14.10.2014., Zagreb - Pavao Pavlicic, pisac. Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

 

Danas se čita više nego prije

Karolina Lisak Vidović

Borges je tvrdio da su fantastika i krimić zapravo ista stvar, pa nije čudo što je i sam pisao i jedno i drugo / Za razumijevanje književnog teksta najvažnija je kreativnost / Gundulićev Osman dugo smo interpretirali kao protuturski tekst, a u novije se doba pokazalo da je glavna njegova tema zapravo strah od građanskoga rata / Siguran sam da će se vratiti interes za Nazora

Nagon za pisanjem Pavla Pavličića toliko je jak da je svojedobno pisao gdje god je stigao, pa i na stroju za pranje rublja. Da je autor najvećeg opusa u suvremenoj hrvatskoj književnosti, znaju već i ptice na grani. Zbog te nepodnošljive lakoće pisanja prozvan je najbržim hrvatskim perom, jer roman može, kad mu krene, napisati za dvadeset dana. Često mu je i smetalo to spominjanje produktivnosti jer se osjećao kao da se mora zbog toga opravdavati.

U vremenu kad su se od proze tražile jako ozbiljne stvari, društveno angažirane teme, a one svakodnevne bile su smatrane manje vrijednima, odlučio se on za krimiće, i to kao član akademske zajednice. Vraća na scenu fabulu i ističe važnost komunikacije s čitateljem. Da su mu čitatelji na tome zahvalni, svjedoče redovito visoka mjesta na ljestvicama najčitanijih pisaca.


Snimio Jurica Galoić  / PIXSELL

Iako već dugo živi u Zagrebu, Pavličić nikada nije napustio Vukovar, jednostavno je shvatio da se „iz Vukovara ne može otići“. Upisao je svoj rodni grad u veliki dio svojeg opusa, nudeći svojim „tlapnjama uspomena“ utjehu tomu gradu.

Nedavno je u izdanju Mozaik knjige izišlo drugo kolo Pavličićevih Izabranih djela, pravi izdavački pothvat. Izabrana djela ne samo da nas podsjećaju na taj golemi i raznolik opus, nego nam nude svježe i pronicave interpretacije Julijane Matanović, njegove najbolje, dugogodišnje čitateljice. Sretna je to, vrlo instruktivna i poticajna simbioza. U tim tekstovima spoznajemo ne samo osnove Pavličićeve poetike nego i njezinu genezu. Julijana tu ističe da je Pavličićeva osobna iskaznica velika tema u spoju s pripovjednom lakoćom, i neizbježnim potragama i nerazjašnjenim odnosima. Uči nas i o načinima interpretiranja kroz vrijeme, o tome kako su mu neka djela, iako jako hvaljena, ostala ipak kritički neopisana (Kronika provincijskog kazališta). Uči nas i o smislu i cilju književnosti, uči voljeti književnost na pravi način. Matanovićka nas u jednom tekstu tako podsjeća da je „svako novo čitanje već pročitane knjige ujedno i čitanje nove knjige koja nas samo podsjeća na nešto već pročitano, dograđeno stečenim životnim iskustvima i dodanom lektirom“. Tako treba ponovno čitati i Pavličića, iako je teško odlučiti što izabrati jer vlasnik je on jednog i od žanrovski najraznovrsnijih opusa naše literature, a uz beletristiku neprekidno objavljuje i vrijedna djela znanosti o književnosti. Tako je prošle godine za knjigu studija o Nazorovoj epici Nav i raj u izdanju Matice hrvatske dobio godišnju nagradu za znanstvenu knjigu na Danima Josipa i Ivana Kozarca. U njoj bavi se Nazorovom epikom, inače najmanje poznatim dijelom njegova opusa, koji je ostao u sjeni pjesničkog djela.

Je li Nazor zaboravljeni klasik, odnosno koliko mu je opus zapravo neistražen?

Neistražen jest, ali je barem dostupan, jer postoje njegova sabrana djela što ih je priredio Akademijin Zavod za književnost i teatrologiju još sedamdesetih godina. Imamo, dakle, mogućnost da se Nazorovim opusom pozabavimo kad se jednom opet vrati interes za njega. A siguran sam da će se vratiti, ako ni zbog čega drugog, onda zato što sveučilišnim proučavateljima književnosti – u njihovu paničnom skupljanju bodova – stalno trebaju nove teme.

Možemo li zaključiti da je Nazorova epika danas zaboravljena iz istog razloga zbog kojeg je nekada bila slavna, a to je ideološka interpretacija?

Ideološka dimenzija bila je prisutna već u Nazorovoj zamisli, barem kad je riječ o spjevu Medvjed Brundo, da drugo ostavimo postrani. Tu se aludira na mletačku (što znači talijansku) opasnost za naše krajeve, što je u većem dijelu 20. stoljeća bilo politički vrlo aktualno, a onda se upozorava i na opasnost od nesloge kao konstante našega političkog života. Tako je onda Medvjed Brundo brun­dao na svim razinama školskoga sustava, sve dok se prilike nisu promijenile, i on je postao politički neuporabljiv. I zato danas vidimo sve nedostatke toga teksta, na koje sam pokušao upozoriti i u svojoj raspravi. I shvaćamo važnost činjenice da je taj tekst nastao na samu početku Nazorova stvaranja te da je nakon njega došlo mnogo drugih, boljih. To su valjda i razlozi što djeca danas više ne uče o tome spjevu.

Biografija se na velika vrata vraća u proučavanje književnosti / Pripremajući knjigu Pohvala tijelu bio sam uvjeren da svaki dio tijela ima neku simboliku, ili neku priču

Bilo bi sjajno proširiti to pitanje ideološkog diktata u slučaju Medvjeda Brunda i Nazora na cijelo polje hrvatske književnosti. Što mislite, što bi to bilo najizazovnije iščitati u tom istraživanju?

Možda ne bi bio toliko zanimljiv ideološki diktat, koliko nastojanje pisaca da unaprijed pogode što ideologija od njih očekuje. Tu bi se našlo izobilje materijala, pa i danas. A tome možemo pridodati i vrlo prošireno uvjerenje mnogih pisaca da je sve što se piše nužno politika, ili barem ideologija, te da oni uz pomoć svojih djela mogu ideologiju i oblikovati. Ali to obično završava loše, i o tome nam svjedoče i najvažnija djela naše književnosti. Gundulićev Osman, na primjer, dugo smo interpretirali kao protuturski tekst, a u novije se doba pokazalo da je glavna njegova tema zapravo strah od građanskoga rata. A kad smo već kod Gundulića, sjetimo se i Mažuranića (koji je Osmana dopjevao) i njegova Smail-age. To nedvojbeno jest protuturski tekst, ali nam je njegova ideologija danas posve strana, pa se gradimo da je ne vidimo, i tražimo u tom spjevu samo poeziju. Srećom, nalazimo je u izobilju, pa je stvar barem donekle u redu.

U vašem stotom djelu, novom romanu Bakrene sove, navodite da u svakoj struci postoje legende i mitovi, pa u skladu s time pitam vas kao dugogodišnjega sveučilišnog profesora književnosti – koje su najveće legende i mitovi hrvatske književnosti?

Dobro, književnost bez legendi i mitova možda i ne može, ali bi znanost o književnosti morala moći. A u njoj legende i mitovi također postoje i vrlo su živi. Spomenut ću samo jedan primjer: cijelo dvadeseto stoljeće vladao je aksiom da autorova biografija nema što tražiti u raspravi u kojoj se pokušava razumjeti piščevo djelo. Zato su se svi pomalo smješkali na tekstove našega velikog profesora Ive Hergešića koji je – tobože u skladu s pozitivističkim pristupom – biografiji posvećivao primjerenu pažnju. Danas se – ako dobro razumijem ono što se događa – biografija na velika vrata vraća u proučavanje književnosti, i to ne samo biografija piščeva, nego i biografija onoga tko pisca proučava. Čak se govori i o osjećajima, što je nekad bilo ravno intelektualnom samoubojstvu. Našlo bi se toga još, ali ja ne znam dovoljno da bih o tome sudio. Samo se uvijek sjetim onoga što je tvrdio drugi jedan profesor komparatistike, Svetozar Petrović: za razumijevanje književnog teksta – za kritiku i interpretaciju – najvažnija je kreativnost, a metode – tobože egzaktne, a zapravo po svome statusu legendarne i mitološke – treba poznavati, ali uzimati s rezervom.

U romanu Bakrene sove, fantastičnom trileru, junaci dolaze do zaključka da je netko matematički predvidio budućnost. Riječ je o misteriju u čijem su središtu Vlaho Bukovac, Ruđer Bošković, Rudolf Lubinski, a sve se vrti oko arhitektonskoga secesijskog remek-djela, zgrade Arhiva. Spojili ste dvije svoje ljubavi, krimić i fantastiku…

Ako još dobro pamtim, Borges je tvrdio da su fantastika i krimić zapravo ista stvar, pa nije čudo što je i sam pisao i jedno i drugo. Prema tome, i kod mene se to dvoje spojilo samo od sebe. Htio sam zapravo govoriti o ulozi slučaja u našem životu i o tome kako je slučaj u biti dobar. Znate ono: da moja baka nije sjela u krivi vlak i ondje upoznala djeda, moj se otac nikad ne bi rodio, moja majka bi se udala za nekoga drugog, i tko zna tko bi tada odgovarao na ova vaša pitanja. Kad gledamo retrospektivno, čini nam se da je naš prošli život morao biti upravo onakav kakav je bio, a ako je tako, onda bi to moralo vrijediti i za naš budući život. I, eto fantastike. A da sve to ne bi bilo dosadno – premda je meni zanimljivo i samo po sebi – mora u priči biti i nešto napetosti. Čiča-miča, gotova ja priča.


Pavličićeva 100. i 101. knjiga u izdanju Mozaik knjige

Što mislite, što je to ono nešto što tolike čitatelje privlači vašim romanima, jer znamo da ste jedan od naših najčitanijih pisaca. Vi naime govorite da se nikada ne piše za sebe, da se uvijek zapravo piše za drugoga. Znali ste isticati i Zagorku kao svojevrsni simbol za pisanje. Je li temeljna svrha književnosti Zagorkin recept – zanesenost čitatelja pričom?

Mislim da jest, i ja se na nju pozivam zato što je ona vodila računa o onome o čemu mnogi pisci ne vode: da tekst mora netko čitati, i da to mora činiti dobrovoljno, pa mu, dakle, treba dati nešto što će ga privući. Stoput su me pitali podilazim li ja čitateljima, i uvijek sam odgovarao: Pa, naravno! Ne tako što bih se obraćao onomu što je u čitateljima kao ljudima prizemno, olako i jeftino, nego tako što im nastojim govoriti o nečemu što ih se tiče. A da ih se tiče, znam po tome što se tiče mene, jer i ja sam običan čovjek i običan čitatelj.


Iz Izabranih djela u izdanju Mozaik knjige

Nedavno ste predstavili i drugo kolo svojih Izabranih djela. U svako djelo pridodali ste nešto novo. Tako su uz Dixieland dodana pisma vaše majke Marije pisana za vrijeme njezina boravka u Vukovaru pod opsadom. Zanimljivo svjedočanstvo iz prve ruke, no tu se otkriva i od koga ste zapravo naslijedili svoj talent za pripovijedanje…

Moja majka nije taj tekst pisala iz nekih literarnih razloga, nego zato da ostavi svjedočanstvo: već drugi-treći dan nakon izlaska iz podruma sjela je i zapisala sve čega se mogla prisjetiti, i to prije svega zato što je osjetila potrebu da informira one koji ne znaju (tekst je objavljen i u Vijencu). A pritom je spontano pronašla i zgodnu metodu da to učini, i baš ta metoda svjedoči o njezinu literarnom daru. Nažalost, taj je zapis ostao i jedinim njezinim tekstom. Ona je bila prije svega čitatelj, a to, dakako, nije mala zasluga.

Upravo vam je objavljena nova, 101. knjiga, zbirka eseja Pohvala tijelu, koju možemo shvatiti kao svojevrsni nastavak zbirke eseja Pohvala starosti. Između početnoga prologa o ljudskome tijelu kao nebeskom tijelu i na kraju epiloga s naslovom Mudrost, nižete četrdesetak tekstova počevši od kose, preko tjemena, čela, jezika, pazuha, lakta, palca, pupka, stražnjice, spolovila, muškog i ženskog, do kralješnice i kože. Otkud ideja za takvu knjigu? Jeste li imali na umu tradiciju pisanja o tijelu u književnosti, a i u znanosti o književnosti?

Mislim da i nakon svih mijena što ih je književnost prošla kroz stoljeća tijelo još ima priličan literarni potencijal. U likovnoj se umjetnosti, na primjer, ono može smatrati i središnjim motivom, dok se u književnosti svagda pojavljuje u sporednim ulogama, kao dokaz za nešto drugo, a ne kao glavna tema. A bio sam uvjeren da svaki dio tijela ima neku simboliku, ili neku priču, pa sam se potrudio da tu simboliku i tu priču iznesem na vidjelo. Koliko sam u tome uspio, drugo je pitanje, i o njemu ne mogu ja suditi.

 

 

 


Studija o Nazorovoj epici u izdanju MH

 

 Za neke osjetljivije teme lako pronalazite rješenja u književnosti, primjerice uz muško spolovilo spominjete Moraviju. Ne bojite li se da će mnogi čitatelji prvo otvoriti stranice posvećene grudima, stražnjici i spolovilima?

Da, Moravia ima kratki roman Ja i On, gdje govori o odnosu između čovjeka i njegova spolovila. To mi se učinilo zgodnim za svrhu koju sam ja imao na umu, jer za ono o čemu govorim nisam morao tražiti nikakav naziv – pristojan ili nepristojan – nego sam jednostavno, kao i Moravia, uzeo zamjenicu. Naravno, dovoljno sam iskusan, pa sam unaprijed znao da će većina čitatelja najprije posegnuti za tim pikantnijim temama, pa sam se potrudio napisati te tekstove tako da taj čitatelj odmah vidi je li to štivo za njega ili nije: je li dovoljno papreno, dovoljno uljudno i dovoljno zabavno. Ali takvim su testovima knjige i inače podvrgnute: ima mnogo čitatelja koji najprije pročitaju početak i kraj, pa tek onda odlučuju hoće li čitati sve.

Dajete i prvi nacrt povijesti statusa grudi u našim životima, od dojenja, do bacanja grudnjaka na rock-koncertima. Koji je zaključak?

Zaključak je poetski, onoliko koliko ja mogu poetski pisati. Tvrdim, naime, da su najprije grudi služile za dojenje, potom su postale dio spolnoga života, a na kraju su se svele na organ koji treba čuvati od kojekakvih boleština, pa i od sunca na plaži. Pa sam se upitao hoće li ikada u njihovu javnom statusu biti najvažnije ono što je meni – eto, oprostite na toj indiskreciji – osobito važno: da su grudi lijepe.

Potkraj godine vaš kultni roman Trojica u Trnju zaživio je na kazališnim daskama varaždinskoga HNK-a u režiji Ksenije Krčar. Kako je vidjeti svoje djelo u drugome mediju?

Meni je i inače pomalo zagonetna sudbina toga romana. On se, naime, zbiva u prvoj polovici osamdesetih godina, kad nije bilo mobitela, a u priči je silno važna upravo komunikacija; a ipak, današnja djeca vrlo rado čitaju tu knjigu, pa je, evo, upravo izašlo još jedno izdanje, ne znam već koje po redu. Zato se i nisam jako začudio kad je Ksenija Krčar poželjela uprizoriti tu knjigu. Učinila je to vrlo vješto: s obzirom na to da djecu igraju odrasli ljudi, priči je pridodala okvir, koji se zbiva deset godina nakon glavnoga događaja, pa se protagonisti toga događaja prisjećaju. Zato djeluje sasvim uvjerljivo kad ti mladići i djevojke igraju djecu. Na praizvedbi je reakcija publike bila vrlo povoljna, a kako će stvar primiti oni gledatelji koji idu na redovite predstave, to ćemo tek vidjeti, i podatke o tome s nestrpljenjem očekujem.

Prošle ste godine gostovali u Pragu na predstavljanju češkog izdanja romana Dixieland. Prijevod potpisuje pravi entuzijast, samozatajni ambasador hrvatske književnosti Jan Doležal. Iznimno je zanimljivo da je taj čovjek preveo i Kozarčev roman Đuka Begović.

Kako on shvaća svoj posao, najbolje će ilustrirati podatak da je, pripremajući se za prevođenje Dixielanda, svratio u Vukovar, da vidi kako danas izgleda poprište radnje toga romana. A kad je već bio u Vukovaru, svratio je i u Vinkovce i ondje našao Kozarčevu spomen-kuću. Budući da je bila zatvorena, u poštanski sandučić ubacio je svoj prijevod Đuke Begovića.

Je li mu se itko javio poslije toga?

Nije. Ni sam ne znam zašto me to nimalo ne iznenađuje.

Idealni trenutak za pitanje o statusu književnosti danas. Danas smo svjedoci kako se u Hrvatskoj ustrajava na tzv. STEM-područjima, a humanističke znanosti „nisu u modi“. Nije li možda danas, u visokotehnologiziranu svijetu, baš književnost iznimno važan način doživljavanja i spoznavanja svijeta?

Meni je lako složiti se s vama, ali dajte vi to objasnite svim tim stemovcima! Oni još nisu shvatili ni toliko da se prirodne znanosti bave onim što je opće, a humanističke onim što je posebno i jedinstveno, pa da zato ni kriteriji za procjenu znanstvenih radova ne mogu biti na obama područjima isti. Bubreg je bubreg, i ovdje i na Novom Zelandu, pa znanstveni rad o bubregu može – pa i mora – recenzirati Novozelanđanin. Ali Reljković, recimo, ili Matoš, ne znači isto ovdje i tamo, pa tekstu koji se njima bavi moramo pristupiti nešto drukčije. A neće valjda ni stemovci kazati da Reljković i Matoš nama nisu važni! Ili možda i hoće?

Za sebe kažete da ste knjiški moljac, kao što ste i nazvali jednu svoju knjigu. Što mislite o čitanju u nas, ankete upućuju na to da mladi čitaju sve manje. Imate li i vi taj dojam i kako privući mlade knjizi?

Ankete su uvijek varljive, sve ovisi o tome tko anketira i koga. Mislim da se tvrdnja kako mladi sve manje čitaju zasniva na dojmu, pa mi zato dopustite da i ja iznesem jedan dojam, a on glasi otprilike ovako: broj čitatelja je manje-više konstantan. U vrijeme kad sam ja išao u školu, u svakom razredu bilo je pet-šest učenika koji su čitali, ostali su čitanje izbjegavali kad im je god to bilo moguće. A i danas je slično, pa čak svaki čas čitamo u novinama o nekoj klinki koja je u godini dana pročitala stotine knjiga. Ma da vam iskreno kažem, meni se čini da se danas čita više nego prije, jer ima više knjiga. Druga je stvar što u ponudi ima i mnogo drugih stvari, ali kad vidite koliko se piše (na mrežama, ali i u knjigama), morate zaključiti da i čitatelja ima priličan broj.

Po čemu ćete pamtiti godine sveučilišnog predavanja književnosti? Ima li razlike u shvaćanju književnosti, u pristupu književnosti, u studenata nekad, kada ste počinjali, i danas?

Razlika je u sustavu. Nekada su komparatistiku upisivali oni koji su željeli postati pisci, novinari ili znanstvenici i prihvaćali su rizik koji je to donosilo. Danas mnogi zalutaju na komparativnu književnost, jer ona nije bila njihov prvi izbor, ali su je upisali zato što se na prijamnom ispitu nisu dovoljno visoko plasirali. Mislim da je takav sustav ne samo apsurdan nego i štetan, ali priznajem da je za nastavnika još slađe navesti nekoga da zavoli književnost, premda on o tome prije nije ni sanjao.

I na kraju, otkrijte nam, tko je ta „štićena osoba“, kako stoji u naslovu vašega novog, još neobjavljena romana?

Štićena osoba zapravo je tehnički termin kojim se koriste tjelohranitelji, ako se to tako kaže. Kod mene je pak netko štićena osoba u metaforičkom smislu. Više od toga ne mogu vam reći, možda jedino to da je i tu glavni junak novinar Ivo Remetin, koji se pojavljuje u nizu mojih romana.

Matica hrvatska /Vijenac/http://www.matica.hr/vijenac/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.