Suradnja Srba i Hrvata, štetna za Hrvate BiH?

 

Kažu mnogi, Božić se bliži, te tako političke teme treba ostaviti na strani, a okrenuti se obitelji i pozitivnim stvarima. Naravno, da je točno, da se trebamo okrenuti onome što su glavne vrijednosti Božića, a ono što zaista slavimo za Božić je rođenje Isusa Krista, našega spasitelja. Kada slavimo njegovo rođenje, bitno je zastupati ono čemu nas je on učio, a učio nas je da se do kraja borimo za istinu. Pa tako, u ovoj kolumni pred Božić želim obraditi jednu vrlo bitnu temu, o kojoj se mogu čuti mnoge laži, posebice u hrvatskom javnom prostoru . Poanta ove kolumne je, analizirati, da li je koalicija Dodik-Čović, koja je potpisana krajem listopada ove godine, nakon novog uzurpiranja pozicije hrvatskog člana Predsjedništva sa strane velikobošnjačkih unitarista, štetna za Hrvate u BiH?

Nakon te koalicije, ali i prije nje, dok su Dodik i Čović surađivali, odnosno njihove stranke, mnogi su kritizirali HDZ BiH odnosno Dragana Čovića, da s takvim ponašanjem šteti isključivo državotvornom hrvatskom narodu u BiH. Odmah želim pojasniti, da smatram, kako se Čovića može kritizirati za mnoge poteze, međutim, kako poanta ove kolumne nije nabrajati loše poteze Dragana Čovića, već analizirati suradnju Srba i Hrvata u BiH, za koju smatram, da nemamo pravo kritizirati Dragana Čovića. Sada će mnogi možda reći, kako nemam pravo govoriti, da se radi o suradnji Srba i Hrvata, nego isključivo o suradnji SNSD-a i HDZ BiH. Smatram da ta teza ne stoji, i da je u potpunosti deplasirana. A razlog moga takvoga razmišljanja je, da je Dodik izabran sa strane srpskoga naroda, kao što Čović ima plebiscitarnu podršku među hrvatskim narodom, za razliku od Sejde Komšića (2. bošnjačkog člana Predsjedništva BiH), sviđalo se to nama ili ne. Iz tih razloga Dodik i Čović imaju legitimno pravo predstavljati Srbe odnosno Hrvate, pa tako imaju pravo i povlačiti poteze, koje oni smatraju bitnima za narod koji zastupaju, i u tome ne vidim nikakav problem.

 

Tko optužuje Hrvate i Srbe za suradnju?

 

Ipak, unatoč svemu tome, što Dodik i Čović imaju plebiscitarnu podršku Srba i Hrvata, mnoge kritike dolaze na njihov račun, posebice na račun Dragana Čovića, jer po kritičarima on sklapa suradnju s četnicima. Sada bih se želio referirati na gore postavljeno pitanje, kako bismo vidjeli tko stoji iza svih kritika na račun suradnje Srba i Hrvata, te koje su namjere tih osoba. To ću naravno analizirati s kuta hrvatske političke scene. Prije svega, iza tih kritika stoje bošnjački unitaristi, jer im se tom suradnjom onemogućuje konstantno preglasavanje hrvatskoga naroda. No, poslije ćemo o bošnjačkim unitaristima, prije svega bih se želio referirati na izjave osoba, koje iz RH kritiziraju suradnju Dodika i Čovića. Zanimljivo je doista, kada vidimo tko stoji iza tih napada na Hrvate BiH. To je prije  svega neslavna, hvala Bogu, bivša premijerka RH, Jadranka Kosor, koja je odmah imala spremne kritike u vezi te suradnje. Jadno je i bezobrazno, da osoba koja za Hrvate u BiH, doslovno nije učinila ništa, optužuje iste te Hrvate za suradnju, koja im je u BiH nužno potrebna. Pa da budemo iskreni, upravo je katastrofalna politika Jadranke Kosor, i njenih prethodnika, prisilila Hrvate u BiH, na koaliciju s Dodikovim SNSD-om. Jadranka Kosor, i oni, koji su iz RH, Hrvate u BiH, doveli u tešku poziciju, bi se umjesto pametovanja trebali poklopiti ušima.

Nadalje, mnoge osobe pravaškoga opredjeljenja, pa tako i miljenik “desnice” Zlatko , natječu se u tome, tko će više ocrniti suradnju Srba i Hrvata u BiH, paradoks je da oni koji nisu spremni pokrenuti pitanje o trećem entitetu, odnosno o Hrvatskoj republici Herceg-Bosni, dijele lekcije hrvatskom narodu u BiH, na koji način treba osigurati svoju konstitutivnost i svoju opstojnost. Konstatiram, osobe koje ne prepoznaju probleme Hrvata u BiH, a problem leži u službenom Sarajevu a ne Banja Luci, nemaju nikakvo pravo, podučavati Hrvate u BiH, kako moraju ostvariti svoju potpunu ravnopravnost, s ostala dva naroda. Jer, dosta su se Hrvati u BiH nagledali političkih poteza, tih osoba i političara, radi koji su Hrvati u BiH najviše ugroženi nakon Domovinskog rata 90-ih. Tragikomično je slušati, kako su u potpunosti spremni, svoje neutemeljene teze propagirati cijeli dan, kako bi uvjerili one osobe, koje su spoznale da problem leži u Sarajevu, a ne kako oni tvrde u Banja Luci. Toj tezi, da problem leži u Sarajevu, idu mnoge činjenice, kako one nisu glavna poanta ove kolumne, nabrojat ću samo neke od njih.

 

Hrvati su rušili RS, a gradili Federaciju BiH, pa imaju svako pravo kritizirati osobe u Sarajevu, koje svom silom pokušavaju, u čemu su uz pomoć visokih predstavnika velikim dijelom i uspjeli, pretvoriti Federaciju u bošnjački entitet. Činjenica je, da su bošnjački unitaristi preglasali Hrvate, te im nametnuli nelegitimnog i nelegalnog predstavnika, što Srbi nisu napravili, pa svaka osoba s malo pameti može bez problema konstatirati, da trenutni problem Hrvata ne leži u Banja Luci, već u Sarajevu, koji je sve samo ne multikulturalan, kako mnogi bošnjački unitaristi, kako bi prekrili svoju mržnju prema Hrvatima, tvrde. Sve su to samo neke od mnogih činjenica, koji jasno potvrđuju tezu koju sam postavio, da najveći problem za Hrvate u BiH leži u Sarajevu, odnosno bošnjačkim strukturama.

 

Koja je razlika između Dodika i Izetbegovića?

 

Sada bih se ponovno želio referirati, na postavljeno pitanje, da li je koalicija između Dodika i Čovića, odnosno SNSD-a i HDZ-a BiH, štetna za Hrvate BiH, te u vezi s time pojasniti neke elementarne činjenice, kako bismo na pravi način mogli pristupiti tom pitanju, s kojim se nažalost često, posebice u hrvatskoj javnosti voli manipulirati. Prva elementarna činjenica je, da je zakonodavna vlast u potpunosti drugačije koncipirana u BiH, od načina, kako je koncipirana primjerice u RH. Treba isto tako naglasiti, da je samo ustrojstvo države BiH u potpunoj suprotnosti s ustrojstvom RH. Dok je Hrvatska, Republika Hrvatska, Bosna i Hercegovina to nije, niti će ikada biti, unatoč tomu, što bi to željeli velikobošnjački fundamentalisti. BiH jedino može biti raspodijeljena na tri republike, republiku Srpsku, republiku BiH, i Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu, kao što je to bio slučaj za vrijeme Domovinskog rata 90-ih.

 Za razliku od RH, u BiH žive tri konstitutivna i državotvorna naroda, pa je i zakonodavna vlast mnogo drugačija u BiH, nego u RH ili recimo Srbiji. Parlamentarna skupština BiH, odnosno donji dom, Zastupnički dom, i gornji dom, Dom naroda, su koncipirani na način, da Hrvati u njemu ne mogu ništa sami napraviti. U punom smislu riječi, ništa. U slučaju, da Hrvati nisu spremni za suradnju sa Srbima u BiH, bošnjački unitaristi će svaki puta imati mogućnost preglasati ih, na nivou parlamentarne skupštine BiH, što je se često do sada i događalo. Često se pri sklapljanju koalicija s drugim političkim opcijama, voli upotrebljavati riječ “pragmatičnost”. Često to možda zvuči kao floskula, međutim po pitanju stvaranja programskih koalicija u BiH, pragmatičnost je svakako nešto, čega se treba držati. Kada sam sada konstatirao, da Hrvati bez programskih koalicija s ostalim političkim platformama, kroz parlamentarnu skupštinu BiH ne mogu napraviti ništa, želio bih se referirati na gore postavljeno pitanje, koja je zapravo razlika između Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, odnosno političkih opcija SNSD-a i SDA. Kako bismo na to mogli pružiti pametan odgovor, potrebno je analizirati neke od poteza odnosno stavova Dodika i Izetbegovića, što u nastavku želim i učiniti. Prije svega želim jasno i glasno obznaniti, kako mi se ni malo ne sviđaju stavovi Milorada Dodika, o dnevnopolitičkoj temi Jasenovac, s kojima pokazuje, da nije dovoljno informiran o toj materiji, te tako ponavlja one teze, koji su mnogi poznati i kvalificirani povjesničari opovrgli. Razumijemo se, mislim na povjesničare koje su za razliku od Klasića i Jakovine stručni za tu bitnu tematiku, pogodit će te na koje osobe mislim.

 

Međutim, kada pogledamo stavove Milorada Dodika, te ih usporedimo s onim drugih stranaka u RS-u, možemo konstatirati da su stavovi Dodika, puno umjereniji, od onih ostalih političara u RS-u. Iz svih tih razloga, postavlja se sasvim legitimno pitanje, koja je alternativa za Milorada Dodika? Da li je alternativa SDS u RS-u, čiji je utemeljitelj blago rečeno zloglasni, ipak ne želim upotrijebiti teži termin iako bih to sasvim sigurno mogao, Radovan Karadžić. Moja konstatacija je da SDS zasigurno ne može biti alternativa, ako drugi smatraju suprotno, onda je to njihov problem što im je za razliku od Hrvata BiH, draža stranka Radovana Karadžića, nego ona Milorada Dodika. Mislim, da sam ovako najbolje obrazložio, koji je to razlog zašto je Hrvatima najbolja opcija za suradnju sa Srbima, Milorad Dodik. Isto tako još jednom ću se referirati na ono, što sam postavio na početku kolumne, da Milorad Dodik ima većinsku potporu među srpskim narodom, te je sasvim legitimno izabran, sviđalo se to nama ili ne. No sada bih se želio okrenuti analizi Bakira Izetbegovića, kako bismo mogli uočiti neke od razlika između njega i Dodika, odnosno razlike između političke platforme SDA i SNSD-a. Elementarna je činjenica, da je SNSD nastala 1996 nakon Domovinskog rata, dok je SDA nastala još pred sami početak Domovinskog rata, te je kao takva imala plan unitarne države, pa tako i islamske države u srcu Europe, koja bi u potpunosti isključila Hrvate.

 Treba navesti činjenicu, da je tadašnje političko vodstvo Bošnjaka, na čelu s tadašnjom najjačom strankom SDA, imalo jasan cilj, potpuno očistiti državotvorni narod Hrvate, iz Središnje Bosne, i Hercegovine, te kroz operaciju “Neretva 93” izbiti na Neum i Ploče. Isto tako je činjenica, da je otac Bakira Izetbegovića, Alija Izetbegović, bio zapovjednik, zloglasne postrojbe mudžahedina, koji su Hrvate masakrirali u središnjoj Bosni, te im kidali glave, i pravile nogometne utakmice s njima. Sada će mnogi kao argument vjerojatno navesti, da ako je otac Bakira Izetbegovića imao takve pretenzije, da ne mora nužno značiti, da istu takvu politiku podržava on sam. Tu ste naravno u potpunosti u pravo, pravi primjer za to je, slučaj heroja Siniše Glavaševića i njegovoga u najmanju ruku kontroverznoga sina Bojana Glavaševića. No takva teza je, u slučaju Bakira Izetbegovića potpuno deplasirana, pitat će te vjerojatno zašto?

 Vrlo jednostavno, Bakir Izetbegović se od početka uključio u SDA, te ju je cijelo vrijeme otvoreno podržavao, unatoč što je znao koje pretenzije je imao tadašnji bošnjački vrh, od kojih do danas nisu odustali. Konstatiram, da je Milorad Dodik čak puno bolje rješenje od Bakira Izetbegovića, toj tezi u prilog ide i činjenica, da za razliku od Izetbegovića, Milorad Dodik nije u glavnom gradu RH, na javnom TV servisu, Hrvatima prijetio ratom, ako se usude početi snažno boriti za svoja prava, kao što su potpuna ravnopravnost, u što je uključeno i pitanje o Herceg-Bosni, na što su Hrvati uvijek imali, i uvijek će imati pravo. Uz sve to, treba naglasiti, da Dodik nije podržavao uzurpiranje pozicije hrvatskog člana Predsjedništva BiH, dok za Izetbegovića to nažalost ne možemo tvrditi, iz razloga što je SDA-u često sa strane HDZ-a BiH, ponuđeno, da se zajednički ide u izmjenu izbornog zakona, kako bošnjački unitaristi, Hrvatima ne bi mogli nametati nelegitimne predstavnike. Ipak, Izetbegović je jasno pokazao, da mu je cilj Federaciju BiH pretvoriti u bošnjački entitet, što se može vidjeti jasno na činjenici, da iz Federacije BiH, u Predsjedništvu BiH sudjeluju dva bošnjačka člana, koliko god unitaristi to pokušali negirati, istinu nikako sakriti ne mogu.

  Sviđalo se to nama ili ne, činjenica je, da će osoba koja je izabrana iz RS-a, biti bolji zastupnik Hrvata u BiH, nego ona koja je izabrana iz Federacije BiH, zvana Sejdo Komšić. Upravo su svojim velikobošnjačkim ambicijama, bošnjački unitaristi, ali i nebrigom za Hrvate u BiH, osobe poput Jadranke Kosor, Hrvate BiH, natjerali na suradnju sa Srbima, kako bi Hrvati konačno osigurali svoju konstitutivnost, koja im u punom smislu, kao državotvornom narodu i pripada. Iz svih tih razloga konstatiram, da nitko nema pravo, a posebice nemaju oni, koji su svojim potezima natjerali Hrvate na to, kompromitirati suradnju Srba i Hrvata, te optuživati Dragana Čovića za to, kojega se može za mnogo toga kritizirati, ali za koaliciju s Dodikom nikako. Suradnja Srba i Hrvata kulminirala je samo, zahvaljujući “Hrvatske” politike iz RH nakon smrti dr. Tuđmana, i politike bošnjačkih unitarista. Onima koji se služe tezama, da Dodik i Čović obnavljaju ono što su željeli Milošević i Tuđman, te tako dijele BiH. Postavljam protu pitanje, kako se nešto može obnavljati što nije ni postojalo? A svakoj malo trezvenoj osobi je jasno, da barem sa strane dr.Tuđmana nije bilo nikakvih ambicija, za dijeljenje BiH, čemu idu u prilog sve bitne činjenice, koje su povezane s Domovinskim ratom 90-ih.

 

Davor Čelan/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.