Iz mnogobrojne obitelji, Danijel  je poslije završetka osmogodišnje škole, pošao u Sarajevo u vojnu školu za specijalnog radaristu.  U tadašnjoj Jugoslaviji, komunistička partija vodila je računa o svim budućim vojnim specijalistima, pa tako i o Danijelu. Cilj im je bio da odgoje mladu generaciju u duhu ateističkog komunizma, kako bi njima mogli olako vladati. Svi su učenici morali biti članovi komunističke partije. No, Danijel je posjećivao jedan smjer evangelističke crkve s bratom Davidom koja se nalazila u Srbiji, Nišu i Kumanovu. Postao je veliki vjernik i odan Kristovoj nauci.

Po završetku 4-godišnjeg školovanja, bio je prekomandiran u Ljubljanu, Sloveniju. Ovdje je također nastavio  intenzivno njegovanje svoje vjere. U jugoslavenskoj armiji, tzv. „služba bezbednosti“, kontrolirala je sva vojna lica, kako ne bi „iznutra“ razrušili komunističku vlast, te posebno pazili na one koji su bili vjernici i odani Bogu. Čak su i njihove roditelje kontrolirali. Danijela su često zvali na razgovore i uvjeravali ga da Bog ne postoji. Jednom je išao na razgovor s jednim pukovnikom iz Zagreba iz Avio-dispečer-kontole-letenja vojnih aviona. On mu je postavio 13 nezgodnih pitanja, između ostalog, da li bi u slučaju rata upotrijebio oružje i ubijao neprijatelje.

No, Danijel je na ovo pitanje odgovorio:

„Ne znam,  jer to ovisi o situaciji“.

Kada bi analizirali Danijelov odgovor „ne znam“,  odgovor bi glasio: NE – (jer to) ZNAM.

Moj otac Stjepan, a Danijelov djedo,  poznavao je tu istinu, jer je bio u ratu i uvijek tvrdio:

„Svi oni koji su namjerno ubijali druge, bili su također ubijeni.“

Nedugo potom, Danijel je bio pozvan na vojni sud u Beograd. Presudu je vodio spacijalni savez s porotom. Ispitivali su Danijela o njegovoj vjeri u Krista. No, on im je uvijek govorio samo istinu, o Kristu kao Spasitelju čovječanstva,  te da se nipošto neće odreći svoje vjere. Nisu ga mogli razuvjeriti niti shvatiti. Njima je smetala njegova vjera, jer nije bila u skladu s komunističko- ateističkom ideologijom.

Presuda je bila:

– izbacivanje iz komunističke  partije

– oduzimanje vojnog čina vodnika I klase

– izbacivanje iz vojne službe, otkazom

Sve se to biva dogodilo tajno, jer na javnost nije smjelo doći. Svi ti komunisti bili su potajno kršćanski vjernici, čija su se djeca tajno krstila. Njihove majke su ih potajno vodile i nosile na krštenje.

Kada je završeno suđenje, Danijel se vratio kući u Čepin. Ovdje je s majkom Marijom još produbio svoju vjeru. Došla mu je misao:

„Moje mjesto je u Crkvi božjoj.“

Započeo je studirati teologiju u Osijeku, gdje su profesori dolazili  iz cijelog svijeta. Evangelistička crkva iz Engleske ga je financijski potpomagala, te je otišao na usavršavanje u Englesku na 6 mjeseci, gdje je dobro naučio engleski jezik.

Došao je u Osijek i bio aktivan u svojoj crkvi. Jedan profesor, Miroslav Wolf, vidjevši da je dobar i vrijedan  za rad crkve, upitao ga je:

„Danijele, da li bi htio ići u Makedoniju, učvršćivati tamošnju crkvu i kršćanske vjernike?“

Danijel je odmah pristao i nakon kratkog vremena uputio se u Makedoniju.

Prije nego li je došao na mjesto, jedna vjerna kršćanka imenom Olgica, molila se za Danijela i  saznala svoju budućnost po Duhu, prije nego li ga je vidjela:

„Ovaj mladić za kojega moliš, bit će ti suprug.“

Kad je čekala njega i autobus, ugledala je crni oblak koji se navijao nad Makedonijom.

Upitala je:

„Što je ovo Gospode?“

Odgovor je bio:

„To je islam“.

Još i danas se islam širi Makedonijom. Albanija je susjedna islamska zemlja, koja propagira i širi islamsku vjeru diljem Makedonije.

Danijel se brzo snašao u novoj zajednici. Kako je bio marljiv, radio je i pomagao svima uz propovijedanje „Radosne vijesti – Evanđelja.  I zaista. Zbližio se s Olgicom koju je nakon 6 mjeseci i oženio. Dobili su dvoje djece – kćer Eli, koja je završila višu školu za medicinsku laboranticu i sina Mateja koji pohađa školu za kuhare.

Obitelj je tražila sve više i život je postao sve skuplji. Financijska pomoć iz Evrope nije bila dovoljna, te se Danijel odlučio zaposliti kao prevoznik u Gevgeliji. Tu je radio teško, dan i noć, prevozeći svakakve materijale i stvari, po Grčkoj, Makedoniji i Bugarskoj. Pravo prakticiranje svoje vjere više nije bilo moguće, jer je bio premoren.

U Ohridu je upoznao Andreasa, Nijemca, koji ga je nagovorio da ide u Njemačku – grad Mannheim, jer je tamo plaća veća i uvjeti rada bolji.

Danijel je kao i mnogi Hrvati i Hrvatice, odlučio da ide u dijasporu. Danas radi u EDEK-i na teškom poslu  lageriste. Tu se dovoze i odvoze razna pića u gajbama, koje se na compjuteru moraju registirati. Danijel stanuje u jednoj sobi, sa zajedničkom kuhinjom i  kupatilom s ostalim ukućanima – Hrvatima, Makedoncima, Rusima, Poljacima…

Danijel se polako privikao na ovaj teški život, te namjerava prevesti cijelu obitelj  u Njemačku. Tako će sudbina i ovog Hrvata i njegove obitelji biti zapečaćena. Bit će radnik i sluga tuđem narodu, dok će domovina vapiti za još jednim svojim sjemenom. No, najvažnije je da Danijel danas, ovdje u Njemačkoj, može nesmetano i slobodno živjeti svoju vjeru u Gospodina Isusa Krista.

 

Katica Kiš/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.