Kud’ će suza neg’ na oko – “Od Pante do Pantovčaka”

Vrijeme:3 min, 51 sec

 

 

 

Srbijanski šef diplomacije, Ivica Dačić, je 2015. godine svoj posjet Zagrebu završio odlaskom u zagrebački restoran “Mitnica” na Črnomercu, poznatiji pod nazivom “Kod Srbina”. Kud’ će suza neg’ na oko? Nema do zagrebačkog “ćumura”! Prava „vizantinska“ slika: šef diplomacije jedne države na ćevapima i ajvaru…

 

U sličnoj je maniri nedavno postupio Zoran Milanović okupivši se s trustom pilećih mozgova (Grbin, Hajdaš, Zmajlović, Jovanović) kod “Pante”, odnosno u konobi blizu Poreča vlasnika Vladimira Pantovića (tipično istarsko ime i prezime). “Od Pante do Pantovčaka” trebao bi glasiti Zokijev slogan u predizbornoj kampanji. “De ćeš, bre, nego kod Pante pa na Pantovčak!” Milanoviću je možda država slučajna, ali odabir restorana nikad nije slučajan, no nije on birao!

Čini se da su bivšem predsjedniku vlade opali kriteriji otkako više ne obnaša tu dužnost; Zoku smo naučili viđati u zagrebačkom “Taču” ili “Takenoko”, gdje borci za radnička, proleterska i druga kumrovečka prava nemilosrdno (ž)deru škampe i jastoge, a ne ovako na roštilj i “domaću” srpsku kuhinju u središtu Istre. Da ‘prostite, Milanović se srozao na razinu jednog Ivice Dačića, što je nedopustivo za đaka Budimira Lončara.

Volio bi Milanović sebe vidjeti kao šefa države, ali ga je strah poraza, jer njegova taština ne bi mogla pretrpjeti (još) jedne izgubljene izbore, tako da je na mukama između (ne)realnih želja i mogućnosti, a k tomu treba dodati i medijske plaćenike, političke mrtvace (i one koji će to tek postati) te ostale očajnike koji svoj spas vide samo ukoliko bi Milanović ponovno došao na neki položaj moći i utjecaja. Ti i takvi nagovaraju našeg Zoku da se upusti u unaprijed izgubljenu bitku, a za to su mu spremni platiti i večeru, no zbog skromnih prihoda ili pak pripadnosti jednom drugom kulturnom krugu, izostalo je ono na što je drugi najveći hedonist naših naroda i narodnosti bio navikao.

Prvi problem s luđacima je taj što nemaju kriterije dok god mogu raditi što ih je volja. „Milanka Opačić ministrica? Ma može!“ ili „Gordan Maras ministar obrta i poduzetništva? Zašto ne!“. Zato smo od 2011. do 2015. imali srpsko-hrvatsku vladu (za razliku od trenutne hrvatsko-srpske) – najgoru vladu od osamostaljenja, ne zbog nekakvih ideoloških odrednica, nego zbog obične nesposobnosti i diletanata s ambicijama bez pokrića. Drugi je taj što ih je nemoguće kontrolirati; takvima svjetonazor ne predstavlja ništa nego ostaju vjerni i dosljedni samo vlastitom ludilu. Hedonistički apsolutizam – to je političko-državna baština Zorana Milanovića.

U tom smislu treba reći da, ako objektivno sagledamo što je radio Milanović kao predsjednik vlade – moramo priznati da nije radio apsolutno ništa. On je imao vlast, imao je moć, kamere i reflektori bijahu upereni u njega, novinari (i svi ostali) su mu podilazili, dobro je jeo, dobro je pio, bio je (formalno) najvažniji čovjek u državi i to mu je odgovaralo. Komu ne bi? Svu (geo)političku štetu u njegovoj vladi su činili ministri – od sestre Pusić preko Arsenija Bauka do Ostoje Rankovića – Milanovića je baš bilo briga hoće li ministrica Pusić spremati priznanje Palestine, hoće li Maras uništiti poduzetništvo ili će netko nacrtati svastiku na Poljudu. Zapravo se ponašao poput Rimljana koji su zahtijevali od podanika da samo priznaju vrhovnu vlast Rima, a nakon toga su im dopustili da rade što ih volja.

Zato mnogi iz Partije čeznu za Milanovićevim povratkom, jer dok su podilazili Zokiju, govorili mu da je najpametniji, najljepši, najmudriji, on im je zauzvrat dopuštao da rade što god žele, dok god on (formalno) bio gazda. I zato se sukobljavao samo s onima koji su dovodili u pitanje njegov autoritet (Josipović, Linić), jer je “našem” Zoki imponiralo sve što ide uz vlast, odnosno „premijerski“ položaj.

Uz sav napor cjelokupnog trusta pilećih mozgova, nesposobne partijske protuhe nisu u stanju shvatiti da Milanovića ne mogu privoliti na upuštanje u nešto riskantno kao što je kandidatura za predsjedničke izbore na način da ga odvedu na pljeskavicu. Svaka čast toj hrani, ali nije to ta razina, barem ne za Zokija. Ne može pohod na Pantovčak krenuti kod „Pante“, jer to više priliči jednom Dačiću, Dodiku, Nikoliću ili Šešelju. Ćevap se ne može mjeriti s jastogom!

“Atmosfera je bila toliko dobra da se i zapjevalo. Na repertoaru nije bilo Thompsona, ali jest laganijih melodija od Kemala Montena i Tome Zdravkovića”, kazao je bivši ministar Jovanović komentiravši druženje kod „Pante“.

Zaista, vidi se da je riječ o probranom društvu s ozbiljnim glazbenim ukusom tako tipičnim i urođenim srednje-europskom duhu. “Kafana je moja sudbina” jedna je od pjesama Tome Zdravkovića, iako bi ovom društvancu “kod Pante” bolje pristajala Zdravkovićeva “Dotak’o sam dno života”.

I.Poropat

 

 

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo

 

 

 

 

  

Odgovori