D.Pejčinović: MANJINSKI SPOROVI U HRVATSKOJ

Politički linč albanske zastupnice

Deklaracija o položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini koju je Sabor nedavno izglasovao izazvala je žestoke napade ne samo u susjedstvu nego i u samoj Hrvatskoj. Posebno se na meti „političkog linča“ našla zastupnica albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske (!) manjine Ermina  Lekaj Prljaskaj koja je podržala deklaraciju zbog čega su je neki predstavnici bošnjačke manjine proglasili nepoželjnom. Teoretski, zastupnica Prljaskaj morala bi zastupati interese svih manjina koje formalno predstavlja, dakle i Muslimane-Bošnjake, ali u praksi to nije moguće, pogotovo kad se interesi manjina razlikuju. Albanci u Hrvatskoj vjerojatno ni ne razmišljaju o stanju u susjednoj BiH pa im je potpuno svejedno kakav će stav o tome zauzeti Hrvatski sabor. Za razliku od njih, muslimansko-bošnjački predstavnici u Zagrebu smatraju da se Hrvatska ne smije miješati u unutarnje stvari susjedne države, osim kad je to u interesu samih Bošnjaka. Takvo je stajalište legitimno, ali u suprotnosti sa hrvatskim ustavom kojega su svi saborski zastupnici dužni poštovati, i koji jasno govori da RH garantira „osobitu skrb“ Hrvatima u drugim državama. Osim toga, treba naglasiti da do spomenutog prepucavanja ne bi ni došlo da na proteklim izborima nije ponovno nametnut Željko Komšić za  hrvatskog člana Predsjedništva BiH, čime se muslimanska politika diskriminacije Hrvata jasno razotkrila. Komšićev slučaj kristalno je jasan čak i prosječnom, politički nepismenom građaninu, pa tim prije začuđuje drska reakcija muslimansko-bošnjačkih predstavnika, na prvom mjestu Armina Hodžića, predsjednika Stranke demokratske akcije za Hrvatsku, koji kaže: „Zna li gospođa Lekaj Prljaskaj da Hrvati u BiH imaju 33,3% vlasti iako ih u BiH ima oko 15% prema zadnjem popisu stanovništva. Dok Bošnjaka ima preko 50% a imaju 33,3% udjela u vlasti, te dijele sa Hrvatima 51% teritorija. Tko je tu onda ugrožen?… No, gospođo Lekaj Prljaskaj, ako vi svirate po željama velikohrvatske politike, znajte da Bošnjaci neće plesati u tom ritmu.“ (poskok, 30.12.2018.) I onda netko ima hrabrosti pričati kako su odnosi Hrvata i muslimanske manjine maltene savršeni?!

Dvije vrste manjina  

Neodmjeren i protuustavan istup nekih predstavnika Muslimana-Bošnjaka dobar je povod da se povede rasprava o položaju i pravima svih manjina u Hrvatskoj, i autohtonih i onih koje to nisu. Istina je da manjine, ili, bolje rečeno, doseljenici, nigdje u EU nemaju tako povlašten položaj kao u Hrvatskoj, no to nije nešto s čime bi se trebalo hvaliti. Uostalom, da je hrvatski model toliko dobar kako se priča već bi ga preuzele i druge članice EU. Da ne idemo predaleko, uzmimo za primjer Sloveniju, razvijenu, naprednu državu, koja nam u mnogočemu može biti uzor. Prema ustavu Slovenci priznaju  samo dvije autohtone manjine, Talijane i Mađare. Svi ostali manjinci, a riječ je o skoro 200.000 ljudi , nemaju nikakva posebna nacionalna prava, pa samim time ni mogućnost povlaštenog odlučivanja o tome tko će vladati Slovenijom. „Kako prenose slovenski mediji, Austrija već duže vrijeme zahtijeva da se toj manjini priznaju prava koja u Sloveniji uživaju pripadnici talijanske i mađarske manjine kojima kao jedinima Slovenija priznaje status „autohtonih“ manjina. Status autohtonosti i ustavom zajamčena prava koja imaju Talijani i Mađari u skladu s ustavom iz 1992., među ostalim i pravo na po jednog zastupnika u parlamentu, ne priznaje se ni Hrvatima, Srbima, Bošnjacima i drugim pripadnicima naroda s prostora bivše SFRJ, iako su brojniji od manjinskih zajednica Talijana i Mađara.“ (Jutarnji list, 21.5.2018.) Istog pravila drže se manje-više sve zapadne demokracije, i za to imaju dobar razlog. Kako bi izgledao njemački Bundestag da u njemu sjede predstavnici svih mogućih doseljenih „manjina“, od Hrvata i Srba do Turaka i Kurda?  Kad bismo kopirali slovenski primjer, onda bi u saboru sjedila samo tri predstavnika autohtonih nacionalnih manjina – Srbin, Mađar i Talijan, a svi ostali mogli bi birati zastupnike jedino na građanskim listama. Što je u tome loše? Zbog čega bi Musliman-Bošnjak doseljen u Hrvatsku imao išta veća prava od svog sunarodnjaka u Sloveniji?

Cilj svake razumne useljeničke politike trebao bi biti integracija i asimilacija pridošlica, kako se u budućnosti ne bi pojavili problemi kakve danas viđamo u multikulturalnim društvima Zapada. Naravno, treba biti svjestan da i među useljenicima postoje goleme razlike;  dok neke skupine stalno stvaraju probleme za druge se ni ne zna da postoje. Potonje se odnosi i na naše sunarodnjake. U proteklih stotinu i više godina golem broj Hrvata napustio je svoju domovinu i odselio se u „bijeli“ svijet. Svugdje su bili prihvaćeni kao dobri radnici i sugrađani koji ne traže nikakva posebna prava ni povlastice, i svugdje su se uspješno integrirali i asimirali. U SAD-u navodno živi preko milijun Hrvata i njihovih potomaka, ali se njihov utjecaj nigdje ne osjeća (pogotovo kad je riječ o američkoj vanjskoj politici!) baš zahvaljujući uznapredovaloj asimilaciji. Isto vrijedi za Njemačku, Kanadu, Austriju, Australiju … Bitno je naglasiti da Hrvati u staroj domovini integraciju i asimilaciju naših iseljenika smatraju sasvim normalnom i prihvatljivom pojavom, pa je opravdano postaviti pitanje zašto bi onda doseljeni „manjinci“ u Hrvatskoj imali neka posebna, nasljedna prava?! Nije li to u potpunoj suprotnosti sa statusom Hrvata u stranim zemljama, ali i našim viđenjem tog statusa?

Dinko Pejčinović/Hrvatsko nebo