D. Pejčinović: Komšić vs. Čović

0

 

Što govore činjenice dok Željko Komšić gostuje na našoj nacionalnoj televiziji

 

Unatoč velikim očekivanjima gostovanje Željka Komšića na hrvatskoj nacionalnoj televiziji u emisiji „Nedjeljom u dva“ nije privuklo osobitu pozornost javnosti niti izazvalo ogorčene Željko Komšić - Nedjeljom u 2osude dežurnih moralista, pogotovo ako ga usporedimo sa sličnim gostovanjem Dragana Čovića i veleposlanika Ivana del Vechia u Banjoj Luci desetak dana ranije.

Nekakvom čuđenju zapravo nema mjesta; Komšićev tretman u Hrvatskoj ni u prijašnjim vremenima nije bio osobito opterećen činjenicom da je riječ o političaru bez izbornog legitimiteta, koji kod Hrvata u BiH može izazvati samo prezir. Pokazala je to i Komšićeva nazočnost na Sinjskoj alki, na kojoj je „hrvatski“ član Predsjedništva BiH uredno gostovao 2010. i 2011. godine, i to, da stvar bude ljepša, na poziv predsjednika države Ive Josipovića i gradonačelnika Sinja Ivice Glavana, što je kod (barem) nekih Hrvata izazvalo zaprepaštenje: „Pojava gospodina Željka Komšića .. u prvom redu počasne lože Sinjske alke, u društvu predsjednika države Hrvatske, predsjednice hrvatske vlade i predsjednika Hrvatskog sabora uvreda je i poniženje za hrvatski narod u BiH“, zapisao je tadašnji predsjednik HKDU-a i zastupnik u parlamentu Federacije Ivan Musa. (ljportal.com, 10.8.2010.) Kao što vidimo, stvari se proteklih godina nisu previše promijenile, barem kad je riječ o javnom prostoru.

Komšić popularnim kod nekih u Zagrebu radi jugoslavenstva

Dok su za Čovića rezervirane samo pogrde i podvale, Komšić je i dalje rado viđen gost s kojim se može srdačno „časkati“. Možda je to posljedica različitih političkih pozicija s kojih obojica nastupaju? Čović iza sebe ima izborni legitimitet; preko 80% hrvatskih birača u BiH dalo mu je glas da štiti njihove interese. Komšić ima nekakav legitimitet jedino u muslimanskom izbornom tijelu, iako treba priznati da je za njega glasovao i poneki Hrvat; na nedavnim izborima u zapadnohercegovačkoj županiji dobio je zavidnih 289 glasova! SarajevoOno što Komšića čini tako popularnim u Zagrebu vjerojatno je njegova neprikrivena sklonost nekadašnjem „bratstvu i jedinstvu“, koje je od jugoslavenstva evoluiralo u „bosanstvo“.

Hrvatski jugovići u jedinstvenoj „Bosni“ i još jedinstvenijem Komšiću vide posljednju nadu u obnovu propale tvorevine, pa ih to čini njegovim vjernim obožavateljima. Kada će konačno doći pameti i shvatiti da unitarna BiH nije nikakva garancija za obnovu Jugoslavije?

Čović vs. Lisica

Jedna od najlukavijih optužbi koje su prethodnih dana „sjele“ na Čovićev i delVechiov račun odnosi se na njihovu navodnu nazočnost dodjeli odličja nekadašnjem oficiru JNA Slavku Lisici, što je Čović odmah opovrgnuo. Unatoč očitoj nemogućnosti u nazočenju događa za kojega nisu niti znali, Čović i veleposlanik našli su se izloženi histeričnim medijskim napadima, potpuno u skladu sa starom izrekom da tisuću puta ponovljena laž postaje istina. Tvorci fake newsa toliko su se zanijeli da su čak objavili vijest kako je Čović viđen u društvu s Lisicom, iako je ovaj preminuo 2013. godine?! Što je zapravo istina o Lisici?

Pukovnik, kasniji general Slavko Lisica jedan je od rijetkih oficira JNA kojima je „sporovozno“ hrvatsko pravosuđe brzo i učinkovito sudilo za ratne zločine. Lisica je osuđen na 15 godina zatvora zbog prekomjernog granatiranja Šibenika u rujnu 1991., pri čemu je jedna osoba poginula a više ih je ranjeno. „Vrhovni sud Hrvatske presudu Lisici potvrdio je 2001. godine odbivši njegovu žalbu na presudu šibenskog suda.“ („Tko je Slavko Lisica, srpski zločinac kojeg je jučer slavio i HDZ?“, index.hr, 10.1.2019.) Koliko se u susjednoj, prijateljskoj BiH drži do hrvatskog pravosuđa i njegovih presuda pokazalo je i odličje koje je Lisici posmrtno dodijelila Republika Srpska 9. siječnja ove godine. Unatoč pravomoćnoj hrvatskoj presudi Bosna i Hercegovina Lisicu nije izručila,Kupres niti ga poslala na odsluženje kazne u bosanski zatvor. Zašto je tome tako neka se domišljaju pravnici, ali treba naglasiti da Lisica nikada nije suđen za zločine koje su njegove postrojbe počinile i na prostoru BiH. Spomenimo samo najpoznatiji!

U prvoj velikoj bitci bosansko-hercegovačkog rata, koja se dogodila na području Kupresa, pukovnik Lisica imao je ključnu ulogu kao zapovjednik snaga JNA i srpske teritorijalne obrane. U noći s 9. na 10. travnja 1992. njegovi vojnici spalili su sva hrvatska sela na potezu od Rastičeva do Kupresa, čemu je autor osobno svjedočio (v. knjigu „Bilo jednom na Kupresu“, str. 96.). Sam Lisica o tome je zapisao u svojim memoarima: „E baš taj drugi ešalon, valjao se kao mutan talas i nosio sve pred sobom, pljačkao, palio i žario. Sve, baš sve što im je, od materijalnih dobara, palo šaka, bilo je uništeno ili odneseno.. Ja sam ko zna koliko puta zaustavljao te ljude, ružio, molio, preklinjao da to ne rade, da je to sve sada srpsko, da će nam to sve sutra opet biti potrebno, ali… Ništa nije moglo da zaustavi to zlo…“ – izjadao se pukovnik Lisica. („Komandant po potrebi“, internetski zapis) Još bi čovjek i povjerovao u tu priču da Lisica pod svojim zapovjedništvom nije imao i vojnu policiju! Čemu je ona služila, ako ne baš za takve slučajeve? Zanimljivo je da lisičine aktivnosti na Kupresu nisu privukle nikakvu pozornost Tužiteljstva BiH koje bi, da su sličan zločin počinili Hrvati, sigurno oštro reagiralo. Što bi rekao Krleža – „Ni med cvetjem ni pravice“.

Lisica vs. Dudaković

Za Hrvatsku ključne 1991. godine pukovnici Slavko Lisica i Atif Dudaković zajedno su služili u 9. korpusu JNA u Kninu; načelnik štaba kninskog korpusa bio je po zlu poznati general Ratko Mladić s kojim su obojica održavala dobre odnose. I, dok su lisičine aktivnosti dobro poznate i dokumentirane, istina o ponašanju njegovog kolege Dudakovića nikako da ugleda svjetlo dana. U sredstvima priopćavanja može se pronaći svašta, od jednih koji tvrde da je Dudaković odgovoran za ratne zločine u Lici i okolici Zadra, Bosna i Hercegovina Nikabdo drugih koji ga opravdavaju. Dudakovićevi obožavatelji na Internetu redovito zaobilaze 1991. godinu, što svakako može izazvati sumnju. Sam Dudaković u razgovoru s novinarom Ivicom Marijačićem osporava sve zločine koji mu se pripisuju i u Hrvatskoj i u BiH kasnijih godina: „Ako mjerimo što se događalo tijekom rata na ovim prostorima, gdje su cijela područja zbrisana sa zemlje, a pola Bosne je bilo uništeno, srušeno je sve, pa sada vidimo da se odjednom fokus državnih organa stavlja na 5. korpus, korpus koji je s narodom ovdje bio okružen 1201 dan, onda je to nevjerojatno.. (Operacija) Sana je bila planirana akcija 5. korpusa s ciljem oslobađanja naše zemlje. Dok smo mi bili opkoljeni i bombardirani, onda je sve bilo u redu, ali kad smo mi krenuli u oslobađanje, odmah su se pojavile priče o navodnim zločinima.“ – kaže Dudaković. (Hrvatski list, 17. travnja 2008.)

Potpuno istu priču mogli bi ispričati Dario Kordić i Tihomir Blaškić, koji su u Haagu drakonski kažnjeni iako su samo branili opkoljene Hrvate u središnjoj Bosni od napada neusporedivo jačih muslimanskih snaga. Koja je razlika između lašvanske doline i bihaćke enklave? Sudeći po gornjoj izjavi, i jedni i drugi imali su pravo braniti se svim sredstvima!

No, vratimo se opet legendarnom zapovjedniku 5. korpusa Armije RBiH! „Lepeza“ zločina za koje ga protivnici optužuju doista je impresivna, moglo bi se čak reći – jedinstvena na prostorima bivše Jugoslavije! Po nekim izvorima Dudaković bi trebao odgovarati za zločine na prostoru Hrvatske 1991. i 1995. godine, u kojima su stradali hrvatski i srpski civili, te za zločine na području BiH u kojima su stradali pripadnici sva tri naroda – abdićevi Muslimani, bosanski Srbi i general HVO-a Vlado Šantić. Evo samo nekoliko starijih novinskih naslova koji govore o tome: „U Haagu dokumenti o smaknuću 57 civila i Abdićevih vojnika sa snimke koju je objavio Večernji list“ (V. list, 22.8.2006.), „Kako su generala Šantića ubili Dudaković i njegovi ljudi“ (Hrvatski list, 25. siječnja 2007.), „Dudaković odbacuje optužbe“ (Hrvatsko slovo, 18. kolovoza 2006.)… Za neke zločine postoje dokazi u obliku video-materijala koje se može pogledati na Internetu, iako muslimanska strana dovodi u pitanje njihovu autentičnost. Impresivno je da je, nakon svega otkrivenog, bosanskom pravosuđu trebalo još deset godina da konačno podigne optužnicu protiv Dudakovića 2018. godine, ali samo zaDinko Cvitan zločine nad bosanskim Srbima?!

Što su radili Bajić i Cvitan?

Za hrvatsku javnost nedvojbeno je najzanimljivije tajno izvješće danskog bataljuna UNCRO-a koje je Večernji list objavio 2.3.2012. (dakle, daleko prije poznate afere s HAVC-ovim filmom „15 minuta – Masakr u Dvoru“). U članku pod naslovom „Civile u Dvoru ubili su vojnici Armije BiH“ stoji: „Jesu li pripadnici Armije BiH ubili devet hendikepiranih civila u popodnevnim satima 8. kolovoza 1995. godine u u Osnovnoj školi Dvor? To se pitanje nameće iz izvještaja koji su pripadnici UNCRO-a tijekom akcije Oluja s terena slali u središnjicu UN-ovih mirovnih snaga u Zagrebu, a koje je Večernji list dobio u posjed.“ Vojnici UN-a poslali su izvješće i o masakru srpskih civila na Banovini, u selu Žirovcu, koje su nesumnjivo poubijali pripadnici muslimanske vojske, pa su i zbog toga tadašnje hrvatske vlasti zatražile hitno povlačenje Armije BiH s oslobođenog hrvatskog teritorija.

Slučaj je kasnije uspješno zataškan u Državnom odvjetništvu RH, a odgovornost za muslimanske zločine prešutno prebačena na Hrvatsku vojsku! Ključno je pitanje zbog čega glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, odnosno njegov nasljednik Dinko Cvitan, nisu podigli optužnicu protiv 5. korpusa Armije BiH i Atifa Dudakovića? Ako su mogli po „zapovjednoj odgovornosti“ optužiti zaslužne hrvatske branitelje Mirka Norca i Tomislava Merčepa zašto istu metodu nisu primijenili i na muslimanske heroje?!

 

Dinko Pejčinović, Zagreb

 

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara