Vladajući političari odnosno vladajuće politike, u svim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, kao po nekom ‘defaultu’, odvajkada pa sve do danas, svoju “uspješnost” u javnosti prikazuju sa određenim ‘uspjesima’ na određenim područjima, prikrivajući time svoju neuspješnost na većini drugih područja društvenog života svojih zemalja. Neki od poznatijih primjera su samohvale SSSR-a-a i DDR-a s uspjesima u sportu, i time na neki način prikrivali nedostatke na poljima ljudskih sloboda, nedostatak demokracije i gospodarskog razvoja, samohvale nacizma o vojnoj snazi, time prikrivajući da imaju sustav koji ima zločinački karakter, samohvale Fidela Castra o nekim “uspjesima” revolucije, prikrivajući time totalni neuspjeh kubanskog gospodarstva, samohvale vladajućih o radu institucija, prikrivajući time da buja korupcija u svim segmentima društva, itd…itd., pa nije čudno da Hrvatska nije u tome izuzetak.

No hrvatski političari i hrvatska politika u tom pogledu ima jednu specifičnost koju “vučemo” još iz prošlog sustava koji je kao jednu od “svojih uspjeha” isticao da “imamo” najljepšu prirode, najčistije more, najljubazniji narod, najbolju hranu, i tome slično, pa smo zato privlačna turistička destinacija i zato nam je turizam jedno od glavnih gospodarskih grana. I najneinformiraniji hrvatski građanin vjerojatno je toliko medijski “bombardiran” vijestima i podacima u svezi turizma da je stekao dojam da je to nešto veoma, veoma važno za zemlju.

No to je Zabluda, koje demantiraju brojne činjenice.

Zabluda je da se oslanjajući se na razvoj turizma, bilo koja zemlja može priključiti zemljama koje se smatraju gospodarski uspješnim, jer je činjenica da među zemljama svijeta koje se ubrajaju u gospodarski uspješne po svom BDP-u, BDP-u po stanovniku, po nezaposlenosti, po socijalnim postignućima, po izvozu roba ili usluga, ili po standardu građana, Nema niti jedne zemlje koje svoje gospodarstvo temelji na turizmu. Da nije tako onda bi Grčka, Tunis, Kuba, Meksiko, Egipat, i slične zemlje bile među prvim svjetskim zemljama po gospodarskoj snazi, što očito nije slučaj. Turizam nije nevažna gospodarska grana, ali iz više razloga nije grana na koju treba oslanjati gospodarski razvoj, jer on nema tu inherentnu snagu da “vuče” cjelokupno gospodarstvo naprijed. Činjenice u svezi s hrvatskim turizmom su sljedeće:

-Na osnovi podataka koja je javno priopćila Vlada i podataka HZS-a (Hrvatski Zavod za Statistiku) , imamo sljedeće podatke za turizam RH:

a) Prihod od turizma je 9,5 milijardi EUR-a/god. Ili 79,8 milijardi kn/godišnje, ili cca 19 % BDP-a (BDP je cca 400 milijardi kn godišnje)

b )Broj turista je cca 17 000 000/godišnje

c) Broj noćenja turista je cca 86 200 000/godišnje

d)Broj noćenja po turistu je cca 5

e)Prihod po turistu je cca 559 EUR-a/turistu , ili 4200 kn/turistu

f )Prihod po noćenju je cca 110 EUR-a/noćenju, ili 825 kn/noćenju

g)Broj zaposlenih u turizmu cca 90 000 osoba, a od toga cca 35 000 zaposlenih za stalno tj, na neodređeno vrijeme, 35 000 zaposlenih na određeno vrijeme i 20 000 zaposlenih kao sezonci

h)Prihod po zaposleniku 887 000 kn/godišnje po zaposleniku, odnosno120 000 EUR-a/godišnje po zaposleniku, ili 10 000 EUR-a /po zaposleniku mjesečno

Za razliku od ostalih segmenata gospodarstva, podatke o turizmu valja uzimati s rezervom, budući da je u tom segmentu gospodarstva najteže utvrđivanja pravih podataka o prihodima, zaposlenima , broju noćenja i tome slično. Zato se ovi brojevi mogu s obzirom na doprinos hrvatskom gospodarstvu i BDP-u smatrati minimalnim, a može se procijeniti da dio doprinosa, to jest onaj dio koji “izmiče” državnoj kontroli , iznosi najmanje 30 % više od navedenih brojeva.

Ako podatke turizma usporedimo s podacima hrvatskog prerađivačkog sektora gospodarstva /industrije, koji su sljedeći:

i) Vrijednost prodanih industrijskih proizvoda 109 milijardi kn/godišnje ili cca 20 % BDP-a

j) Prosječni broj zaposlenih u prerađivačkoj industriji 204 830 zaposlenika

k)Prihod po zaposleniku u prerađivačkoj industriji je 532 215 kn/po zaposleniku godišnje, odnosno 44 345 kn/po zaposleniku mjesečno ili 72 000 EUR-a /po zaposleniku godišnje, odnosno 5993 EUR-a /po zaposleniku mjesečno

te onda valja konstatirati sljedeće:

1.Zabluda je da se od turističkog sektora gospodarstva mogu očekivati neki pomaci bilo u pogledu broja turista, bilo u pogledu prihoda od turizma, koji bi se iskazivali postotnim porastom, budući da je turizam sektor podložan oscilacijama, jer je izložen utjecajima koje više ovise od događanja koje ne možemo kontrolirati, ili na koje možemo utjecati samo u manjoj mjeri, kao što su klimatski uvjeti, broj dolazaka stranih turista (koji čine 70 % broja turista u Hrvatskoj) i na njihovu potrošnju dok su u Hrvatskoj kao turisti, odnosno kako to ravnatelj DZS-a govori “turizam je grana koja je iznimno osjetljiva na promjene gospodarskog okruženja”.

Činjenica je da zemlje koje su u pogledu turizma bile daleko ranije i daleko više razvijenije od nas, kao što su Italija, Španjolska ili Portugalija, imaju udio u BDP-u svojih zemalja od 6 %, 6,6 % i 6,7 %, dok su u pogledu gospodarske razvijenosti daleko ispred Hrvatske, što ukazuje na to da se gospodarska snaga zemlje ne može, a i ne treba graditi na turizmu, već na razvoju ostalih segmentima našega gospodarstva, kao što su industrija,energetika, poljoprivreda, vodoprivreda, građevinarstvo, IT sektor, obrazovni sektor i izvozni sektori trgovine.

2.Zabluda je i zaluđivanje javnosti to što radi naša politika neprekidnim isticanjem “rezultata” našega turizma, a s ciljem skretanja pozornosti javnosti sa činjenice da se “turističke milijarde” zato čine tako značajnim, jer oni radi loših rezultata ostalih gospodarskih sektora, pomažu držanju rasta BDP-a na manje od 3 % godišnje. Ali činjenica je da takva politika ne može Hrvatskoj donijeti neki značajniji porast BDP-a, naročito ne porast BDP-a na nivou cca 5 %, koliko je Hrvatskoj potrebno za znatnije smanjenje zaduženosti, povećanje zaposlenosti i povećanje plaća zaposlenika, povećanje mirovina, i općenito za stabilnost mirovinskog, zdravstvenog i obrazovnog sustava.

3.Zabluda je očekivati da će Hrvati masovnije hrliti u poduzetništvo u realnim gospodarskim sektorima van turizma, kada je zarađivanje u turizmu, naročito u “Zimmer frei” turizmu, puno lakše i probitačnije, nego u realnom sektoru van turizma, koji je opterećen enormnim davanjima državi i nema mogućnosti za toliko “zamračivanja” prihoda i troškova, kao u turističkom gospodarskom sektorima.

4.Činjenica je da se turizam u strukturi zaposlenika oslanja na zaposlenike niže kvalifikacione strukture (srednje i niže kvalifikacije, sezonci bez nekih posebnih kvalifikacija), pa je turizam sektor od koga se ne mogu očekivati neki inovativni učinci, već samo manje ili više “špranciranje” nekih iskustava iz nekih zemalja s razvijenim turizmom, za razliku od npr. prerađivačkog sektora ili IT sektora, gdje su zaposlenici sa višom i visokom kvalifikacijom garancija za razvoj inovativnih i međunarodno konkurentnih rješenja u pogledu novih proizvoda i usluga, i veći hrvatski izvoz.

5.Zabluda je ako Vlade i politike ne shvaćaju, nemaju razumijevanja, ili namjerno ne čine dovoljno da svojim mjerama trebaju olakšati /stimulirati lakši i brži razvoj prerađivačko/proizvodnog sektora, jer uz odgovarajuće mjere u njemu se mogu relativno brzo postići visoki postoci porasta prihoda, izvoza i zaposlenosti, pa samim time i željeni i potrebni porast BDP-a.

Činjenica je da politika i Vlade trebaju shvatiti da odlazak naših ljudi, naročito mladih i obrazovanih u inozemstvo neće spriječiti nikakav “razvoj” turizma, već samo gospodarski sektori koji jedino stvaraju nove proizvode i usluge konkurentne u izvozu.

6.Zabluda je očekivati da će Hrvatska (radi objektivnih datosti), bez obzira koliko bi se ulagalo u turizam, ikada postati turistička destinacija poput Rima, Atene, Beča, Las Vegasa, Acapulca, Kaira, itd. to jest destinacija u vrhu svjetske turističke ponude prema prihodu i broju turista, ali je činjenica da proizvodno uslužni sektori poput IT sektora, proizvodnje poput oni Rimac-Auta,Tehnixa, HS-Produkta, Podravke, Končara, Tesla-Ericssona, Plive, itd., mogu imati, i imaju proizvode i usluge koje su konkurentne čak i na svjetskom tržištu, no problem naše države je što takvih subjekata nema više, i što takvi gospodarski subjekti nisu adekvatno tretirani po pitanjima poticanja investiranja u nove kapacitete, bilo u domaćem ili stranom vlasništvu, po pitanjima oslobađanja od državnih nameta, i po pitanjima poticanja povećavanja zaposlenosti u tim sektorima, jer samo oni imaju dovoljnu potencijalnu snagu za značajnije povećanje BDP-a, zapošljavanja i izvoza, budući da uz adekvatnu strukturu zaposlenika, adekvatni razvoj i adekvatne investicije, mogu višestruko povećati obujam novih proizvoda i usluga.

No bez suvisle strategije razvojne politike zemlje, i precjenjivanja važnosti turističkog sektora gospodarstva, i podcjenjivanje proizvodno uslužnih (uglavnom IT) sektora domaćeg gospodarstva, ne može se očekivati neko značajnije povećavanje BDP-a, zaposlenosti i izvoza, politika će ‘zaluđivati’ narod sa svojim “uspjesima” o porastu BDP-a od 0,2 do 0,5 %, dok će većina radno sposobnih i obrazovanih građani “pakirati” kofere za odlazak u inozemstvo, a ostajat će u Hrvatskoj samo radno nesposobni ili oni koji će se zadovoljiti konobarenjem, sobaričarenjem, i sličnim niževrijednim i slabije plaćenim poslovima u turizmu.

Turizam je sektor koji ne treba zanemariti, ali nije sektor na kome treba graditi neku “svijetlu” budućnost zemlje i njenih građana. Da je tomu tako potvrđuju primjeri brojnih zemalja poput Austrije, Češke, Nizozemske, Irske, Belgije, a da ne spominjem SAD, Francusku, Englesku, Hon Kong, i slične zemlje kojima “dobro ide”, koji nisu zanemarili turizam, ali svoj prosperitet ne grade na turizmu već na svome jakom proizvodno uslužnom (uglavnom IT) gospodarstvu.

Hrvatska politika do sada nije vođena takvom strategijom, pa je i to jedan od bitnih razloga što je hrvatski realni proizvodni sektor gotovo uništen, i što se zaklinjanje u ‘blagotvornost’ stranih investicija uglavnom svela na poticanje investicija u turizmu, u trgovini, i na “rasprodaju” svega što se stranom kapitalu činilo profitabilnim (banke, građevinska zemljište, vodni resursi, vjetroelektrane, trgovine), i od svega toga Hrvatska nije osjetila neku posebnu “blagotvornost”, inače se ne bi hrvatska mlađa i radno sposobna populacija ne bi počela “glavom bez obzira” napuštati Hrvatsku.

Radi li se samo o neznanju onih koji vod zemlju, ili se radi o nečem puno zloćudnijem poput namjernog pretvaranja Hrvatske, kako to neki kolumnisti govore, u zemlju gdje će ostati samo živjeti “dobre sluge” loših gospodara, pokazat će budućnost, koja za sada ne pruža neke nade u to da će se oni koji upravljaju zemljom prizvati pameti !

 

Laslo Torma/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.