PERPETUA

1.
Večeri jedne kišne, kasne,
u knjižnicu svratih staru.
U uglu prebirah knjige prašne,
to znanje što se drži u ormaru.

I dok jednu knjigu natrag turnuh,
drugu uzeh, nehotice neko biće gurnuh.
To bijaše jedna žena mlada
što te knjige slaže, vodi, čuva.

Oprostite – rekoh – ja bih uzeo knjigu ovu.
Ah, to si ti – ona kaza – ja sam, Perpetua!

Zbunih se malo time,
al’ to sam na licu krio.
Pružim ruku da kažem svoje ime,
al’ to biće, ta žena mlada
smjesta – nesta.

(Protrljah oči –
to mora da je privid bio).

2.
Ujutro neko, na molitvu
privukla me crkva stara.
U polumrak ja uđoh da sjednem
na klupu kraj kamenog oltara.

Pokraj mene neka gospa sijeda,
krunicu drži – brižna svoje stvari čuva.

Oprostite – rekoh – ja bih sjeo s druge strane
do oltara.
Ah, to si ti – ona kaza – ja sam, Perpetua.

Opet se zbunih time
al’ to nisam ni krio.
Pružih ruku da kažem svoje ime
al’ smjesta – nesta ta gospa sijeda.

(To mora da je opet privid bio).

3.
U sumrak niz tamne silazih stube,
i doh koračah – noge mi kližu.
Oslonim se na neku gospođu plavu
sa šeširom što mi bješe tog trena blizu.

Oprostite, skoro padoh – rekoh
– skoro se niz stube survah.
Ah, to si ti, ona kaza – ja sam, Perpetua!
Već se jako uznemirih time…!
To više nisam snio.
Pružih ruku da kažem svoje ime,
al’ smjesta – nesta ta gospođa plava.

(Pa ipak mora da je i to sanak bio).

4.
U parku sjedoh na klupu
na rubu travnjaka zelena, krasna.
Kraj mene prođe neka sestra časna.
Vrijeme mi bješe zbog nekog posla u žuru,
a ne ponesoh svoju staru uru.

Oprostite – rekoh – koliko bi moglo biti sati?
Pitah tu sestru što u sebi Boga čuva.
Ah, to si ti – ona kaza – ja sam, Perpetua.

I sad već glasno zbunih se time.
(Taj sanak negdje već sam snio)
Pružih ruku da kažem svoje ime,
al’ smjesta – nesta ta časna sestra.

(Zar opet to je privid bio?
Zacijelo to je privid bio).

5.
U kino svratih ja već i kasno
da sjednem ispred ekrana.
Dvorana puna, gledam lica razna,
moja stolica mene čeka prazna.
Kraj nje sjela neka gospa strana,

Oprostite, molim, ja moram do sjedala
što se za mene čuva.

Ah, to si ti – ona kaza – ja sam, Perpetua.

I do kraja sad sam time
već smrtno uplašen bio.
No ipak pružih ruku da kažem svoje ime,
al’ smjesta – nesta ta gospođa strana.

(To mora, mora da sam samo sanak snio).

6. Kad se vraćah kući na putu
gdje moj vjerni pas me čeka,
u mraku iza ugla – u kutu
iziđe mlada žena neka.
Sumnjiva laka žena neka
što se ovuda noću muva.

Neka hrabrost obuze moje ude.
(U meni se sabraše svemirske sile!)

Oprosti – rekoh pomalo i grubo
– Ti si Perpetua, a ja …!

I prije nego izgovorih svoje ime,
smjesta – nesta ta laka žena
što se ovud noću muva.

7.
Kud maknem, kud krenem, svud me čeka
– iste riječi – druga žena neka.
(Il’ me prati, il’ mi prijeti, il’ me možda i čuva?)

Istim glasom, ali sad
(ču se šapat do mog uha,
streslo se kroz moje žile)

Ja sam PERPETUA, a ti si MOBILE!

 

(Pjesma PERPETUA objavljena je u zbirci pjesama
Mile Prpa – Gozba životom) .Slijedi ekranizacija.

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.