Ravno – i polje i planina, i borba i milina

Na samom jugu Bosne i Hercegovine, nedaleko od mora i na prijelazu iz krša u veliko Popovo polje, smještena je više od četiri stoljeća stara župa Ravno. Bogata je prirodnim ljepotama i velikim kulturnim nasljeđem, a posljednji rat ju je učinio podsjetnikom na početak stradanja.

Na istoku Hercegovine, u blizini rijeke Trebišnjice i grada Trebinja, svega 10-ak kilometara zračnom crtom od mora, na teritoriju Trebinjsko-mrkanske biskupije, ponosno stoji župa Ravno posvećena Rođenju Blažene Djevice Marije.

Više od četiri stoljeća

U župnoj kući zatekli smo don Peru Pavlovića – u međuvremenu sada već bivšeg – župnika zadubljenog u neke papire. Naime, nedugo nakon našeg posjeta župu je preuzeo novi župnik don Bernard Marijanović.

Razgovor je odmah počeo. „Došao sam tu 1988. na Malu Gospu pa vi sračunajte koliko je to. Trideset godina. I bio cijeli rat, poraće i obnavljao ruševine i sad je došlo vrijeme da (za 10 dana) odem. Reći ću ono što mogu i znam, i ono što sam ovdje za ovo vrijeme proživio“, bila je to uvertira u jako zanimljivu priču.

Kako to obično biva, najprije smo u kratkim crtama govorili o nastanku župe za koju se kao godina utemeljenja spominje 1579. Na tom području u 17. stoljeću nalazile su se župe Belenići, Dračevo-Dubljani i Papava. Iako je kao administrativna jedinica stara skoro četiri i pol stoljeća, pojedine crkve na tom prostoru datiraju i iz ranijih vremena.

Bitke na raskrižju

Prostor Popova polja uvijek je bilo mjesto spajanja i razdvajanja. Danas je to granica između dva entiteta što nije mnogo drukčije od prošlosti ako se uzme u obzir da je bilo mjesto stalne borbe i susretanja katoličanstva i pravoslavlja. „Tu je uvijek bila borba pravoslavlja i katoličanstva. Ovdje je nekako granica između toga. Dalje odavde je pravoslavlje. I što je netko rekao, nema 2 % katolika odavde do Filipina. Tu su uvijek neka previranja. Tako i mi živimo na toj granici uvijek u nekoj opasnosti. Uvijek se rušilo, uvijek se palilo: i 1941. i 1943. i kad su došli partizani, i kad su došli ponovo ovi“, kazao je župnik i dodao da su tamošnje generacije ljudi zbog svega toga po dva puta gradili svoje kuće, kapele i crkve. Bio je to jedan dio one poruke koja se urezala u pamćenje i kasnije nas ispratila iz Popova polja.

Dolaskom Osmanlija, „borba“ za vjernike se nastavila. U tom dobu bivalo je da se puk, zbunjen ili neodlučan, jedan dan okupljao na misi oko katoličkog, a drugi dan oko pravoslavnog svećenika.

„Novu veliku moru katoličkom življu Popova polja predstavila je nova agresija pravoslavlja i prisilno prevođenje katolika uz pomoć sultanova firmana i janjičara (…) Tako domaći sinovi – DominikAndrijašević i Benedikt Medvjedović 1622. kažu da je u Popovu na pravoslavlje prešlo čak 12 sela. Župnik Blaž Dračanin rekao je da su oteli crkvu u Veljoj Međi, ali je ona s nekom mukom bila vraćena“, ispričao je don Pero otkrivši da je biskup Andrijaš i 1627. zabilježio prisilno prelaženje 260 katoličkih obitelji na pravoslavlje. Tada su od 12 postojećih crkava uzeli sedam. To vrijeme svakako nije bilo lako za kršćane jer Osmanlije nisu dozvoljavale popravljati postojeće bogomolje, a kamoli graditi nove.

Kalvarija

Don Pero koji je, može se reći svoje godine u Ravnom proveo vraćajući život ovomu kraju, a građevinama novi – stari sjaj, kazao nam je da je obnovio i crkvu Sv. Dimitrija. To kameno zdanje nazire se na obroncima brda vidljivog od župne kuće, i kao da izvire negdje između kamena i šume. To je slika crkve iz daljine: stoji, prkosi, podsjeća.

Odmah lijevo kraj nje uočljiv je i veliki križ. „Na brijegu je jedna od najstarijih crkava s ovog područja – crkva Sv. Dimitrija. Imamo tri takve bogomolje iz istog vremena na ovom prostoru. To su još crkve Sv. Nikole u Ravnom i Sv. Roka na Trebinji. To su zaštićeni spomenici kulture“, objasnio nam je župnik Pavlović.

Crkva Sv. Dimitrija smještena je na lijepom mjestu iznad Popova polja. Ona zajedno s križem kao da štiti svoje vjernike, a pozdravlja Istok, pravoslavlje, neku drugu kulturu. „Ja sam to obnovio da se ne uruši (…) Uz crkvu sam napravio 12 metara visok križ od nehrđajućeg čelika. Do njega vodi 14 križeva – 14 postaja koje su spomen na stradanje Hrvata iz ovoga vremena. To je nekako zadnji katolički križ prema Istoku, dalje odavde je pravoslavlje. Simbolično je, zato sam to htio tu izgraditi“, rekao je don Pero te se na ovo nadovezao tužnim statistikama. Otkrio nam je da je u različitim ratovima s ovog prostora stradalo mnogo ljudi. U krajevima ove biskupije u Drugom svjetskom ratu, poraću, Bleiburgu, od 20 000 vjernika poginulo je 4 600, a prosjek njihove starosne dobi bio je tek 32 godine. U Ravnom je tad poginulo 390 ljudi.

Na slavu Boga i Gospe

Zadivljujuće lijepo kameno zdanje prvi put na mjestu gdje je i danas, izgrađeno je u razdoblju između 1575. i 1579., a proširivanje građevine izvršeno je 1868.

Ipak teška ratna vremena koja su pogađala ovo područje nisu štedjela ni kuće Božje, kako u Drugom svjetskom ratu, tako i u posljednjem.

Prvi znak posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini bio je napad i uništenje općine Ravno. U noći između 18. i 19. rujna 1991. „rezervisti“ JNA iz sastava tzv. Podgoričkog korpusa u sklopu napada na hrvatski grad Dubrovnik, počeli su s opkoljavanjem sela Ravno. Dana 1. listopada ovo hercegovačko mjesto je napadnuto, a već sutradan, neprijatelji su stanovništvo protjerali i sve porušili. Tako je i kamena ljepotica župe Ravno bila granatirana te je pretrpjela teška oštećenja. Zahvaljujući župniku i dobrim ljudima, u poraću je obnovljena.

Obogaćena je mnogim mozaicima i slikama, a ostatci prijeratnog zvonika stoje u dvorištu. Dok smo obilazili unutrašnjost, župnik je govorio o gradnji i ostatcima starog zdanja. „Ovdje je i ploča sačuvana iz stare crkve koja je bila manja. Jedan dio ostataka ima možda i na portalu. Kasnije je vjerojatno crkva malo proširena, ali ova ploča je ostavljena. Na njoj piše tko ju je gradio. ‘Gradi Boško, Nikola i Nikola Andrijaš. Na slavu Boga i Svete Gospe i blagoslovi biskup nakon 1579. godina poroda Isusova na 6. žuna. Pisa fra Bazilio Ravnjanin‘“, pojasnio je don Pero.

Sve su tu

Vodeći priču o ovoj hercegovačkoj staroj župi, iznenadilo nas je to što je uistinu bogata sakralnim objektima. No tamošnji puk zajedno sa svećenikom u tome ne vide ništa neobično. Jer to su oni, a tako je, kako kažu, vazda bilo.

„Znate svi kako je to tu počelo, kako je sve tu porušeno. Poslije rata se radilo i obnavljalo. Srušeno je sve bilo: i crkva i župna kuća i kapelice. Ja sam nastojao sve to popraviti i obnoviti, podići nove. Imam tu 15-ak kapelica i nešto je izrađeno novih, nešto su stare, a neke su obnovljene. U Zavali je kapelica Sv. Petra, smatra se da je iz 12. stoljeća, mada neki kažu da je i starija. Crkvica Sv. Dimitrija je iz vremena prije Turaka, možda i ranije. Uglavnom su to zaštićeni nacionalni spomenici kulture. To je, dakle, nekako i dokaz i pokaz da je tu katoličanstvo stoljećima“, uokvirio je priču župnik Pavlović.

Kada smo ga pitali da nam nabroji sve župne filijale rekao je da to baš i nisu u pravom smislu filijale jer se misa tamo slavi samo nekoliko puta u godini, ali nam ih je nabrojao. To su kapelice i crkve: Sv. Ilije, Gospe od Pohoda, Sv. Ivana Krstitelja, Sv. Ante, Sv. Petra, Sv. Josipa, Sv. Dimitrija, Sv. Nikole, Bl. Marije Petković, Gospe Karmelske, Sv. Jakova, a osim toga tu su i kapelice Svih svetih i Sv. Martina biskupa.

Deset đaka – devet razreda

Nažalost, slike i prilike u Bosni i Hercegovini su iz godine u godinu sve siromašnije ljudima. Polako ih nestaje. Takav „trend“ nije zaobišao ni Ravno. Godine 1939. ovdje je bilo 2 600 katolika i onda se broj počeo smanjivati. „Župa Ravno trenutno broji 100-tinjak ljudi koji žive na svemu ovom području. Jedan dio župe, sa skoro pola teritorija, je u Republici Srpskoj, a drugi dio u Federaciji“, kazao je don Pavlović dodajući da su to mahom stariji ljudi i da mladih nema. „U župi ima samo jedna mlada obitelj, gdje je otac medicinski tehničar. On je tu došao na posao, ostao, oženio se i ima dvoje djece. A ovi drugi, koji su imali nešto djece, to je uglavnom sad otišlo. Ima još jedna curica koja se tu doselila. To su djeca koja žive ovdje u župi Ravno. Za usporedbu, nekad prije 1970., postojala su po dva odjeljenja ovdje u školi, znači 400 − 500 đaka. Na ovom sadašnjem teritoriju Popova polja bilo je tada 12 škola, a danas imate troje djece u Ravnom“, započeo je o statistici i brojkama don Pero iznoseći i činjenicu kako devetogodišnju školu pohađa ukupno 10 učenika.

Na području dvije župe – Ravnog i Trebinja (gdje je don Pero također upravitelj) živi manje od 300 ljudi. U Ravnom 90, u Trebinji 180.

Župnik je pred svoj odlazak zbrojio sve godine rada koje su se u statističkom smislu svele na – 380 sprovoda i 49 krštenja za 30 godina. Ipak, lijepo je bilo čuti da od 90-ak vjernika, na nedjeljnu misu dođe njih 50 − 60.

A gdje je kruh?

Broj katolika u Ravnom u velikoj mjeri ovisi o dolasku onih koji su rodom odavde, a svoje današnje mjesto boravka našli su u Dubrovniku. Kažu da nikog ne bi bilo da nije Općine i špilje Vjetrenice koja zapošljava stanovnike i ugošćuje brojne turiste.

Priča po priča došli smo i do toga da je sve krenulo nizbrdo kada je 1970-ih Ravno izgubilo prugu. Živjeli su ljudi od toga, bila im je više od života. Zbog nje su se mjesta razvijala, a danas nema pruge, nema ni stanovnika.

Navikli smo da ljudi idu, kako se kaže, trbuhom za kruhom, no taj slučaj nije ovdje. U Ravnom ljudi rade, primaju plaće, a žive negdje sasvim drugo. Gdje je onda u toj priči trbuh, a gdje kruh?

Riječi su se nadovezivale jedna na drugu pa smo saznali i nešto od običaja tamošnjeg vjerničkog puka. „Svako selo ima svoje kapelice pa onda tamo budu slavlja. Svaka kapelica ima nekog svog naslovnika kojeg se slavi na taj dan i ljudi dođu iz grada, donesu nešto sa sobom, pa bude tu nakon mise i malo ručka. Slavi se. Sve se svelo na to“, ispričao je upravitelj župe kroz osmijeh.

Toliko toga je zbog čega bi se stanovništvo Ravnog moglo ljutiti i ljuti. Popovo polje kojega, kako kažu, nema nigdje u svijetu takvog, obraslo je šikarom. Odgovorni kažu kako je loša investicija, ne isplati se u to ulagati… Neka ga takvog, neka propada.

Možda malo i ljuti na sve to, stanovnici Popova polja ipak grade. Župnik je gradio. Uvijek i stalno. Neka i stoji, ali tu je bilo i tu neka bude. Trideset godina don Pero Pavlović vraćao je stari sjaj Ravnomu gdje je u proljeće 2018. otvoren Dom za stare i nemoćne Ravno.

Nekako, uvijek su bili jaki, usprkos svim gubitcima – pobjednici. Ravno pokraj Trebinja, pokraj rijeke Trebišnjice. Ravno kao rijeka, čas ponire, čas izvire. Ravno koje uopće nije ravno. Ravno i polje i planina, i borba i milina. Ostaje nada da će, usprkos sitnim brojkama, ova rijeka i ovi ljudi ponovo isploviti, živjeti, vjerovati i veseliti se.

Istaknute osobe

Osim prirodnog bogatstva, Ravno se može pohvalit i izvrsnim ljudima.

Iz ove župe potječu: fra Tomo Medvjedović, barski nadbiskup (1599. – 1607.), fra Benedikt Medvjedović, lješki biskup u Albaniji (1621. – 1654.); zatim don Ilija Bošković koji je mučenički stradao 1692., don Nikola Bošković, misionar u Bugarskoj – mučeništvo podnio 1736. Ne treba zaboraviti ni oca velikog filozofa i znanstvenika, isusovca Josipa Ruđera Boškovića. On je odselio iz Orahova Dola u Dubrovnik malo prije Ruđerova rođenja.

Vjetrenica

Na prostoru općine Ravno smještena je najveća i najpoznatija špilja u Bosni i Hercegovini – Vjetrenica. Ona je zaštićeni spomenik prirode i atraktivno turističko odredište. Vjetrenica je hidrološki aktivan potočni speleološki objekt s četiri vodena toka i više desetaka periodičnih tokova s podzemnim jezerima.

Smještena je na području južno-dinarskog krša, s ulazom na samom rubu Popova polja, 12 km zračne udaljenosti od Jadranskoga mora. Poznata je po bioraznolikosti, 7 014 metara kanala i ugroženoj vrsti – čovječjoj ribici.

Cjelokupnim kompleksom danas upravlja Javno poduzeće Vjetrenicaosnovano 20. svibnja 2005

Tina Matić

KT/nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/Hrvatsko nebo