Tragična panorama sramotnih pravnih i moralnih lutanja Haaškoga sudišta

Vrijeme:7 min, 3 sec

 

Znanstveno-stručni skup ‘Ustavna država i haaške presude’

 

U organizaciji Udruge sv. Jurja, prošloga je četvrtka u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu održan znanstveno-stručni skup ‘Ustavna država i haaške presude’. Skup je priređen točno godinu dana nakon presude generalu Slobodanu Praljku, izrečene u sklopu procesa hercegbosanskoj šestorci. Uz Praljka suđeno je Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću. Sva šestorica Šestorkaosuđena su na zatvorske kazne, ukupno 111 godina. Teretilo ih se za zločine počinjene na području BiH tijekom 1993. i 1994. godine.

Skup u Matici ukazao je na široku lepezu pravnih nelogičnosti, moralnih kompromisa i političkih lutanja, kojima je u svojemu radu, na štetu ‘šestorice’, pribjegao Tribunal. Na skupu je bačeno novo svjetlo na rad ugasloga haaškog sudišta. Dodatno su razjašnjena brojna pitanja i ponovljeni neki već ranije izrečeni prigovori. U razmišljanjima haaških birokrata ti su prigovori ostali bez odjeka, ali mi smo dužni i dalje tragati za istinom, rekli su izlagači. Podsjetili su na brojne ugledne pravne autoritete u svijetu koji su kritizirali rad Međunarodnoga sudišta. Osim hrvatskih pravnika, i brojni međunarodni pravni stručnjaci, poput njemačkoga sveučilišnoga profesora Normana Paecha, iznosili su stav da je Haaški sud politički instrumentaliziran. Usprkos tvrdnjama iz Haaga o pomirbenoj ulozi Sudišta, sudionici su naglasili kako su brojni promatrači dokazivali upravo obratno: da Tribunal, svojim politikantskim pristupom, pogoršava napetosti i šteti pomirbi na bivšim ratnim područjima.

Važna zamjerka Sudu bila je što sudi na hibridnom tzv. “bhs jeziku”, koji ne pripada ni jednom od optuženika, čime se rušilo načelo razumljivosti vođenja procesa na materinskom jeziku optuženika, što im je zajamčeno međunarodnim propisima. Takva tvrdokorna sudska samovolja rezultirala je osnaživanjem unitarističkih filoloških stajališta, koja su u komunističkom režimu, tijekom 20. stoljeća, ograničavala slobodu govora, pisanja i čitanja. Time Haagje Sudište kršilo individualne i skupne slobode, kao stečevinu europske demokracije – nasuprot totalitarističkim diktaturama. Na taj su način ohrabrene snage koje su na tragu propalih nedemokratskih i totalitarnih projekata, kojima se priklanja i tzv. ‘Sarajevska deklaracija’. Ponovljene su i optužbe kako je Haaški tribunal pokušavao pisati nacionalnu povijest te voditi prosvjetnu politiku država – sudionica ratnog sukoba.

K tome, apsurdna logika nekih osuđujućih presuda potaknula je međunarodne vojne i pravne stručnjake da pozovu Sud na ukidanje tih odluka. Oni smatraju da bi prihvaćanjem takvih obrazloženja, kao presedana, postalo nemoguće ratovati – jer bi sve postalo zločin. Zbog sporosti i dugogodišnjeg trajanja procesa, dovođena je u pitanje stručnost tužiteljstva i pravednost suđenja. Bivša glasnogovornica Tužiteljstva Florence Hartman sudu je zamjerala pristranost jer je omogućio Srbiji zaštitu dokumenata koji imaju status vitalnih nacionalnih interesa, a Sud ju je zbog iznošenja mišljenja kaznio i progonio…

M. Karnavas: Postupak protiv hercegbosanske šestorice dio je mračne ostavštine suda u Haagu!

Skup u Matici bio je podijeljen na dva dijela: Prvi, u kojem su ugledni pravnici razmatrali pravna pitanja, i drugi, u kojem su razmatrana povijesno-politička pitanja. Iako je skup – iz vrlo praktičnih razloga – načelno posvećen haaškim presudama, u bitnom ga je obilježilo sjećanje na tragičan čin generala Praljka. Tako je na poticaj, koji je iz publike dao Miroslav Papić, tek na početku drugog dijela skupa održana minuta šutnje za generala Praljka. U ime Miroslav Tuđmanorganizatora skup je vodio prof. dr. sc. Miroslav Tuđman, koji je na početku u svojoj uvodnoj riječi pozdravio obitelj Praljak.

“Tužiteljstvo nije optužilo hrvatske dužnosnike i generale da su osobno počinili ili naredili zločin, već da su članovi zajedničkog zločinačkog pothvata”, rekao je Tuđman. “Preko 9.800 dokaza, 320 iskaza svjedoka, niz činjenica i izjava eksperata tužiteljstva i obrane nisu polučili učinak, ali su bili, jesu i bit će predmetom političkih, pravnih i povijesnih analiza”. Podsjetio je na tvrdnje američkoga odvjetnika, člana međunarodnih odvjetničkih komora, Michaela G. Karnavasa, koji je svojedobno govorio o unaprijed osmišljenom i zadanom postupku protiv hercegbosanske šestorice, o pravnim i proceduralnim promašajima Sudskoga vijeća. Smatrao je kako se na optuženičkoj klupi trebao naći Alija Izetbegović, ratni lider Bošnjaka-muslimana. Citirajući Karnavasovu izjavu kako je “postupak protiv Prlića i ostalih dio mračne ostavštine kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju”, Tuđman je ustvrdio: “Tribunal je školski primjer kako ne treba voditi predmet, kako ne treba birati sudsko vijeće, kako ne treba voditi sudsku raspravu, kako ne treba analizirati dokazni materijal i kako ne treba pisati presudu. Sam čin Praljkova samožrtvovanja, njegov Praljakprijezir i ogorčenost prema haškome Tribunalu, stvaraju moralnu obvezu preispitati sve činjenice – kako bi se utvrdila istina. Praljkov postupak u sudnici nije bio teatralna gesta, niti bijeg od odgovornosti, niti gesta kukavice, niti potez očajnika, koji u depresiji bježi od kazne. To je bila hladna i racionalna logika borbe protiv suda kao sile, suda koji nije pravedno i dokumentirano dokazao odgovornost optuženika. Zato je Praljkov čin logičan postupak čovjeka koji nije imao drugog izbora jer nije dobio pošten odgovor na iznijete činjenice. General Praljak je predao Sudu čak 22 knjige dokaza i činjenica o povijesnim, političkim i vojnim zbivanjima te o politici RH i o političkim ciljevima Hrvata u BiH. Ali sud se nije vodio pravnim, nego politikantskim razlozima.”

Glede Praljkove ogorčenosti na rad Suda, Tuđmana je iz publike nadopunio Bosiljko Mišetić, rekavši kako Praljak nije bio ogorčen samo na Sud već je bio i duboko razočaran pasivnošću, nečinjenjem, pa i štetnim postupanjem, tijela i pojedinaca u hrvatskoj vlasti.

D. Rudolf: Sud je propustio suditi za zločin protiv mira i za agresivni rat

Prvi dio skupa otvorio je akademik Davorin Rudolf s temom: ‘Haški tribunal – pravna ili politička institucija?’. Prof. dr. sc. Davor Derenčinović, s Pravnoga fakulteta, razmotrio je kaznenopravne aspekte navedene presude. Osvrnuo se i na moralno-političke pretenzije Suda te je oporo konstatirao: “Sud je promašio svoju svrhu. Uspostaviti povijesnu istinu, mir i pomirenje treba netko drugi, a ne Sud”. Odvjetnik Veljko Miljević govorio je o ‘institutu združenog zločinačkog pothvata u presudama MKSJ s posebnim osvrtom na presudu u predmetu Prlić’. Zapitao se: “Je li se uopće moglo suditi tim ljudima po načelima koja se već opasno približavaju načelu kolektivne krivnje? Institutom Rudolfudruženog zločinačkog pothvata ozbiljno je ugrožena pravna sigurnost, a optužnice su bile pravno nerazumljive, neprecizne i preopširne.”

Odvjetnica Nika Pintar govorila je o sudskoj “politici neprihvaćanja dokaza”. Svoje je predavanje održala govoreći riječima generala Praljka i sudca Jean-Claudea Antonettija, koji je kao što znamo dao izdvojeno mišljenje. U tom je izdvojenom mišljenju iznio tezu “da je stav Franje Tuđmana, koji je potvrdio u brojnim prilikama na 64 sastanka, bio u suprotnosti s teorijom o postojanju navodnog zajedničkog zločinačkog pothvata, koji ističe Tužiteljstvo”, te da “Herceg-Bosna nije bila zajednički zločinački projekt”. No Antonettija su preglasali Arpad Prandler i Stefan Trechsel, koji nikada nisu bili sudci, niti su donijeli odluku na temelju činjenica, nego tek po svojem osjećaju za ‘pravdu’. Tako je Nika Pintar svoju ogorčenost oslikala davno izrečenim riječima optuženika Praljka i sudca Antonettija. Iznijela je pritom neka iznimno duboka promišljanja pokojnog generala, koja razotkrivaju svu besmislenost i podlost haškog sudovanja.

U drugom dijelu govorili su prof. dr. sc. Željko Holjevac na temu ‘Hrvati u Bosni i Hercegovini od Berlinskoga kongresa do Domovinskoga rata’, prof. dr. sc. Ivo Lučić ‘o političkom i vojnom kontekstu hrvatske borbe u BiH’, te dr. Crnosc. Ante Nazor ‘o kontinuitetu velikosrpske politike i o ulozi Hrvatske u spašavanju Bihaća i Muslimana 1990-ih’. Zaključno je prof. Tuđman izložio ‘utjecaj povijesnog pitanja Banovine Hrvatske u procesu protiv šestorice’.

Davorin Rudolf istaknuo je kako Sud nije sudio po odredbama humanitarnoga prava, koje brane pripremanje, započinjanje i vođenje agresivnog, odn. napadačkog rata, tj. po odredbama o zločinu protiv mira. “Stoga i danas u Hrvatskoj traju prijepori kakav smo to rat mi vodili. Postoje u Hrvatskoj intelektualci koji o Domovinskom ratu govore kao o građanskom. Mi ne možemo utjecati na politiku Beograda, ali kod nas bi moralo biti razjašnjeno tko je u tom ratu agresor”, rekao je Rudolf i nastavio: “Povijest vrlo rijetko nudi narodima priliku za državu. Naš naraštaj je tu priliku dobio kad se poklopio niz domaćih i međunarodnih čimbenika. Mi smo tu priliku iskoristili i stvorili državu, pravu i istinsku, suverenu i nezavisnu”.

O slučaju Praljak Rudolf je naglasio: “U haaškom se sudištu svašta događalo. Bilo je nekoliko smrtnih slučajeva. Neki ljudi su se ubili, ne mogavši se pomiriti s vlastitim zločinom. Kod Praljka je obratno: On nije mogao prihvatiti sudsku odluku – upravo zato što nije počinio zločin! Nakon što je predsjedavajući sudskog vijeća Carmel Agius izrekao presudu, Praljak je ispivši otrov poručio kako nije ratni zločinac i kako ne će mirno pristati na sudsku samovolju i zloporabu prava. U obranu istine dao je najveću moguću cijenu”, zaključio je Rudolf.

 

Vjekoslav Magaš/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo