Zorica Vuković: Godine teške i bolne

Vrijeme:16 min, 47 sec

 

 

Pred Poncijem Pilatom, Krist je rekao: „Došao sam posvjedočiti za istinu.“ Pilat je promrsio: „Što je istina?“ (Iv 18,37–38).

Dogodi se u vremenu da se nađu ljudi koji obilježe trenutak koji iz temelja promijeni tijek povijesti nekog naroda. Tako je napadnuta i razoružana Hrvatska osjetila ‘ljepotu suživota’ kad su tenkovi, ispraćeni cvijećem iz Beograda, krenuli preko Dunava na Hrvatsku. A danas nam podmeću laži. Nama koji smo bili svjedoci agresije Srbije uz pomoć JNA.

U naizgled bezizlaznoj situaciji Hrvatske, odluke su donosili predsjednik Franjo Tuđman (1922.-1999.), uz potporu kardinala Franje Kuharić (1919.-2002.) – danas sluge Božjega, pape Ivan Pavao II. (1920.-2005.) – danas svetog, apostolskog nuncija u Hrvatskoj Julia Einaudia (1928.-2017.), njemačkog kancelara Helmuta Kohla (1930.-2017.), njemačkog vice-kancelara Hansa Dietricha Genschera (1927.-2016.), ministra vanjskih poslova Austrije Aloisa Mocka (1934.-2017.), mnogih nobelovaca i drugih prijatelja diljem  svijeta, naših hrabrih branitelja, hrvatskih domoljuba u Domovini i izvan nje. Pomogla je ljubav prema istini i iznad svega vjera u Boga.

Možemo li uopće zamisliti tadašnju situaciju s današnjom konstelacijom snaga?

Ponekad me primi tuga i mislim da nema ništa više nema smisla. Ni plač, ni ignoriranje, da nema više nade i da su nas ovili sivi zimski oblaci. A onda se dižem s molitvom na usnama i kao feniks pronalazim iskru koju treba rasplamsati. Radujem se cvijetu koji je u pupoljku i očekujem jutarnji poj kosova… Pa opet onaj tupi udarac mača, koji rani, ali te ne dokrajči. I tako u krug.

Dogodilo se tako i prije nekoliko dana kad je ispred Stepinčeve katedrale održan Molitveno-komemorativni susret, povodom obilježavanja sjećanja na židovske žrtve u koncentracijskim logorima. Preko ‘ranjenog’ tornja katedrale  pruženo je 50 m dugo platno na kome su ispisane riječi Izaije proroka 56, 5: „…podići ću u kući svojoj i među svojim zidovima spomenik i ime, … dat ću im vječno ime koje neće biti iskorijenjeno.“

U govoru je kardinal Bozanić izgovorio i ove riječi: „Mi vjerujemo u Boga, koji se objavio kao sućutni i milosrdni Bog, te u mislima i molitvama suosjećamo s preživjelim Židovima koji nose teret osobnoga iskustva ljudske okrutnosti, s njihovim obiteljima i potomcima, kao i s cijelim židovskim narodom.

Ne možemo isključiti iz ovoga spomena ni djecu i unučad počinitelja, čiji su životi obilježeni zločinima otaca i djedova, te im je potrebno pročišćenje istinom.“

Ni jedna riječ o spašavanju ugroženih, ni jedan spomen na kardinala Alojzija Stepinca. Je li trebalo napomenuti da je zavrijedio odličje Pravednik među narodima?

Tome se čudi i židovska znanstvenica i spisateljica  dr. Esther Gitman. U knjizi „Kad hrabrost prevlada“, ona dokumentira čitav niz podataka o spašavanju Židova u NDH, a među ostalim tu su i navodi o onima koje je spasio Alojzije.

Što se dogodilo kardinalu?

Tako on 17. 11. 2018. u intervju IKA-u kaže: „Ne smijemo se bojati istine. I svi oni koji se boje otvarati arhive, koji nam govore o nekoj reviziji povijesti, pa treba napraviti reviziju povijesti koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava jer tada nije bilo prave povijesti. Bila je ideološka povijest.

I tu je jedini problem kod nas. Ja razumijem i neke možda profesore koji su obranili doktorsku disertaciju i sad vide da je to bilo na temelju ideologije, a ne stvarnih činjenica. Treba otvoriti arhive. Treba suočiti se sa svime, i sa svijetlim i sa tamnim stranama. I trebamo promicati slobodu u istraživanju i ne bojati se istine.“

Što se tiče onih osoba, utjecajnih, koji po tom pitanju drže poluge moći, ustvrdio je da ne bi želio suditi već neka svatko ispita svoju savjest, ali sigurno „da bi smo morali poticati mlade generacije neka se jača kod njih želja za istinom naše povijesti. Ima još mnogih stvari skriveno,“ upozorio je kardinal Bozanić.

Ponovio je, kao zadnju misao u razgovoru za IKA-u i HKR: „Treba otvoriti arhive, treba odgovorno, bez neke napetosti, sa svim ljudskim respektom, ali dok god istina ne dođe na svjetlo dana do tada će biti ovih naših prepucavanja, i to nas sputava.“

Marin Miletić, riječki vjeroučitelj, objašnjava: „Kao što je Stepinac tada postao izdajnik za ustaše, a komunistima nikada niti nije mogao biti prijatelj,  danas je naš kardinal Bozanić mnogima stao na proustaški žulj.“

Kako je lako lijepiti etikete! Nakon zmije-žulj…

Kardinalov govor pozdravlja i sin pomoćnika javnog tužitelja u NRH: „To smo očekivali. Potpisujem svaku riječ koju je rekao. Mislim da je ovo konačno prilika da se u Hrvatskoj učini nešto da prestanemo diskutirati o tome što su bili NDH ili NOB. Sada je zaista prilika da skinemo onu ljagu koja godinama stoji nad Hrvatskom zbog nekolicine ljudi koji rade na štetu drugih.  Nadam se da je ovo dobar korak da ove godine bude jedna kolona u Jasenovcu.“

U dokumentu u  Hrvatskome državnom arhivu, Alojzije Stepinac, fond 1561, Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata unutarnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske, kutija 6, omot 65, pdf. 005, kako navodi novinar i publicist Tomislav Vuković, poziva se Alojzije Stepinac u Javno tužilaštvo NRH, 17. rujna 1946. Treba se javiti navedenom drugu, pomoćniku državnog odvjetnika Jakova Blaževića.

Je li i sinu potrebno pročišćenje istinom?

Povjesničar i svećenik Stjepan Razum: „Pozivam nadbiskupa da svojim autoritetom potakne i podupre istraživanje ratnoga logora Jasenovca kako bi konačno cijeli hrvatski narod spoznao istinu o tom mjestu i ratnom događanju u njemu.“

A da je puna istina potrebna, pokazuju nekoliko predstavki žena koje su iskusile što je NOB.

Sestra Gaudencija (Fanika) Šplajt  (1911.-1945.) pripadala je Družbi sestara Služavki Maloga Isusa. Služila je u Marijinom domu u Vinkovcima i u Kući matici Betlehem u Sarajevu. Zadnje godine svoga života provela je u Zavodu Antunovac u Zagrebu gdje je vodila crkveno pjevanje i bila prefekta kod djevojčica. Tijekom rata pomagala je sestri Beatrici Rogoz, nadstojnici, u poslovanju, vodeći brigu o nabavci hrane i drugih potreba za samostan. Komunističke  vlasti su je uhitile i strijeljale, krajem lipnja 1945. Imala je tek 24 godine. U presudi je pisalo da je ‘skrivala neprijateljske vojnike’. Za grob joj se ne zna.

Časne sestre općenito, a posebice Sestre milosrdnice, bile su na meti partizana jer ih se besramno optuživalo da su njegovale u bolnicama ‘ustaše, fašiste i neprijatelje komunizma’, te ih se po komunističkom obrascu proglašavalo za ‘izdajnice naroda, klerofašistice, nacionalistice, ustašice’.

Sestra milosrdnica Žarka Ivasić (1908.-1946.) optužena je za ‘davanje podrške ustaško-okupacijskoj vlasti te za nastavak protunarodnog rada nakon završetka rata’. Osuđena je na smrt. „Nisam kriva, znam da nisam kriva… Ako treba umrijeti, spremna sam i umrijeti,“ zapisane su posljednje riječi sestre Žarke o vlastitoj obrani. Strijeljana je na gospićkom groblju gdje se i danas nalazi njen grob.

S njom su osuđene sestre bolničarke u Lici, ali im je smrtna kazna pretvorena u dvadeset godišnju robiju s prisilnim radom. To su: Verena Fostač, Eutihija Novak, Hubertina Džimbeg i Celestija Lucija Radošević.

Sestra Hubertina Džimbeg, svjedočila je o suđenju kao ‘urnebesu’. Višekratna ispitivanja i prijetnje prije suđenja, nisu donijele ono što su komunisti očekivali jer, unatoč okrutnim ispitivanjima, sestre nisu priznale ništa što im se stavljalo na teret, a na suđenju su se branile same jer u njihovu korist nije svjedočio nitko. Nakon čitanja presude, u sudnici se jedan od partizana bacio na sestru Žarku i prebio je pred nazočnima.

Pored s. Žarke, osuđene su sestre milosrdnice M. Kornelija Horvat (1886.-1944.) učiteljica u Jelsi na Hvaru, strijeljana na hvarskom groblju;  Lipharda Horvat (1902.-1945.), stručna švelja, završila u Jazovki kao državni neprijatelj. Geralda Jakob (1906.-1945.), bolničarka, završila u Jazovki, a svoje milosrdno služenje zapečatila je herojskim djelom: komandantu koji ju je odveo u Jazovku, prije odlaska, dala je injekciju, isprala mu i povila ranu koju je zadobio od ugriza psa.

Zatim je tu Konstantina Mesar (1907.-1945.), radila u bolnici Vrapče i završila u Jazovki;   Trofima Miloslavić 1888.-1950.), radila kao bolničarka u Rijeci gdje su je komunističke vlasti uhapsile i zatočile do 1950., gdje je nakon puštanja na slobodu, brzo preminula od posljedica torture u zatvoru i Blanda Stipetić (1889.-1945.) bolničarka. Odvedena je 30. lipnja 1945. iz Vinogradske bolnice i pogubljena strijeljanjem u 56. godini života. Mjesto strijeljanja i njezin grob do danas nisu poznati.

Mons. Mile Bogović je 3. travnja 2011. izdao proglas za proglašenje blaženom i svetom s. Žarku i ostale sestre mučenice.

Svečanost otvaranja biskupijskog postupka za beatifikaciju ili proglašenje mučeništva ovih sedam ubijenih sestara (Žarka, Kornelija, Lipharda, Geralda, Konstantina, Trofima i Blanda), službenica Božjih, dogodila se u Gospiću 16.5.2018., na misnom slavlju koje je predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić.

Vjeroučitelj iz Cernika Robert Vujica istražio je zlostavljanje časnih sestara pripadnica reda Kćeri Božje ljubavi. Bile su to s. Josipa Nevistić (1907.-1946.), s. Eulalija Kulier (1910.-1947.) i s. Danica Rezo (1910.-1997.). Tadašnji požeški župnik i dekan Franjo Pipinić, pomogao je da od crkvenih vlasti dobiju dozvolu da svoje redovničko poslanje mogu obavljati u civilu.

Josipa je pomagala u crkvi u Djedinoj Rijeci i u Ruševu. Pripremala je djecu za prvu svetu pričest, pomagala u pripremi misnih slavlja i drugih potreba župe. Kad je započeo proces nadbiskupu Stepincu, dvojica udbaša su je uhapsili, odveli u pravoslavno selo Paku i tamo je, prema svjedočenju gazdarice kuće, u podrumu okrutno mučili i ubili.

Eulalija je svoju civilnu službu započela u Pleternici kao sakristanka, vjeroučiteljica i voditeljica crkvenog zbora. Partizani su u svibnju 1945. ubili pleterničkog župnika Franju Radovića. Pokušali su ubiti i njegova kapelana i nasljednika. Na sreću, bezuspješno. Župna zajednica je strepila za život sestre Eulalije jer je i ona nestala. Na blagdan Blagovijesti, njeno beživotno tijelo pronašao je, slučajno u plićaku Orljave, mještanin Liščević. Sahranjena je na pleterničkom groblju, a ubojica je ostao nepoznat.

Danica je završila studij povijesti i zaposlila se u požeškoj gimnaziji kao profesorica. Mladi i nadobudni skojevci viših razreda gimnazije tada su ‘vedrili i oblačili’ po Požegi uz svesrdnu podršku uprave gimnazije. Tako su kip Majke Božje iz kapelice na ulazu u Požegu bacili na cestu, a kip Ranjenog Isusa iz iste kapelice završio je u Orljavi. Kip Gospe žalosne iz niše franjevačke crkve Duha Svetog su spalili.  Na Staru godinu 1946. izbacili su iz Kolegija, đačkog doma pod upravom Katoličke Crkve, sve učenike, svećenike i časne sestre. Kako je s. Danica, nosila križić oko vrata, bila je na udaru i istjerana je iz gimnazije. Utočište je našla u Varaždinu u Glazbenoj školi. U poznim godinama udala se i uzela muževo prezime Bišćan.

Doista su skojevci sredili požeški kolegij, kojemu je zbog nebrige prijetilo urušavanje. Hvala Bogu, devedesetih je vraćen Crkvi, obnovljen je i sada je tamo biskupski dvor, knjižnica, dom za umirovljene svećenike… Pred zgradu je vraćena nova povijesna ograda koju su komunističke vlasti srušile, a njenim dijelovima, od kovanog željeza, ogradili  pravoslavno groblje.

Pored časnih sestra i svećenika, nakon ‘oslobođenja’ koje su proveli djelatnici NOB-a, stradali su mnogi novinari, učitelji i učiteljice. Navodim primjer učiteljice Marice Stanković (1900.-1957.), sada Službenice Božje.

Marica Stanković

Marica je rođena u Zagrebu gdje je završila Učiteljsku školu 1920. Iste godine upoznaje Ivana Merza s kojim usko surađuje u apostolskom djelovanja među mladima. Bila je vrlo omiljena učiteljica i katolička evangelizatorica. Nakon rata našla se na udaru komunističkih vlasti. Na skupu 2. lipnja 1945. u Zagrebu na sastanku s 2 500 učitelja, profesora, glumaca, svećenika, redovnica javno je branila nadbiskupa Stepinca nakon što ga je jedan sudionik skupa klevetao. Marica je rekla: „Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakvih kleveta. Takve klevete na onoga, koji je grmio sa propovjedaonice na one, koji su progonili Židove i pravoslavne, koji je svoj cvjetnjak preuredio u sklonište djeci  čije su roditelje odvukli u logore, koji zaklinje katolike grada Zagreba da idu u Jeronimsku dvoranu po djecu progonjenih i sklone ih u svoje kuće, da ih ne zadesi smrt. Ima veliki broj prisutnih, koji to mogu potvrditi i zahvaliti za svoj život baš dr. Alojziju Stepincu. Zato s gnušanjem kažem tri puta: fuj, fuj, fuj – da se dozvoli, da na sastanku elite grada Zagreba, na sastanku prosvjetnih radnika padaju takve klevete.“

Marica je uhićena i osuđena na pet godina zatvora u Slavonskoj Požegi. Nakon povratka s robije, teško narušenog zdravlja, uz podršku zatočenog kardinala Stepinca, obnavlja svoj Svjetovni institut Krista Kralja i usklađuje ga s novim propisima Crkve 1953. godine.

Svoje zatočeničke dane opisala je u knjizi Godine teške i bolne. Knjigu  je pisala tako kao da je piše svojoj supatnici inženjerki iz Dubrovnika Mariji Mužić koja je bila osuđena na sedam godina robije.

Na kraju knjige ona piše Mariji 25. 2. 1955.:

„Jesi li zadovoljna, Marijo? …

Nisi! Znam da nisi… Previše lirizma, previše suza, previše osjećaja. Možda imaš pravo, draga Marijo, ali svaki čovjek proživljuje stvar na svoj način. Ja sam jezivost logoraškog života u Požegi proživljavala na ovaj način. Znam, Ti si nacionalistkinja. U svakoj od vas, koje ste ostale na liniji, ima ponosa, ima nešto stoičko, neslomivo, kameno.

Ja nisam takva! Ja volim Hrvatsku, volim je do krvi i suza, ali više me obuzimaju pitanja koja nisu od ovoga svijeta! I moja najveća bol bila je u odricanju nevidljivog, u bježanju vrhunaravnoga, u prividnom gubitku vječnoga. Da, prividnom! Jer Bog ne može ostaviti onoga tko ga ljubi.

Pa nije ostavio ni Tebe ni mene!

A neće ostaviti ni Hrvatske!

Rađa se nova Hrvatska! Hoćemo li vidjeti njezin lik Ti i ja, ne znam! Uostalom, svejedno je. Glavno da i naše patnje tome posluže.“

U knjizi Marica čezne za zelenim brežuljcima Požeške gore i Papuka koje nazire iza bodljikave logorske žice. Ona ni ne sluti da je već tamo posađeno sjeme LGBT i seksualne revolucije… Spominje ona komandira Štefa. „Sitan, malen, kao djevojka, a lice smežurano kao u eunuha. Čula sam kasnije, da je taj milicajac još pred nekoliko godina bio djevojka Štefa, a eto sad je momak. Navodno, posljedica neke operacije.“

Marica navodi i primjer milicajke Ružice Devčić, Srpkinje.

„Javno je poticala na douškivanje, ali dala je tome plemenitiji, tobože, motiv: ‘Vi ste dužne prijaviti svaku ženu koja što pogriješi, da joj se može pomoći!’

Na moralna pitanja gledala je kao svi materijalisti: ‘Morate se iživljavati, ali ovdje vam to ne može biti.’

Jednoj je nastavnici dozvolila da u svom predavanju rekne ‘da je preljub neminovan kao smrt.’“

Žene su često bile maltretirane na razne načine: samice, uskraćivanje paketa i pisama od kuće, prisilan rad.  Tako je Marica opisala i tužnu epizodu isušivanja Lonjskog polja gdje su žene radile bose, dizale se u 4 sata ujutro, živjele na splačini od kave i kaši, pješačile 8 km do mjesta ‘isušivanja’, radile cijeli dan i ponovo se pješice gladne vraćale u ‘bazu’ 8 km. Upraviteljica tog dijela bila je Nada Bursać iz Požarevca koja je zatvorenice obilazila na bijelom konju.

„Strašni su bili dani, a najbolje ih je okarakterizirala Splićanka Barica Janić, kad je rekla: ‘Dante nije ništa vidio. Trebalo je doći u Lonjsko polje, da se vidi što je pakao!“

Godinu dana kasnije, na izgradnju Studentskog grada u Zagrebu, došla je skupina francuskih studenata. I oni su čuli za strahote Lonje i raspitivali se o tome. Vlasti su ih onda vodile na Lonju, ali tamo više nije bilo ničega. I Francuzi su potvrdili da je ‘sve bilo laž’. Naravno, tiskano je to u novinama.

„Kad je mlada djevojka Štefica Licitar bila pozvana na upravu i kad se začudila da se tako može pisati kraj živih žena, jedan je od pomoćnika pošteno ošamario što se to usudila kazati.

Kraj živih svjedoka treba pogledati profesoricu Anđelu Senčer koja i danas jedva hoda i jedva pokreće rukama, koje su se sasvim izvrnule od teškog išijasa.“

Tim zatvorenicama intelektualkama, za tzv. šeficu ‘intelektualne grupe’ imenovali su pronevjeriteljicu Gretu. „Neznalica prvog reda, žena propala do srži, bez stida, bez savjesti, bez ikakve etike, ta žena je bila na čelu intelektualki kao Vlasta Arnold i ostale.“ Greta nije razlikovala evoluciju od revolucije, progres i regres, ali držala je predavanja.

Kako sada oprostiti i tražiti oprost? Veliko je to djelo. I važno je imati dobru volju svih strana da se to dogodi. Ideju Brune Bušića o pomirbi, napomenuo je i Franjo Tuđman. No kako reagiraju ‘nepomirljivi’?

Tako je majka poznatog i priznatog režisera, HAVC-ovog abonenta, ovako u veljači 2015. zborila: „Najveća pogreška kod stvaranja samostalne hrvatske države je bila što je Franjo Tuđman mislio da se mogu ‘pomiješati kosti ustaša i partizana’, u ime opće nacionalne pomirbe. A to nije moguće i konzekvencije te ideje snažno osjećamo i danas. Ja se ustaštva nikad nisam bojala dok nije nastala samostalna Hrvatska. Ustaška emigracija dobila je pozicije moći, postali su preko noći nacionalni heroji, a vlast nije činila dovoljno da se to ne dogodi, da se ta revizija povijesti spriječi. Tuđman, kao antifašist, to nije smio dozvoliti. A pustio je da se to događa. I danas je eskaliralo. Kad kažeš javno neke stvari, neki ljudi te na ulici počinju manje srdačno pozdravljati. Žalosti me to. Ali, mene to ne može zaustaviti. Crkva je u vrijeme NDH institucionalno bila na strani te fašističke tvorevine. I to je za mene strašno. Njima je stalo da se to zna, time se čak ponose.“

Mogu li onda iznenaditi sinovi filmovi: ‘Kako je počeo rat na mome otoku’, ‘Maršal’, ‘Svećenikova djeca’,  ‘Koja je ovo država’?

Uoči molitvene osmine za jedinstvo kršćana, u Požegi su se sastali 17. siječnja 2019. katolički biskupi i episkopi SPC koji u Izjavi katoličkih biskupa i episkopa Srpske pravoslavne Crkve (među kojima je bio i ‘pevač’) kažu: „Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno  ̶ političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti. Zauzimamo se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih, te im vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve.“

Nažalost, opet nema spomena o događajima od 1918. pa do 1941. i onih od 1945. do 1990., iako su se karte Jugoslavije u Londonu crtale još prije završetka I. svjetskog rata, ali ne na izmišljenoj salveti.

Već niz godina na tzv. Žalosni petak u Jasenovcu se molitvama, procesijama i sv. misama moli za čišćenje pamćenja. Mediji o tome šute.

 

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/04/06/zorica-vukovic-zalosni-petak-i-dan-obnove-ciscenja-i-pamcenja-u-jasenovcu/

 

‘Dobrica’ Irinej u ‘Politici’ drobi o njihovu sjajnom odnosu prema rimokatolicima u Srbiji: „Da (katolik) ne bude uznemiren u bilo čemu, da vidi Srbiju kao svoju zemlju. To je stav naših biskupa u ovim biskupijama, svećenicima, a to je stav naše zemlje. Ako u tom pogledu nismo uspjeli u nečemu, a naši kolege rimokatolici se ne osjećaju konformno, i svatko tko stoji tamo treba, u okviru raspoloživih mogućnosti, nastojati ga ispraviti. Osobno bih bio sretan kad bi takav stav imao vodstvo Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

U Hrvatskoj postoje ohrabrujući znakovi da ima i novih vjetrova i da će se situacija popravljati. Naše ljude ponekad obeshrabri činjenica da se različite proustaške agitacije, lažiranje povijesti, stradanja u Jasenovcu i slično, održavaju u prostorijama Rimokatoličke crkve u Zagrebu i drugim mjestima. Ali, naša crkva u Republici Hrvatskoj, njeni mladi episkopi i svećenici, mole se za dobro i rade za dobro svih i da bi svima bilo bolje. Molim se Bogu da njihove molitve i njihov rad, kao i molitve i djela braće rimokatolika, donesu dobro svima u toj državi.

Osobno, visoko cijenim odluku pape Franje da odbaci uniju, a posebno pristup sagledavanju pitanja uloge kardinala Stepinca, na čemu sam i osobno zahvalan. Moramo cijeniti i stav Vatikana koji nije priznao lažnu državu Kosovo.“

Hodočasnici iz Hrvatske, na Svjetskom danu mladih u Panami, svjedoče da gdje god išli s hrvatskom zastavom, nailazili su na mlade koji su se s njima htjeli fotografirati. To je poruka o Hrvatima sa Svjetskog nogometnog prvenstva. To je susret običnih ljudi.

No kada počnu djelatnosti ‘zurofa’ i kad Provokator pošalje ‘bilten istine za 2018. godinu u vasceli svet’, hoće li opet početi gmizati zmija koja ima žulj iz ‘babilonskih centara moći’?

…Ne znamo je li Pilat spoznao istinu…

Euzebije, povjesničar i biskup Cezareje, piše da je Pilat na kraju počinio samoubojstvo u vrijeme vladavine cara Kaligule. Tužan  kraj i podsjetnik da ignoriranje istine uvijek dovodi do neželjenih posljedica.

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

 

Odgovori