Eto, prošlo je i blagdansko vrijeme. Vrijeme mira, radosti,lijepih želja, obiteljskog druženja, ozračja zajedništva i dobrote. Prošlo je i vrijeme velikih očekivanja i želja za boljim sutra. Iako se za sve nas zajedno, ništa bitno nažalost nije i ne će promijeniti. Niti u odnosu na ovu našu nesigurnu sadašnjost niti na crnu i neizvjesnu nam budućnost.

Prošao je i , kako kažu, Međunarodni dan smijeha, 9. siječnja.

A nama više nikako nije do smijeha!!! Uzalud nam i lažne ohrabrujuće poruke vladajućih, uzalud njihova slatkorječivost, uzalud njihovi namješteni osmijesi, veleumne poze i napamet naučene fraze. Uzalud im, i već dosad nebrojeno puta viđena njihova prenemaganja, s prozirnim domoljubnim maskama i neuvjerljivom glumom.

JER, SVE SU IM MASKE PALE!!! KONAČNO.

„Pa, sve je kod nas divno, i sve nam je krasno! A svakim danom, sve više i više napredujemo“, kažu oni.

Jer, kod nas u Hrvatskoj nema sirotinje, nema kopanja po kantama smeća, nema ovršenih, blokiranih, izbačenih iz domova, razočaranih, nezaposlenih. Nema ni onih bez primanja, nema starih, nemoćnih, ostavljenih. Nema ni mladih koji odlaze u potrazi za boljim životom i pravednijim društvom u „kojemu su postupci važniji od izjava, ljudi važniji od funkcija, poniznost važnija od bahatosti, a iskrenost važnija od usiljenih blagdanskih riječi“.

Pa smo, tako,na našu sreću ili nesreću, i ove godine mnogo toga na svojoj koži mogli osjetiti, a onda, iz toga jedva preživljenog, ponešto i naučiti. Pa tako i sve jasnije sagledati.

A, kakva će nam biti 2019., zavist će od svakog od nas pojedinačno, i od svih nas zajedno.

Jer, pozornica je još uvijek ostala ista. Kulise su, doduše, malo uglancane. Iako se statisti stalno mijenjaju… Naravno, prema zaslugama. Jedni ostaju služiti i dalje svoje stare naredbodavce, a drugi odlaze… u ropotarnicu povijesti. Odbačeni od svojih, kao islužene rage, i prezreni kao najveći muljatori, od svoga iznevjerenoga puka. Ali, na našu žalost, oni koji nam ostaju, nastavit će, i nastavljaju i dalje guslati, po EU-briselskim notama i služiti im u udobnim briselskim uredima.

–Baš nam je, moja Lucija, ova 2018. godina, bila dobra godina. Puna uspjeha, mira i blagostanja. Ma, što se smiješ? Ne kažem to ja! Tako kažu neki…A sve smo, draga moja, to dobro imali zahvaljujući našim mudrim i veleumnim elitama i našoj elitnoj vlasti. Sve nam je išlo „kao po loju“. Uostalom, kako su nam naši vrli vlastodršci i obećali, a onda obećano, „vjerodostojno“ i sproveli u djelo.
BLAGO; BLAGO NAMA!!!

Pa, što bi se mi oko svega toga mučili i zamarali!? Tu je naša veleumna vlast koja sve radi po svom- jer je i umnija i pametnija od nas. Pa, po svome ukida referendume, po svome potpisuje konvencije i ugovore, po svome određuje što jest istina a što neistina.

Pa nas još po svome, umno i podijeli.

Na jednoj strani na umne globaliste, a na drugoj na bezumne i neuke populiste.

Kao pravi svjetski veleumnici.

A ne znaju jadni, valjda ne znaju dobro čitati, da populizam u rječniku stranih riječi znači (citiram):„Struja u književnosti koja nastoji prikazati narodni život i njegove probleme“ .

A populizam (lat. populus: narod) u enciklopediji, naziv je za pokrete i ideologije koje polaze od „naroda“ kao osnove svoje legitimnosti i kriterija djelovanja. Dok je populist samo pristaša populizma.

–Ali, draga moja Monika, u ovo naše vrijeme, populizam je dobio i neko potpuno novo značenje. Pa je sada postao „opća poštapalica“ iliti batina kojom se kroti nepodobne i „neuke“ narodne mase koje ,opet, tzv. „uljuđena“ liberalna elita, obično optužuje za populizam kao demagogiju kojom se žele postići politički bodovi. Te je tako populizam antiintelektualizam, manipulativnost, nepreciznost, ideologija, demagogija…

I uvijek je to u pejorativnom značenju.

Ali, „probleme ne možemo riješiti načinima razmišljanja koji su ih i generirali“, rekao je veliki Einstein.

–A što smo to imali dosad ?!???

–Pa, najprije smo imali povećan broj iseljavanje stanovništva, urušavanje i degradiranje institucija, neprincipijelne političke trgovine, rastući ponor između vladajućih u običnog puka, pa Istambulsku konvenciju, pa potpisivanje Marakeškog sporazuma, pa donošenje novog referendumskog zakona, pa malverzacije oko potpisa i izbjegavanje provjere potpisa, te mnoštvo lažnih i napuhanih vijesti s bespogovornom potporom, svemu i svačemu, navodnih neovisnih medija, koji su nas svaki dan neumorno bombardirali vijestima, ne iz bijeloga svijeta, nego iz samo jednog jedinoga dijela… njihovog regiona.

I nema vijesti, nema portala, osim par časnih iznimki, nema dnevnika na bilo kojem TV kanalu, a da nas iz minute u minutu, nisu izvješćivali o događajima ili iz Banja Luke ili iz Beograda.

Vrištale su tako vijesti o Cecama, Vučiću i vučićima, o Karleušama, te o velikom prijateljstvu nekih naših športaša i srpskih sportaša, te o srpskim „fudbalerima“, te kako Srbija oplakuje smrt naših glumačkih veličina(a usput se svakako spomene i smrt nekog od srpskih preminulih u isto vrijeme (bratstvo jedinstvo i u smrti), pa onda o regionalnim ligama.

Ali, od liga ne bi ništa. Problem je bio u tome kome bi išao novac, tj. gdje bi se slijevao novac?

„Kako, bre, gdje? Pa, naravno, kao u ona stara vremena, u našu Jugu, našu Veliku Srbiju.

Čoče, ogolilo se i teško se živi zadnjih godina bez rata. Bilo bi nam, baš dobro, da smo opet zajedno“, misle naši dobri i prijateljski susjedi.
Pa se, onda, redaju i priče i bajke o raju u državi „nebeskog naroda“, te o njihovoj dragoj i nikad prežaljenoj Jugi, te o tome tko nam je vratio, ali ne i tko nam je nešto uzeo . Tako nam opet nude svoje istine o Istri i Dalmaciji i pišu kako su nam, sve ono što su Talijani uzeli, vratili naši uzoriti i hrabri partizani. I tako, iz dana u dan, nastavljaju redati mitove, bajke i legende. Ali, na našu sreću, davno prošlih dana i godina.

„O, kako nam je tada bilo lepo i dobro“, viču drugovi.

“Vraga je bilo dobro u Jugoslaviji. Nije bilo dobro! Da je bilo dobro, ta se država ne bi raspala”, reče nešto mudro i Milanović.

A da nam je bilo lijepo, da nam je bilo dobro, da je postojalo bratstvo i jedinstvo, nikad se ne bi dogodio ni Vukovar, ni Škabrnja, ni Saborsko, ni Gospić, ni Knin, ni Dubrovnik, ni Tovarnik, ni Slunja, ni Voćin …

Iako postoje još uvijek neki, unatoč krvavom ratu, unatoč svim lažima i svim istinama do kojih smo mi došli, koji bi nas opet utrpali u onaj isti stari balkanski lonac.

–Pa što je tim ljudima? Ne znam, niti sam igdje pročitala ili čula, kako postoji i jedan jedini narod koji ima tzv. elitu koja boluje od ovakve bolesti.

–To ti je, draga moja, po onoj staroj: „u se, na se i poda se“

–A Vukovar, a Škabrnja, a Saborsko, Gospić, Knin, Dubrovnik, Tovarnik, Slunja i Voćin???

–E, pa, moja Monika, to će drugovi spretno i u potaji, skriti pod tepih. Tako to, draga moja, radi drugovi!

Pa je tako, unatoč svemu, i naš mudri i domoljubni Krešimir Beljak istaknuo na božićnom domjenku SNV, da i dalje vjeruje u bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda. Mo’š misliti!

–Nešto stvarno s tim likom nije u redu! Jer, čovjeku kojemu, nakon svega što smo preživjeli i doživjeli, i dandanas nešto ovako može pasti na pamet, nisu sve na broju.

–Uspaničili se, moja Monika! Jer, nešto se mijenja. I oko nas. I diljem svijeta.

A, njima vrijeme izmiče. Zato se žurno i drugarski, radi na tome. Pa se, i šakom i kapom dijeli novac.

Rasipajući ga na sve strane. Čak i mrziteljima Hrvatske.

Tako sam saznala, pa potpuno šokirana ostala bez riječi, da se Srbi koji mogu dokazati da su imali pretke u Hrvatskoj, mogu i naseliti u Hrvatskoj.

Naravno, sa svim ponuđenim privilegijama i olakšicama. Nešto slično kao i 45. kada se u Istru listom doseljavao JNA kadar i ženio domaće cure, šireći tako bratstvo i jedinstvo.

–Pa čemu sve to? Ta, oni mrze i Hrvatsku i Hrvate! A što ti onda misliš, koji su to razlozi zbog kojih se Srbi motiviraju za useljavanje kod svojih „vekovnih neprijatelja“?

–Vekovni, vekovni, moja Monika. Zapisani i u JAZU i u SANU.

Zato „trulež izdaje i veleizdaje zaudara iz svih pora naše razapete domovine“.

Pročitah opet negdje ( i malo je nedostajalo da me srce ne prekine), kako i Mustač i Perković primaju mirovine od 11.000 tisuća kuna.

JEDANAEST TISUĆA KUNA!!!???

Sve šok za šokom.

Sve izdaja za izdajom…

„Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
K’o lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome,
žbir u uzama!”

–A meni, moja Lucija, nitko ne uplati ništa u mirovinski, sve od 90. Pa, umjesto pune mirovine, imam mirovinu za samo 31 godinu radnog staža, koliko je bilo uplaćivano.

–E, moja Monika, moja Monika! Da si bila u vojsci JNA, da si korisnik tzv. boračke mirovine ili da si bila u tzv. srpskoj krajini ili da si bila neki njen „funkcioner“, živjela bi ti k’o u bajci.

–Odakle ti sad to?

–E, odakle, odakle? I gledala isječak s Youtuba i pročitala u nekim našim novinama dio intervjua Save Štrpca, kojega je dao nekom srpskom TV kanalu.

I prekrižila se i lijevom i desnom rukom.

Zar taj mrzitelj svega hrvatskog, zar taj glavni tužitelj Hrvata po bijelom svijetu, zar taj “ministar informisanja” u tzv. Republici Srpskoj Krajini; zar taj bliski suradnik osuđenih ratnih zločinaca Milana Babića i Milana Martića, zar onaj isti Štrbac koji je 1994. s Carlom del Ponte, bivšom glavnom tužiteljicom pri Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, koji je i surađivao pri sastavljanju optužnice protiv hrvatskih generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, a koji je optužnicu protiv generala Ante Gotovine nazvao- „početkom kraja države Hrvatske“ koja bi slijedom “dokaza o svom kriminalnom karakteru, morala nestati!”

Pa, i nakon pada te okupatorske tvorevine, Savo Štrbac i njegov Veritas, nije prestajao ratovati i rovariti protiv Hrvatske. I to navodnim “istraživanjem ratnih zločina” nad Srbima , dizanjem različitih optužnica protiv Hrvata i potraživanjem, navodne naknade štete, za tzv. potjerane Srbe.
I eto, taj i takav Savo Štrbac, prima hrvatsku mirovinu!

Kakav paradoks! Kakva ironija?

“U Hrvatskoj sam ostvario staž od 18 godina, jest da sam od toga 15 godina bio sudac i tri godine rukovoditelj pa sam imao dobru plaću. U Srbiji sam ostvario staž od 16 godina, bio advokat i plaćao poreze i doprinose, ali tri i pol puta mi je veća hrvatska nego srpska penzija. To su relacije. Nije ni u Hrvatskoj sve tako crno”, izjavio je predsjednik Veritasa.

„Nije ni u Hrvatskoj sve tako crno”, kaže Savo Štrbac.

A meni se od gađenja i bijesa, zacrnilo pred očima. Od gađenja i prezira prema svima onima koji su pristali na ucjene i omogućili sve ovo, dosad nigdje niti viđeno niti zapisano.

I dok drugovi dijele nemilice kune našim dojučerašnjim agresorima, dotle nemaju bijednih 197.102,38 kn (što je ravno njihovim godišnjim pojedinačnim primanjima), za otkup rodne kuće A.G. Matoša u Tovarniku.

Kakva tuga!?

I kakva sramota!???

No, važno je slijediti briselske trendove.

“Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda!”, A.G. Matoš.

Hoće li se ikada prekinuti, ljudi moji dragi, ovaj niz naših problema i promašenih politika? Hoće li nam ikada krenuti nabolje?

Hoćemo li ikada, Bože moj dragi, dočekati nekog novog Tuđmana? Da nam vrati vjeru, ponos i nadu? U neko bolje sutra…

Hoćemo li se konačno probuditi, dignuti svoj glas i skinuti ovaj teret s pleća?

„Pa eto, svi se bune, lijevo i desno od nas, samo se ovdje šuti. Bit će da nam je onda dobro. Ne samo dobro, očito nam je sjajno. Pa zašto bismo se onda uopće bunili, mi smo avangarda svekolike uljudbe čovječanstva. A tako nam je upravo stoga što smo izabrali najbolju vlast na svijetu, onu koja je toliko pametnija od nas da nam ukida nezdrave referendume, koje smo mi, glup i neuk narod, posve krivo shvatili i potpisali. Vlast koja je toliko pametnija od naroda, da i ne treba pitati taj glup narod treba li ili ne treba potpisivati nekakve vrhunske uljudbene norme, odredbe, konvencije i kompakte. Vlast koja je toliko plemenita, pametna, uljuđena i sposobna da zapravo sama može živjeti na ovim prostorima, bez nepotrebnog i glupog naroda, koji joj je samo na teret i smetnju, pa je onda logično da taj narod treba iseliti, a ono što ostane dokraja zaglupiti i zatući, da se ne pokuša pobuniti, kad za to nema nikakvog razloga. Eto, sretna nam i vesela još jedna godina!“, komentar jednog čitatelja.

A pored svega, pored svih naših problema, još i migranti, i tiskovine koje nas stalno bombardiraju bajkama o jadnim i ugroženim izbjeglicama.
I svi su u bijegu, kažu, pred ratom, zločinima i razaranjima…

–Ima ih sigurno takvih. Ne želim griješiti dušu. Ali, ne vjerujem ni u jednu jedinu napisanu riječ naših vrlih novinara-čast izuzetcima-niti vjerujem njihovim srceparajućim pričama.

Jer, i sama sam bila izbjeglica, tijekom našeg Domovinskog rata. I sama sam išla u nepoznato, s kuferom u jednoj i s malim djetetom u drugoj ruci. Bez ikakvih primanja, bez svoga krova nad glavom. Tek s jednokratnom malom pomoći za mene i moje dijete. I niti sam tražila više, niti sam nametala nešto svoje, niti sam željela mijenjati nešto njihovo. Cijenila sam sve što su nam pružali. Jer nisu morali. Poštovala sam njihovu zemlju, njihove običaje, njihovu kulturu, njihove zakone i tradiciju.

Doduše, svi smo mi, tadašnje izbjeglice, pripadala istom kulturnom krugu, tradiciji i vjeri- većinom.

Ponekad mi se činilo, kada bih se našla u masi ljudi, da sam u svom rodnom gradu. Slična lica. Slično obučeni. Sa sličnim nazorima, ponašanjem, odnosom u društvu i u obitelji.

I s istim brigama i radostima.

Tek bi me, ponekad dok hodam ulicama, iz moga sanjarenja prenuo poneki glas i govor na stranom jeziku, koji bi do mene dopirao. Na moju sreću, meni poznatom. Ali, unatoč miru i trenutnoj sigurnosti, strah i strepnja zbog naših dragih koje smo ostavili, i naših bojovnika koji su goloruki, s križem oko vrata, spremno krenuli braniti svoj dom i domovinu, nije nas nikada napuštala. Sa strepnjom smo pratili sva zbivanja i sa strahom čekali svaku vijest s ratišta.

–Vidiš, moja Lucija! Zato ja ni ne mogu prihvatiti sve ono što nam se servira. Niti što nam se nameće. A posebice nekakvu krivnju. Zašto bismo mi, bilo kome dokazivali, svoju humanost i toleranciju? Mi Hrvati smo pokazali i tko smo i što smo kada je trebalo i kada smo primili kao izbjeglice, više od pola milijuna Muslimana, tijekom našeg Domovinskog rata i agresije Srbije, JNA i četnika na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

–E, moja Lucija! Mi smo ti bili oni pravi i istinski prognanici i izbjeglice. Jer smo bježali od klanja, ubijanja, silovanja, razaranja…
A sada, dok gledam one silne kolone koje dolaze, ne vidim u njima sebe…
Ne prepoznajem svoj jad, bol i patnju.

Gledam ih tako! Svi mladi. Svi puni snage. Opremljeni svim i svačim. Dobro obučeni. Puni eura. U svakom džepu po mobitel . S bankovnim karticama. I dižu ga bez ikakvih problema. Ne strahuju, kao što strahujemo danas ovdje mi, za svaku kunu koju potrošimo.Pa se pitam, dok ih tako gledam, od čega su i zašto oni bježali? Što nisu ostali braniti svoj dom, svoju domovinu, svoju obitelj?

Mladi. Zdravi. U naponu snage.

Pa naši su i golobradi mladići bosi, goli i nenaoružani, išli braniti ovaj naš komadić „svete nam zemlje“, koji su nam, srpski agresori htjeli oteti.
A mi smo se, samo žene i djeca, sklanjali i bježali u zemlje koje su najbliže našem domu i domovini. Da se tako što brže, kada sve prestane, možemo i vratiti na svoja stara ognjišta. I biti svoji na svome.

I nije mi, vjeruj ti meni, moja Monika, ni na kraj pameti bilo da tražim azil ili da ostanem tamo zauvijek. Tuga je tamo za rodnim ognjištem golema. A još veća čežnja koja boli i guši.

Jer, duboki su i čvrsti ti korijeni koji nas vežu za naš dom. Za naš zavičaj. Za našu domaju.

–A oni?

Oni svjesno odlaze i prelaze tisuće i tisuće kilometara. Desetine i desetine granica…

I mora. Mnogi i stradaju. Ali, i dalje naviru…

Što ih to ovdje mami? Što im je obećano? Što se iza svega krije?

Znamo svi sve.

Znamo dobro i tko ih je pozvao.

Naslućujemo i tko ih je uputio.

Znamo i tko ih financira.

I u svijetu. I ovdje kod nas.

Znamo i tko su pravi realizatori toga mračnog projekta…ljudi iz sjene.

Prelaze tako oni i dalje, tisuće i tisuće kilometara. Desetine i desetine granica… Mnogi i stradaju. Ali, i dalje naviru…

–A zašto i ne bi!? Pa i naša im država plaća i stan i sve njihove troškove.

Ako žele posao, i to im se pronađe. Ni jezik im više nije upitan.

Sve se mijenja. Sve im se prilagođava. Pa i zakoni.

Djecu mogu upisati i u vjerske škole. A uskoro će im se početi graditi i islamski centri i nove džamije. Na mjestima gdje su nekada stajale crkve. Kao i nekada davno prije.

Francuska je za to očiti primjer.

–Istina je, potrebitima treba pomoći. Jer i mi smo bili izbjeglice. Treba pomoći jer smo i vjernici.

Istina je. Treba pomoći. Ali, samo onima koji su ratom ugroženi, a ne onima koji će sutra ugroziti nas.

–A što s nama? Tko se o nama brine? Što je s našom sirotinjom?

Što s našim nezaposlenima?

–A što je s mirovinama naših umirovljenika?

–E moja Monika? Popapali ih umirovljenici iz tzv. srpske krajine, njihovi „funkcioneri“, umirovljeni jugo- oficiri, pa i oni silni borci iz onoga rata i njihovi sinovi, unuci, praunuci, braća, sestre, stričevi i tetke…

A zna se jako dobro kako su se dobivale partizanske mirovine. Nabaviš dva svjedoka koji kažu da si bio u partizanima… i to je to! Ali, naši vrli političari, to ne kane ukinuti. Jer i sami pripadaju istom tom miljeu.

A što je u svemu tome najtragičnije, lustracija nije provedena. Niti će biti provedena. Barem, još neko vrijeme,

LUSTACIJA, LUSTRACIJA NAM TREBA!!!

I eto, gdje leže uzroci svih naših postojećih nevolja i problema.

–Pa, mogu li se naći i čuti, igdje više u Europi i svijetu danas, ikakve riječi Nade?

–Na svu sreću, mogu. Promijenio se i govor, i mentalitet nekih današnjih rukovodećih političara. Bude se i Ljudi. Budi se i Zapad.

A države, kao što su Poljska, Češka, Mađarska, Austrija, Slovačka, Bugarska, Švicarska, Australija, Estonija, Izrael, Latvija, Italija, Brazil i Sjedinjene Američke Države, bude nam NADU.

BIT ĆE, BIT ĆE BOLJE!!!

 

Vera Primorac/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.