Tableti u nastavi

Dok nas s jedne strane neuroznanstvenici i dječji psiholozi upozoravaju na štetne posljedice koje mobiteli, računala i tableti imaju na dječji mozak i psihu, hrvatsko obrazovanje i dalje žustrim koracima hita k digitalizaciji nastave. Tko će imati koristi, a tko štete od tog trenda?

Ugledni njemački znanstvenik Manfred Spitzer gostovao je prije nekoliko tjedana u Hrvatskoj predstavljajući svoju knjigu Digitalna demencija. Kao najizraženiji nusprodukt stalne izloženosti digitalnim sadržajima on navodi labavu sposobnost koncentracije i stalni nemir prisutan i kod odraslih, ali i kod djece gdje je još izraženiji.

„Elektronički mediji – pametni telefoni, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom nas oslobađaju uobičajenih mentalnih napora, te stoga postajemo sve ovisniji o tehnologiji dok naše psihičke i intelektualne sposobnosti slabe“ – navodi ovaj njemački neuroznanstvenik i psihijatar.

Djeca s licima koja bliješte (od ekrana naravno) samo je jedno od čestih predavanja koja upozoravaju na štetnost moderne tehnologije sažete unutar pojma elektrokokain – ovisnost koju djeca stvaraju o digitalnim sadržajima, a koja dovodi do mnogih štetnih pojava, između ostalog i do epileptičkih napadaja.

Susjedna Slovenija se poziva na rezultate PISA testova koji u zemljama naprednih obrazovnih sustava pokazuju nazadovanje u rezultatima nakon što je digitalizacija protkala sve segmente školstva, te odustaje od sustavnog nametanja digitalnih sadržaja u nastavu. Ipak, Hrvatska i dalje hita baš u tom pravcu!

Zašto baš tableti?

Tableti su tehnološki produkt nastao u periodu kada su mobilni telefoni još imali male ekrane, a osobna računala bila debela i teška. Kao takvi, tableti su zadovoljavali potrebu dostupnosti internetskih sadržaja na dlanu, ili u hodu. No, mobilni telefoni imaju danas ekran preko cijele svoje duljine, a prijenosna računala postaju sve tanja i lakša. Tableti s brzim napretkom tehnologije u jako kratkom vremenu gube svoju svrhu i postaju suvišni. Negdje treba pronaći tržište za već proizvedene modele koji se gomilaju na kineskim skladištima.

Gdje smo ono čitali vijesti o zastarjelim i ne baš previše kvalitetnim modelima koji se često kvare ili ih je uopće nemoguće staviti u funkciju? Ah da! Upravo ti i takvi dodijeljeni su učenicima hrvatskih škola koje su hrabro krenule u eksperimentalnu provedbu po mnogo čemu nedorečenog projekta nazvanog Škola za život.

Zanimljivo je uzeti u obzir i činjenicu kako zapadne zemlje polako odbacuju digitalne sadržaje u nastavi (iznenadili biste se koliko po pitanju obrazovanja eksponirana Finska ima tradicionalnu nastavu), dok se tableti uvode u škole u Hrvatskoj, Srbiji i nešto laganijim tempom u Bosni i Hercegovini.

Nemam ništa protiv digitalne nastave, ali … Volim koristiti u nastavi pametnu ploču. U većini slučajeva radim s gotovom materijalima koji se nalaze na portalima (virtualnim zbornicama) izdavačkih kuća i koje su napravili profesionalci. Rjeđe koristim materijale koje sam sama izradila (njihova izrada oduzima dosta vremena).

Tablete, iako su mi dostupni, u nastavi izbjegavam. Controlfreak? Možda! No volim imati pod nadzorom koje i kakve sadržaje učenici tijekom sate koristi, a s dvadesetak učenika u razredu je nemoguće imati kontrolu hoće li jedan od njih „odlutati“ tražilicom do nekih neprimjerenih sadržaja.

U nastavi kombiniram digitalne sadržaje s tradicionalnima (tiskana riječ, knjiga), dajući još uvijek prednost ovim drugima. Naime, još uvijek ne postoji niti jedna znanstvena studija čiji bi rezultati pokazali da digitalna nastavi donosi ikakve beneficije; niti u obliku lakšeg i boljeg savladavanja obrazovnih sadržaja, niti u vidu veće motiviranosti učenika za učenje. Između vještog marketinga i znanstvenih dokaza sklonija sam stati na stranu znanosti.

Činjenicu da je živa osoba, nastavnik još uvijek najbolja aplikacija ne treba propitivati, pogotovo ne u kontekstu interakcije koja se događa na nastavnom satu.

Stvarni problemi

Potpuna zamjena tiskanih udžbenika digitalnim materijalima je neshvatljiva ne samo s kulturološko-intelektualne pozicije, nego donosi sa sobom i puno konkretnih problema o kojima se za sada uopće ne govori. Digitalni sadržaji služe za traženje informacija, knjiga služi za učenje.

Prije nekoliko tjedana razgovarala sam s majkom dviju djevojčica koje pohađaju OŠ Ivana Cankara u Zagrebu, od ove jeseni uključenu u eksperimentalni program Škola za život. Citiram: “Tablete su dobili tek početkom prosinca. Srećom! Jer sada oboje cijelo popodne samo tipkaju po tome.”

Roditelji odavno vode borbu kako bi zbog niza štetnih efekata “odvukli” djecu od raznih ekrana i više ih usmjerili socijalnoj komunikaciji. Sada se pojavljuje još jedan ekran i to kao obavezan dio nastave čak od prvog razreda osnovne škole.

Ostavimo sada po strani dugoročne štetne posljedice prevelike uporabe ekrana (slabovidnost, problemi s kralježnicom, pretilost…). Postoje ljudi (a i djeca) kojima i kratki vremenski period u direktnom kontaktu sa svjetlećim ekranom izaziva trenutačne probleme (glavobolja, floatersi…). Koja je alternativa predviđena za takve učenike? Što je s djecom oboljelom od epilepsije koja imaju medicinski indiciranu zabranu korištenja digitalne tehnologije?

Čini mi se i ovako, bez detaljne analize, puno upitnika na pitanja na koja se nije mislilo i koja će se rješavati retroaktivno. Ako će se uopće rješavati?!

Završit ću ovaj tekst rečenicom kojom je i renomirani profesor didaktike njemačkog Sveučilišta u Heidelbergu Rainer E. Wicke završio svoje predavanje kojem sam nedavno nazočila: „Bez obzira na sve, ostanimo opušteni. Vlade dođu i prođu, novi programi također – jedino što treba ozbiljno shvatiti je rad u razredu.“ (* preuzeto iz Hilbert Mayer; Unterrichtsentwicklung, Cornelsen – Verlag, Berlin, 2015.)

Marija Galović/Večernji list/https://blog.vecernji.hr/Hrvatsko nebo