noga niti embolija pluća, nije spriječila da ode u Skupštinu Grada Zagreba, gdje se izglasavao gradski proračun.

„Liječnici su mi rekli da mogu otići na par sati“, tvrdi Bandić.

Jer, “ ako ne bude dovoljno ruku za izglasavanje proračuna, bit će izbori, izbori su legitimni… Ja da sutra umrem, napravio sam dovoljno, da svi naprave koliko ja, Hrvatska bi bolje izgledala“, govorio je tada Bandić novinarima, promuklim isprekidanim glasom, teško izgovarajući svaku riječ.

-Baš mi ga je bilo žao. A tebi?

-Hajde, Monika, života ti, ne bulazni! To je bila njegova nova predstava tzv. „Zagrebački proračun“.

I tako,”psi laju a karavane prolaze !” A naš Bandić, sve su prilike, dugo i traje i ostaje.
No, ne ću griješiti dušu. Jer, o pravom stanju Bandićeva zdravlja, ima dosta i nagađanja. A, možda je, ipak, sve prava istina. Možda!!!

Kažu neki kako je istina da mu je 2003. dijagnosticiran moždani udar, da su mu operirani sinuse i bruh, da su mu 2017. ugradili stent zbog jakog suženja krvne žile srca. Tako neki kažu! A, evo sada, i embolija!

-Moja Lucija, nije se s tim igrati! Embolija nije, baš tako naivna bolest, zar ne!?

– Nije, nije! Najčešći simptomi su nagla pojava nedostatka zraka, bol u prsima, kašalj, a u teškim slučajevima, i kratkotrajan gubitak svijesti. Znakovi su nespecifični, a uključuju ubrzano disanje i ubrzan rad srca. Te, na prve simptome (preporuka liječnika), pravac kod doktora! Na liječenje!!!

„Od plućne embolije može se doslovce umrijeti u trenutku“, kažu i liječnici.

Ali, našega Bandija, ništa ne može spriječiti. Svugdje stigne, svugdje ga dotekne.
Bandić je, mora se priznati, vrstan igrač. Vješto se koristi i vješto barata svim asovima u rukavu. Osluškuje bilo naroda, prati politička kretanja i kod nas i u svijetu, prilagođava se svakoj situaciji, pa stručno kormilareći i balansirajući, koristiti svaku priliku za „delanje“ u svoju korist.

-Zna čovjek zanat, moja Monika!

-Istina! U početku je bio dio ljevice, danas je spreman koalirati i s desnicom. Prije je bio agnostik, a onda postao vjernik. Prije je bio komunist, a sad je antifašist.
Kormilari li on, kormilari…Znalački i precizno. I nema mu premca.

„Zbilja smo bez premca po bizarnosti naših tzv. političkih elita“.

Svega tu ima, ali što je Bandić, to nitko nije. Pa je tako, iako slomljene noge, iako je trpio bolove,ponosno i uspravno marširajući, stupio je pred predsjednika Rusije Putina, i postao dobitnikom najznačajnije ruske nagrade.

I Zagreb je „profitirao“, tako bar neki kažu, zahvaljujući programima o suradnji i uspostavljanju prijateljske veze između našeg Zagreba te Moskve i Sankt Peterburga, najvećih ruskih gradova.

-Imam, tako, na javnim mjestima u gradu postavljene i biste ruskih književnika Sergeja Jesenjina i Aleksandra Puškina, te astronauta Jurija Gagarina.

Lijepo, nema što! Pravo je to prijateljstvo!

-A što ti hoćeš? Čovjek želi svima ugoditi. I ispuniti sva ona svoja silna obećanja.

• Obećao je besplatne udžbenike za sve osmoškolce i srednjoškolce u Hrvatskoj,

• Obećao je izgradnju nacionalnog stadiona,

• Obećao je napraviti i najbolje sanjkalište,

• Obećao je i da će Zagreb dobiti ‘najljepšu žičaru na svijetu,

• Obećao je i da će „Novi Zagreb biti novi Manhattan.

Pa je, navodno, oprostio dugove za 59 000 tisuća siromašnih, ali u isto vrijeme, odobrio i oprost dugova bogatim sugrađanima. Naravno, ovo zadnje je negirao, prebacivši odgovornost na službenike u Holdingu i upravu Grada.

„Lakše je gablati nego delati, a oni koji u životu nisu napravili ni pesju kućicu gablati mogu, ali raditi ne znaju.

…Kada krenu radovi na žičari Sljeme, vidjet ćete me u bageru kako kopam“ rekao je Bandić .
Pa da mu ne bi prigovarali kako kopa bez odgovarajućih kvalifikacija, završio je, čak, i tečaj za rukovatelja bagerom.

Čitam tako, kako je gradonačelnik našega glavnoga grada Bandić, primio Dragana Markovića Palmu, bivšeg gradonačelnika srbijanskog grada Jagodine, a sadašnjeg predsjednika stranke „Jedinstvena Srbija“.

Za Palmu se Bandić kleo kako nije znao da je on bio Arkanov politički partner i poslovni ortak u „izvozu“ slavonske hrastovine i nafte u Srbiju, za vrijeme okupacije Podunavlja.
„Volim slušati Cecu, a nema estradnog umetnika koji mi nije pevao“ , rekao je Dragan Marković.

A Marković je čovjek, kome jedino „nisu pevali Beethoven i Chopin“, jer je bio mali kad su bili popularni, a koji je došao kao „uvaženi gost“ Milanu Bandiću, gradonačelniku glavnoga grada svih Hrvata i i glavnoga grada Republike nam Hrvatske.

Pa je pozvao i Vladana Vukosavljevića, ministra kulture Srbije. Pregovarali su oni tako i dogovarali su se oni o kulturnoj suradnju našega Zagreba i njihovoga Beograda.
Pa je onda pozvao, a na tom istom tragu, u isto vrijeme i gradonačelnika Beograda dr. Zorana Radojičića i Abdulaha Skaku iz Sarajeva, s kojima je osobno i razgovarao i dogovorio se o intenzivnijoj suradnji tri glavna grada Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine.

Eto, što ti je bratstvo i jedinstvo!!!

Još im samo nedostaje da se svi bratski uhvate u Žikino kolo, pa podvrisnu: “Mile voli disko, disko, a ja kolo šumadisko“. Gdje bi im tada bio kraj?

Pa, drugovi naši dragi, svi mi, iz bivše nam drage, ovo smo i čekali!!! Zamislite samo koliko bismo se proširili. Sve od Vardara pa do Triglava. Zahvaljujući ovima ovdje kod nas i onima tamo… kod njih.

Dok bismo mi ostali, oni kojima se kosa diže na glavi na sam spomen njihove Juge, završili u njihovom drugarskom zagrljaju, čvrsto okovani njihovim starim lancima.

Ali, red je, u ime „vekovnog bratstva i jedinstva“, prisjetiti se malo i tih zajedničkih, starih „dobrih“ vremena. Zato nam , ponekad, naši „prijateljski susedi“, da ne bismo zaboravili kako nam je nekada bilo lepo, ubace i ponešto „svoje“. Ako ništa drugo, a ono „njihovu“ muziku.

To je i tak-tak, bumo rekli, bezazleno.

Pa onako usput dodaju, a sve pod svoje, i nešto malo albanskog, malo mađarskog, pa onda malo bunjevačko – hrvatskog, pa makedonskog… Pa eto nam, opet zajedno „cela bivša“ i nikad neprežaljena Juga.

Tako se to radi! Tako su stoljećima i naučili raditi. Jer, sve je njihovo. „Gde ima i jedan srpski grob, tu je Srbija!“

A onda nam u finišu zaplešu i zajedničko, srpsko-hrvatsko kolo, kao što su to, ne tako davno, i uradili.

Zajednički i bratski. Njihovo „Kolo“ (valjda šumadijsko) i naš „Lado“, valjda, hrvatsko. Baš lijep spoj! Za njihove antifa uši.

A nama HRVATIMA, od srpsko- hrvatskog a spoja i mješavine, grči se u želudcu.
-Da mi je samo znati, čija li je to ideja bila? Možda je to tada namjerno i ostavljeno. Kao nečije kukavičje jaje. Da se, nakon obećanog nam pakla, malo raspojasamo i opustimo u bratskom srpsko-hrvatskom druženju.

Ali, za našeg Bandića, nema problema.

Jer, naš je Bandi veliki trudbenik, i radnik, i djelatnik.

Stalno nešto dela. Pa je, tako, prilikom delanja i obilazaka cestarskih radova, nezgodno ugazio u nekakvu rupetinu… i slomio nogu. I zaradio, trostruki prijelom zgloba. Ali, nije se dao u gips.

Naravno, zbog odlaska u goste Vladimiru Putinu, koji ga je odlučio odlikovati „Redom prijateljstva među narodima“, i tako pridružiti nizu odlikovanih s „ovih prostora“, na čelu s Miloradom Dodikom, Tomislavom Nikolićem, Ivicom Dačićem i Emirom Kusturicom-allias Nemanjom.

Pa što će jadan? Zar da se osramoti? Jer, pred velikog ruskog vođu, ne može na štakama. I kud će što će, nego ne stavljati gips .

Pred velikim vođom, mora se hodati žustro, hrabro, junački. Pa makar trpio i najveće bolove i muke.

Otrpjeti sve to, onako muški, kako to samo znaju naše antife.

I kako bi od sramote pred ruskim drugovima, u gipsu i sa štakama, išao primiti Orden rusko-srpsko-hrvatskog prijateljstva?

A Orden mu je bio melem i za dušu, i za tijelo… Onako stručno izrađen u obliku zvijezde petokrake, sav od srebra s pozlatom, s reljefom globusa i u središtu optočenim crvenim rubinima.

Nije to šala, drugovi naši dragi, primiti orden koji se dodjeljuje ruskim i stranim državljanima za posebne zasluge u međunarodnim odnosima, za rad na uspostavi međunarodnog prijateljstva i mira među nacijama, te za znatan doprinos u očuvanju i promociji ruske kulture i baštine ili zajedničkom razvoju zajedničkih projekata s Ruskom Federacijom

-A, je li tamo, možda, nosio i bedž s Titovim likom? Za svaki slučaj. Sjećaš li se, kada ga je kod nas, nosio zadnji put?

-Sjećam, sjećam. Kako se ne bih sjećala? To je, je li tako, bilo na onoj antifašističkoj balkanijadi?

Sjećam se i onoga natpisa ćirilicom i latinicom na bedžu, i onog njegovog igrokaza, i onoga njegovog negiranja svega, pa onda njegovog lažnog zaklinjanja.

-Pogledaj i sada, moja Monika, opet isto! Opet se okreće kako vjetar puše.
U kojem vremenu on to živi???

-Čitaj, moja Monika, malo više pa ćeš sve znati. I kako zaključiti i kako odlučiti!

-Izgleda da je kod našega Milančeta, po onoj narodnoj, „u sto vira za sto lira“. Jer se tada naš Milan, „uvređen i povređen“ prekrižio i izjavio:

“U ime Oca i Sina i Duha Svetoga… Ili se ispričajte za govornicom ili ću zadovoljštinu tražiti na sudu. Ja nisam nosio nikakav lik Josipa Broza Tita. Na bedžu piše „6. susreti antifašista“. Bez petokrake i slike. Gdje ste vi to vidjeli?”

Vidjeli smo, vidjeli, druže Bandiću!!!

Vidjeli smo i bedž, ispisan latinicom i ćirilicom, vidjeli smo u sredini i lik Josipa Broza Tita.

Vidjeli smo s takvim bedžom i još neke velike drugove, tzv. antifašiste.

-A tada smo zorno vidjeli, te konačno i saznali, koju je drug Bandić školu pohađao, i u kojoj je školi usavršio znanje i klesao i isklesao„bratstvo i jedinstvo“ .

Eto, „tako je to s narodom koji nije proveo lustraciju nad glavnim igračima totalitarnog komunističkog sistema, niti se distancirao od svoje totalitarne prošlosti, komunističke provenijencije. Pa, zato sada i imamo „bandićevizaciju društva i hrvatske politike“.

•Zato je krstario i krstari po „regionu“ .

•Zato je zajedno sa Savezom antifašista i prihvatio pokroviteljstvo, nad obilježavanjem obljetnice osnivanja partizanskog X. korpusa.

•Zato je i namjeravao, zadnjem ministru vanjskih poslova SFRJ, 95-godišnjem Budimiru Lončaru koji je najpoznatiji po tome što je ustrajavao i uspješno Hrvatskoj nametnuo putem UN-a, u jeku velikosrpske agresije, embargo na uvoz oružja, dodijeliti Medalju Grada Zagreba.

„Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku. Lončar je propustio izraziti lojalnost Republici Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize…“, rekao je dr. Franjo Tuđman, 27. rujna 1991.

Dok u zaključcima Vlade, donesenim na sjednici nakon donošenja Rezolucije 713 Vijeća sigurnosti o Jugoslaviji od 27. rujna 1991. godine, u sklopu koje je donesena i odluka o embargu, stoji da je Vlada usvojila pet zaključaka.

U prva tri se prihvaća rezolucija, napori za mirno rješavanje sporova, te preuzimaju obveze o prekidu vatre. Dok se četvrta točka izravno odnosi na ulogu Budimira Lončara, a ona glasi: “Vlada RH ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove Budimir Lončar
kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu, izjednačavajući agresore, Srbiju i JA, i napadnutu Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi g. Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici VS-a s porukama o jednakoj krivici i “zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda, instrumentaliziranih na tako žalostan način, od strane uzajamno isključivih političkih opcija”.

Ali, umirovljeni političar, drug Budimir Lončar (mislim da će tituliranjem biti oduševljen), odbio je Medalju kazavši da ne želi sudjelovati u “ žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu Hrvatsku“.

-Što, što je to rekao na kraju?

-Rekao je kako on ne želi sudjelovati u“ žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu Hrvatsku“. Pa, ne želimo ni mi da dotični drug Lončar, sudjeluje u bilo čemu, u Našoj DOMOVINI Hrvatskoj. Jer, takvi nam ne trebaju!!!

Ta, njegova je domovina, bila i ostala, mila mu Juga.

Jer, Budimir Lončar je čovjek koji je „po rođenju bio Hrvat, po uvjerenju Jugoslaven, a po bivšem mjestu stanovanja Beograđanin”

„Kolega g. Bandić, nadam se, da vam je poznat podatak, da je Budimir Lončar svoj stan, odlazeći iz Beograda, dao Andriji Biorčeviću, generalu koji je bio komandant novosadskog korpusa, Vukovar 1991.“, gradonačelnik općine Radenci u Sloveniji i povijesni istraživač, Roman Leljak.

„Nažalost, Hrvatski Bog Buda, živi vječno! A„Budina deca“ su svugdje oko nas!“
No, umirovljeni političar, Budimir Lončar, odbio je Medalju kazavši da ne želi sudjelovati u “žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu Hrvatsku“.

Lijepo, lijepo od njega!!! Svi smo odahnuli. I Bandić konačno može odahnuti.

Pa nastaviti delati…i delati… i delati…

***
Sviće. Zagreb još spava. Prvi sunčevi zraci obasjavaju pustu ulicu. Pješačkom stazom žurno korača jedan čovjek u radnom odijelu. U desnoj ruci nosi nekakvu torbu-valjda sa alatom-a na lijevom ramenu… srp i čekić. Reklo bi se, ide čovjek delat. A za kaj ne!?
Delat, delat čovjek ide…

E, e-e-e, stari je to lisac, ljudi moji dragi!

“Želimo da Zagrepčani još bolje žive, ali i da čitava Hrvatska živi bolje. I nećemo stati dok to ne napravimo”, izjavio je Bandić. Pa je, nakon toga „Titovim stazama revolucije“, odjezdio u Beograd. Da i tamo širi srpsko-hrvatsko bratstvo i jedinstvo.

BLIŽE SE. BLIŽE IZBORI!!!

A što narod misli???

…Ja vam se s politikom ne bavim, pa ne bi štel uopće diskutirati. Ni jedna stranka me baš ne zanima, jer nitko ne nudi ništa pametno. A Bandić? Znamo kaj je Bandić, lijevo pa desno- desno pa lijevo… Kako vjetar puše.

…Glas jalnih i zlobnih!!! Ne slažem se uvijek s Bandićem i njegovim stilom, ali mu nitko ne može predbacivati nerad ili loše rezultate. Pa, Zagreb je za neprepoznati, npr. sjetite se Bundeka, šikare, smrada i komaraca 2 km od Trga…Da je samo to napravio, bilo bi puno. No, imao je i megalomanije (npr. fontane), ali tko može negirati ljepotu sadašnjeg stanja? Samo jalnuši! Pa i priča o ZOO vrtu je nategnuta, upravo ovih dana može se vidjeti sva ljepota, raskoš i bogatstvo ove ustanove, sigurno među prvima u EU, kako po izgledu tako po fondu i uvjetima u kojima životinje žive…I zato da ne duljim, Bandića će kao i sve uspješne u Hrvatskoj “pojesti njegova djeca”, kako su ga već “pojeli” u Partiji, To je kod nas tako, ali što se god dogodilo (pa i ako “institucije odrade svoj posao”), iza Milana Bandića će ostati nekakav trag…

…Iskreno, ne podržavam. Ne volim kada ljudi olako mijenjaju svoja uvjerenja. Ako su krenuli sa svojim programom i imaju neki dobar plan i svoju viziju, kod toga su trebali i ostati. Najlakše se nekome prikrpiti, ko krpa na zakrpu. A te priče da će Bandić pomoći Zagorju, u to ne vjerujem. I to iz jednostavnog razloga, jer imam dovoljno godina!

Hrvatska je utemeljena na Domovinskom ratu protiv srpskih agresora, na slobodi i neovisnosti, a ne na vladavini prisile, dominacije i kontrole.

Mi smo rođeni slobodni!

I ostat ćemo slobodni!

Vera Primorac/Hrvatsko nebo