Razgovor s filozofom prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem

Dr. sc. Kristijan Krkač profesor je filozofije i poslovne etike, komentator hrvatske društveno-političke zbilje, a kako ćemo doznati iz razgovora i veliki zaljubljenik u film, sport i glazbu. Uloga i položaj intelektualaca u društvu, razvoj i položaj visokog obrazovanja, položaj filozofije u suvremenom društvu, moral i etika danas u Hrvatskoj… O ovim i drugim temama razgovarali smo s profesorom Krkačem koji nam je ponudio iscrpne i zanimljive odgovore.

Poštovani prof. Krkač, svojim pisanjem pridružili ste se onome dijelu inteligencije koji pisanom riječju želi pridonijeti uočavanju i rješavanju političkih i društvenih problema u Hrvatskoj. No, dojam je da veći dio inteligencije u Hrvatskoj šuti, posvećen uskome području svog zanimanja, dio voli biti u dobrim odnosima s vlastima što donosi određene benefite, a tek manji je manji dio sprema na konstruktivnu kritiku uočenih političkih anomalija i društvenih patologija. Slažete li se s navedenim i kako općenito gledate na ulogu intelektualaca u hrvatskom društvu?

Prvo, hvala na pozivu. Drugo, nisam se pridružio nikakvom dijelu inteligencije, jer se javni intelektualac ne pridružuje nego stoji sam. To vam je kao blues. Istina, tu i tamo sam uočio kakav nadolazeći problem, a par puta i pridonio rješavanju. Treće, javni intelektualci u Hrvatskoj rijetki su iz nekoliko razloga među kojima se ističu sljedeći. Uglavnom su premladi i još nisu u punini izgradili svoje stručne karijere pa za javne istupe nemaju vremena. Zatim, oni koji ne spadaju u prethodnu skupinu ne žele javno istupati zbog niza razloga (kukavičluk, briga za vlastiti posao na teret državnog proračuna, neznalaštvo, neiskustvo, nemanje dara za pisanje i govor u javnom prostoru, ponekad vezanost uz svjetonazor, ideologiju, konkretnije političku stranku ili čak uz konkretnog političara što ih prije ili kasnije kompromitira). Na koncu tu je i opći problem negativne selekcije. U društvu u kojem je negativna selekcija pravilo, a ne iznimka ne treba očekivati kako će se među intelektualcima pojaviti drugačija pravilnost.

Ne želim govoriti o drugim područjima, ali mogu spomenuti filozofiju koja je u posljednjih 29 godina dala nekoliko javnih intelektualaca koji su prethodno stekli visoku svjetsku prepoznatljivost, ako ne i slavu u struci, a zatim su pokazali kako znaju pisati točno, provokativno, zabavno i poticajno. Među njima se svakako ističe prof. dr. sc. Neven Sesardić (njegova pjesma o Wittgensteinu je urnebesno smiješna, a i sjetimo se da je o njegovom djelu O izvjesnosti (1969.) napisao tekst već 1974.). Na samom koncu, točno onolika kolika je uloga npr. prof. Sesadrića u hrvatskoj filozofiji i na javnoj sceni, tolika je i uloga svih javnih intelektualaca u cijelom društvu. Nikakva ili mala. Najbolja ilustracija toga je emisija na javnoj televiziji koja ima 5 sudionika u svojstvu javnih intelektualaca od kojih samo jedan ima prethodnu međunarodnu prepoznatljivost u struci, zna govoriti, drži se svojih stručnih područja i par privatnih interesa, jasno i argumentirano govori, šaljiv je i poticajan. Ukratko, na 5 samoproglašenih ili instaliranih javnih intelektualaca 4 su dvojbeni.

Kakva je u svemu uloga i položaj najrelevantnijih institucija kao što su, primjerice, HAZU i Matica hrvatska?

Mala do nikakva. Uloga tih institucijama zadana je pozitivnim propisima o njima pri njihovom utemeljenju. Položaj je podosta kompromitiran netransparentnošću i neznanstvenim pristupom u cijelom nisu slučajeva u kojima su članovi HAZU bili uključeni pri čemu mi ne pada na pamet spominjati niti slučajeve, a još manje imena. To su mrlje na tim institucijama i ljudima koje nikakvo „Pravo na zaborav“ neće izbrisati niti iz njihovih životopisa niti iz povijesti tih institucija. Što se MH tiče, to je bila velebna institucija hrvatske kulture koja je odavno srozana na osrednjost ako ne i ispodprosječnost. Tu i tamo koji hvalevrijedan predsjednik MH rijetko je uz sve napore uspio samo nakratko popraviti opće stanje, ulogu i položaj MH. Osobno govoreći, odavno sam prestao surađivati u MH, jer se pokazala stravično tromom, nedjelotvornom i na koncu kao i velika većina sličnih institucija sinekurom za čekanje mirovine, a ne za promoviranje mladih nada, novih zamisli i međunarodne izvrsnosti.

Treba biti umjereno pesimističan

Sveučilišni ste profesor, pa nas zanima kako ocjenjujete položaj i razvitak visokog obrazovanja i znanosti u Republici Hrvatskoj? Prema ljestvici koju je nedavno objavila kompanija U. S. New & Report zagrebačko je sveučilište ispod beogradskog… Kako to komentirate?

Da vas ispravim, sveučilišni nastavnik bio sam u svojstvima od asistenta do izvanrednog profesora od 1996. do 2017. na FFDI-u (danas: FFRZ) u Zagrebu, a sad sam profesor visoke škole u trajnom zvanju na ZŠEM-u (od 2003.) i trajni gost predavač na Science Po Lille u Francuskoj (od 2010). Opću ocjenu cjelokupnog sveučilišnog stanja u RH ne mogu dati izvan anegdotalnog okvira i ono malo činjenica koje znam. Primjerice, činjenica je da Sveučilište u Zagrebu ima 5-6 svjetski kvalitetnih fakulteta koji bi mogli činiti Sveučilište u Zagrebu 1 koje bi svakako visoko kotiralo. Po kakvoći bi se mogla oblikovati i takva sveučilišta 2, 3 i 4, ako ništa drugo, a ono u ime natjecanja. Uprava Sveučilišta u Zagrebu, poput HAZU-a, kompromitirala je sveučilište i sebe cijelim nizom slučajeva pri čemu poput prethodnog slučaja ne pada mi na pamet spominjati slučajeve, a još manje ljude (o tome sam napisao cijeli niz kolumni pa je podosta čudno što kao u nekim prethodnim slučajevima nisam bio pozivan na obavijesne razgovore i/ili privatno tužen, a na koncu konca nikome ne treba raditi čak niti negativnu reklamu).

S obzirom na budućnost treba biti umjereno pesimističan, jer nam činjenice to indiciraju. Činjenice demografije, negativne selekcije, kontinuiteta vladajućih od prije 1990. do danas, nedemokratskog i netržišnog djelovanja i bez uskrate resursa od strane ministarstva u slučaju nekvalitete, neizvrsnosti, netransparentnosti, korupcije, nepotizma, sukoba interesa, sive ekonomije, prekršaja i kaznenih djela bilo kojeg sveučilišta i fakulteta.

Hrvatski filozofski krug idiotizma

Objavljujete u međunarodnim časopisima i zbornicima. Kakve su Vaše spoznaje o zastupljenosti hrvatskih autora i znanstvenika u inozemstvu, kod stranih izdavača? Imamo li što ponuditi Europi i svijetu?

Da, eto već skoro 20 godina objavljujem u međunarodnim publikacijama, tj. članke u časopisima i zbornicima sa svjetskih konferencija, poglavlja u knjigama i zbornicima, natuknice u priručnicima i enciklopedijama, recenzije, napomene i diskusije (uglavnom kod nakladnika kao što su Springer, De Gruyter, Emerald, Ashgate, ALWS i drugih) i to većinom u dva uska područja, tj. u području filozofije Ludwiga Wittgensteina i u području poslovne etike (uže korporacijske društvene neodgovornosti). Ne znam kakva je opća ili prosječna znanstvena produkcija hrvatske znanosti u svijetu, ali prema dostupnim indicijama može se reći kako prirodnjaci (fizika, kemija, biologija, biomedicina, farmacija itd.) i formalisti (matematika, informatika, logika itd.) stoje najbolje, a ostali lošije. Društvenjaci i humanisti su pod najočitijim utjecajem starih struktura. Nema područja u kojem ne djeluje najmanje jedan stručnjak koji je do 1990. spominjao ako ne i hvalio Marxa, Engelsa, Lenjina, Kardelja (spomenimo se samo maturalnog rada Predsjednika 14. Vlade RH). „Šta reći? Koju posluku porati?“ Jedan je formiran Marxom :(, a drugi Motörheadom :).

Ono što mogu reći malo pouzdanije, tj. za svoju struku, jest da su u posljednjih 29 godina ipak stasali mladi filozofi koji objavljuju u svjetski reprezentativnim časopisima visoke indeksiranosti i čiji su članci citirani, a najvažnije je to da se drže svog područja stručnosti, da su kontinuirano kvalitetni i da s vremenom objavljuju u sve kvalitetnijim publikacijama. Ne znam koliko je to stanje analogno stanju u ostalim humanističkim ili u društvenim znanostima. I na koncu odgovor na Vaše pitanje imamo li što ponuditi svijetu? Ponovno, vrlo usko govoreći, što se tiče filozofije nisam siguran imamo li uopće uvod u povijest hrvatske filozofije barem na 2-3 svjetska jezika da dalje uopće ne govorim. Pogledajte status domaćih filozofskih časopisa na svjetskim ljestvicama i njihovo tuzemno financiranje. To je obrnuto proporcionalno, tj. što je časopis više rangiran na svjetskim ljestvicama to manje sredstava dobiva u RH. Tu su i pravilnici o napredovanjima koji sile filozofe da, primjerice, pišu izvorne znanstvene radove na hrvatskom i objavljuju ih, dakako, u lošim i izdašno financiranim tuzemnim časopisima. Časopisi time opravdavaju svoje troškove i zatvara se hrvatski filozofski krug idiotizma.

Naime, može se dokazati kako višestruko više vrijedi članak o nekom hrvatskom filozofu na engleskom, njemačkom ili francuskom u svjetskom časopisu, nego čak i isti članak na hrvatskom u hrvatskom časopisu. Prvi naime kudikamo više pridonosi nacionalnoj filozofiji, a drugi pročitaju autor i vjerojatno prelete tuzemni recenzenti ako stručnih uopće ima. Svojevremeno sam dijelom u šali predložio godišnju top ljestvicu hrvatskih filozofa prema jasnim i transparentnim mjerilima. Tako bi se u tom eksperimentiću pokušalo s transparentnošću kakvoće za početak barem na simboličkoj razini. Osobno bi mi bilo iznimno drago kad bih bio recimo na sredini te ljestvice, ali bojim se da od recimo 150-200 hrvatskih filozofa najviše njih 20 ima kontinuitet objavljivanja članaka barem u prosječnim svjetskim časopisima (među prvi 200 za 2017. zasigurno nije niti jedan filozofski časopis koji izlazi u RH).

Posljednjih godina koplja se lome oko tzv. kurikularne reforme. Kao Vi gledate na predložene promjene i njihovu provedbu? Imamo li tu previše ideologije, a premalo struke?

Ne znam previše o tome. Kad je stvar krenula s opće razine u provedbu i kad su postavljeni ljudi iz čistog zanimanja konzultirao sam kolege u Finskoj, jer su mi bili najbliži. Činilo se da su imali podosta poteškoća, ali i da su stvari išle na bolje. U to vrijeme se tvrdilo kako je finski model neprimjenjiv u RH. Samo par godina kasnije ispostavilo se kako je primjenjiv. Ovdje govorim o metodici, didaktici i pedagogiji nastave, o ciljevima i mjerljivim rezultatima nastavnog procesa. Što se sadržaja tiče ponovno bih se ograničio na srednjoškolske predmete logiku i filozofiju. Te sam dokumente malo čitao i našao poteškoće već na početcima; probleme poput nepotrebnih nejasnoća, složenosti gdje su stvari jednostavne, nepreglednosti itd. Trenutačno sam mentor jednog doktoranda na Sveučilištu u Zadru, a tema je pokušaj remodeliranja sadržaja i metode nastave filozofije koreliranjem i stvaranjem zajedničkih tema s drugim predmetima. Ako se to istraživanje pokaže plodnim i disertacija se obrani i objavi, možda će se pokazati želja za eksperimentalnom provjerom tog modela.

U smislu odgovora, dakako da čak i u filozofiji ima puno ideologije, a premalo struke. Dva primjera. Guraju se sadržaji koji nemaju niti minimalnu pojmovnu jasnoću, vrlo slabe argumente, a filozofsku i nefilozofsku primjenu nikakvu. Gura se nekritičko svođenje filozofiranja na debatiranje ili kritičko mišljenje pri čemu se djeci na početku ne kaže jasno kako ne postoji konkluzivan argument niti dokazni materijal o djelotvornosti kritičkog mišljenja. Kako predajem taj kolegij na ZŠEM-u, a i teorijski se bavim s tom temom, zasad imam hipotezu kako je za kritičko mišljenje potrebna svakodnevna vježba, škakljive i dvojbene teme, ali i hrabrost da se istupi na nekoj razini javnog prostora, no to je samo hipoteza i ništa više od toga.

Filozofija danas poput fontana u renesansi

Kako, kao filozof, gledate na položaj filozofije u suvremenom društvu? Što ona može ponuditi današnjem svijetu?

Koliko čujem sve se više odjela i odsjeka filozofije po svijetu zatvara ili sprema zatvoriti, jer su se pokazali bilo neprofitabilnima, nekvalitetnima, neutjecajnima, nevažnima za obrazovanje ili nezanimljivima ne samo studentima nego i nastavnicima. Za razliku od ostatka svijeta, u Hrvatskoj na oko 3,900.000 stanovnika imamo čak 7 filozofskih fakulteta (3 u Zagrebu i po 1 u Osijeku, Rijeci, Zadru i Splitu) s time da je međunarodno dokazano najkvalitetniji studij filozofije, onaj na Hrvatskim studijima, dokinut temeljem razloga koji graniče s ludošću. Čak da se svih 7 spoje u jedan i da na njemu vlada bespoštedna konkurencija i borba do posljednje kapi argumenta, još uvijek ne bismo daleko dospjeli barem ne u bližoj budućnosti.

Očito da RH misli kako hrvatska filozofija može puno ponuditi hrvatskom društvu čim ima resursa za čak 7 fakulteta, ali što to konkretno nudi, zaista ne znam. Načelno govoreći, čini mi se kako je filozofija danas poput fontana u renesansi (vidi broj gradonačelnikovih fontana u Zagrebu) :). Kao što fontana pokazuje bogatstvo kulture, resursa i lijepih higijenskih običaja nekog društva tako i filozof i filozofija pokazuju bogatstvo filozofske kulture, intelektualnih resursa i higijenskih običaja filozofske zajednice. 🙂

Koje bi pitanje možda izdvojili kao najvažnije filozofsko pitanje današnjice?

Ne znam. Bojim se da ne pretjeram s obzirom na svoja uska područja bavljenja, ali ako ih izostavim, iduće nekim redom, možda je u svjetlu današnjeg razvoja tehnike staro ontološko pitanje stvarnosti i privida dobilo ne samo novu primjenu nego i novi slučajevi mogu poslužiti kao novi argumenti u staroj raspravi. Zatim, pitanje znanja svakako je zanimljivo u svjetlu nove prakticirane definicije koja kaže da znati znači moći izguglati, a što je podosta dvojbeno. Tu je i pitanje morala primjerice u slučaju proizvođenja, distribuiranja i otkrivanja tzv. lažnih ili izmišljenih vijesti (koje određuju npr. predsjedničke izbore u SAD-u ili referendum o Brexitu). Tu je i antropološko pitanje o tome što je čovjek u vremenu kad stari čovjek postaje sve više „poboljšan“, a stari robot ili android postaje sve više čovjekolik. Nastaju li dvije nove vrste? Približavaju li se jedna drugoj? Prijeti li nam sukob ili možda stapanje i nastanak nove vrste za recimo 100-200 godina? Uz antropološka, tu su i mnoga zanimljiva i nova pitanja kozmologije i filozofije znanosti, ali i filozofije religije.

Ludwig Wittgenstein

Imate li najdražu filozofsku knjigu i najdražeg filozofa?

Dugo se, možda predugo, bavim filozofijom austrijsko-engleskog filozofa Ludwiga Wittgensteina pa bi možda bilo subjektivno reći kako su njegov Tractatus Logico-Philosophicus i Filozofska istraživanja dva najvažnija filozofska djela 20. st. Prvo je djelo iako planetarno popularno za njega bila samo „smrtna pogreška“, a drugo iako ponovno planetarno popularno za njega je bio samo loš pokušaj „ispravljanja pogreške“ u vremenu u kojem mu nije bilo izgledno kako je sposoban napisati dobru knjigu. Neke njegove najvažnije zamisli kasnije filozofije postale su tehnički termini suvremene filozofije; poput jezične igre, oblika života, slijeđenja pravila, obiteljskih sličnosti, ali neke su zamisli ostale u zapećku iako su možda važnije, poput preglednog prikaza, filozofske gramatike, morfologije i modeliranja.

Šačica stručnjaka za njegovu filozofiju (poput prof. Schultea, Hackera, Klaggea, Nordmanna i drugih) vidi tu važnost, ali ona ostaje na marginama. Moje najdraže filozofske knjige uopće nisu filozofske, npr. Goetheova Metamorfoza biljaka, Boltzmannovi Popularni spisi, ili Proppova Morfologija bajke, a ponekad niti blizu filozofije poput djela Becketta, Kafke, Brechta ili Hamsuna, ali imam neki potmuli osjećaj da se tu skriva i istovremeno pokazuje određena kolosalna filozofija, jer filozofiju treba pisati „onako kako se piše pjesma“ (Wittgenstein) ili možda zidati onako kako se zida kuća. 🙂

Uz ostale predmete predajete i poslovnu etiku. Nameće se, međutim, i pitanje etike i morala i u politici i društvu. Možemo li, s obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo, uopće govoriti o tim kategorijama danas u Hrvatskoj?

Ne. Teško da se u društvu koje toliko nazadno poput Hrvatske (pogledajte njezin status u EU), korumpirano poput Hrvatske, prepuno nepotizma, sive ekonomije, kriminala poput Hrvatske (pogledajte razne svjetske indekse) i na koncu nekulturno poput Hrvatske (pogledajte samo postupke reprezentativnih primjeraka nekulturnih u javnosti u posljednjih 5 godina) uopće može govoriti o moralu i etici, a još manje o poslovnoj etici. Stoga sam u svom posljednjem tekstu na temu korporacijske društvene odgovornosti, a poučen nedaćama Hrvatske, predložio dvije stvari; prvo da se držimo korporacijske društvene neodgovornosti, a ne odgovornosti, jer to je besmisleno i drugo da sve skupa predamo u ruke umjetnoj inteligenciji bez i najmanje intervencije u smislu ubacivanja bilo kakvih moralnih subrutina, ali uz postojeće zakone robotike, jer ona će svakako biti manje neodgovorna od Hrvata, a uostalom bit će i hrvatska umjetna inteligencija kad već prirodne nemamo :).

Imamo li u Hrvatskoj, u politici, društvu, u medijima, ali i među tzv. običnim ljudima, previše nekulture i primitivizma?

Ne. Previše u odnosu na što? Europski prosjek? Neko vječno i nepromjenjivo mjerilo kulture? Možda kršćanske kulture? Istih onih 90% deklariranih rimokatolika od kojih najviše 33% minimalno prakticira svoju vjeru u svakodnevici? Istih onih demokrata i liberala koji su sami ili čiji su roditelji bili zadrti totalitaristi još prije par desetljeća ako ne i dan danas? Možda je bolje pitanje ima li više prekršaja, kaznenih djela, korupcije, sive ekonomije u javnoj nabavi; ima li više dvojbenih sudskih presuda, ima li sve više ljudi ispod ili na granici siromaštva i sl.? To su mjerljive stvari i za početak držimo se njih. Toliko o društvu, a što se tiče politike i medija za njih nikad nije bilo dokaza o nekoj osobitoj kulturi i uljuđenosti pa je najbolje da o tome kao o Harmsovom riđem čovjeku više ne govorimo (spomenimo se možda činjenice kako su današnji doajeni novinarstva u 99% slučajeva učenici učitelja koji su svi nastali na dvojbenim praksama nastanka tuzemnih medija od 1945. nadalje).

Nesposobnost suočavanja sa zbiljom odlika je nedoraslih i nezrelih nacija

Tjeraju li političari svojim primitivizmom i nezasitnim kriminalnim porivima ljude iz Hrvatske? Je li društvena klima koja ne daje projekciju svijetle budućnosti možda i veći razlog iseljavanja od egzistencijalnih razloga?

Postoje neka istraživanja o uzrocima egzodusa Hrvata. Nisam ih pobliže pratio pa bolje da šutim. Zanimljivo je kako Predsjednik 14. Vlade RH kaže da ljudi odlaze jer mogu dok je sasvim očito da moraju, između ostalog jer ovdje ne mogu. Priča o tome kako govor o iseljavanju i negativni primjeri potiču iseljavanje i kako bi govor o useljavanju i .pozitivnim primjerima vjerojatno smanjio iseljavanje notorna je idiotarija, jer kao prvo broj povratnika je demografski zanemariv i broj pozitivnih primjera je društveno irelevantan. Iseljenih je more. Negativnih primjera su oceani. To su pravila, a ne iznimke. Nesposobnost suočavanja sa zbiljom odlika je nedoraslih i nezrelih nacija. Iseljeni su se suočili jer su bili prisiljeni suočiti se. Oni su istinski zreli državljani RH ako već nisu zatražili neko drugo državljanstvo.

Pojedini kritičari i analitičari govore o propadanju Zapada i tvrde da je postmodernizam do te mjere sve relativizirao da više nemamo čvrstih vrijednosnih orijentira i kohezivnih društvenih čimbenika. Kako Vi gledate na ovu problematiku?

Moj dugogodišnji suatuor i prijatelj dr. sc. Josip Lukin, dr. med. uz prije spomenute autore i knjige svakako bi dodao i Spenglerovu Propast Zapada kao izniman primjer morfologije. Osobno o tome nemam nikakvo mišljenje. Ta tema nadilazi moju sposobnost mišljenja, jer ne razumijem sasvim niti pojmove propasti i Zapada, a još manje propasti Zapada. Zamišljam si da propadne recimo zapad kao strana svijeta pa ostanemo samo sa sjeverom, istokom i jugom. Upitno je što bi tad značila uputa poput „To vam je tamo, otprilike sjevero-južno na 5km.“. Što se postmodernizma i relativizacije tiče, također ne znam previše, ali znam da se postmodernizam financira uglavnom javnim novcem, otprilike kao i elitne društvene pojave (npr. opera, balet, subatomska istraživanja, orbitalni teleskopi, svemirska postaja u Udbini i sl. :). Možda bi sva ta nasušno potrebna i neizostavna postmoderna nastojanja trebalo prepustiti privatnim izvorima financiranja, donacijama i sponzorstvima. Neka svatko kome to život znači izdvoji malo iz vlastitog džepa da vidimo koliko to kome zaista vrijedi. Neka odvoji od vlastitih usta. Tad bi se stvari mogle pokazati jasnijima u novom svjetlu. Kad već balansiramo stojeći na jednoj nozi, možda treba malo promijeniti nogu, perspektivu, kako bismo stvari vidjeli iz drugog kuta ili barem kako se ne bismo ukočili (ovo pišem kao anarho-konzervativac = punk+Dinamo+domoljublje).

Sport, film i glazba

Volite film i nogomet. Ljubavi od malih nogu?

Moja tri cjeloživotna hobija su sport, film i glazba. Sportom sam se bavio kao mladić (u Veslačkom klubu Croatia na Trnju do početka 90-ih), filmom i posredno fotografijom zadojio me otac koji je bio ljubitelj filma i amaterski fotograf (djed mi je bio licencirani kino operater koji je puštao filmove u sanatoriju Brestovac), a glazba je nešto što me pratilo od malih nogu (iako sam svojevremeno naučio samo osnove usne harmonike na žalost moje bake koja je znala svirati klavir i harfu). Moj tri omiljena banda su Pink Floyd, No means no i Primus. O prva dva područja napisao sam knjige iz popularne filozofije, tj. o filozofiji nogometa i o filozofiji filma. Još mi preostaje knjiga o filozofiji glazbe. Time se zaista na neki način skidam s tih ovisnosti.

Naime, pogledati na tisuće filmova, neke preko 100 puta i potrošiti sate u razmišljanju o njima zahtijeva vremena i truda. Danas tu i tamo pogledam kakav sf-horor što mi je omiljen žanr. Također, bavljenje sportom, napose užasno repetitivnim, cikličkim i teškim poput veslanja zahtijeva redovničku, ako ne i mističnu predanost i enormno troši vrijeme. Na koncu, te silne kazete, ploče, CD-ovi i koncerti. Sve to skupa nikamo ne vodi. Ali ne žalim se. To me formiralo kao čovjeka u formativnim godinama i dobro da jest uz sve nedostatke i oportunitetne troškove. Čovjek stekne stil, ukus i okus (npr. Tigar ljepila).

Futurologija je vrlo nezahvalna disciplina, no zanima nas kako gledate na hrvatsku budućnost. Imamo li razloga za optimizam?

Nema. Načelno promišljam estetiku ako ne i ljepotu uništenja. Kako je tako nešto moguće? Zar to nije sablasno? Čudovišno? Zvjerski? Ali u tom promišljanju nisam dospio dalje od predloška postapokaliptičnih sf-horor scenarija koji plijene svojom profinjenom estetikom koja se pak gdjekojom nježnom zrakom na jedvite jade probija kroz ruševine i radioaktivnu prašinu padajući podatno na ruine zadnjih ljudi.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo