Prošlo je gotovo šest mjeseci od prikupljanja potpisa za dvije referendumske inicijative, „Istina o istanbulskoj“ i „Narod odlučuje“. U ovih šest mjeseci, dominirale su teme u vezi tih dviju inicijativa, posebice među osobama kršćanske i suverenističke orijentacije. Nakon što su oba dvije inicijative objavile, kako imaju dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma, nakon ljeta su iz ministarstva uprave objavili, kako to nije točno, te tako konstatirali, da do referenduma o otkazivanju Istanbulske konvencije, ali i referenduma o promjeni izbornog zakona neće doći.

Znajući tko je brojao te potpise, isti oni koji su, mogli bismo reći najkasnije nakon parlamentarnih izbora 2015 godine, duboko kompromitirani, takav razvoj situacije nije ni malo neočekivan. Još kad dodamo, da je u svemu tome sudjelovao Plenkovićev potrčko, „vjerodostojni“ Lovre Kušćević, rasplet koji se dogodio, da potpisi navodno nisu dovoljni, može izazvati čuđenje samo kod naivnih osoba.

Mi koji znamo, kako su vlasti RH nastrojeni prema referendumima, ne bismo se trebali niti u jednom trenutku, čuditi takvom raspletu. No pitanje koje se meni postavlja, sasvim legitimno je, da li su inicijative mogle skupiti puno više potpisa, kako „vjerodostojni“ Kušćević, ne bi bio u mogućnosti prekršiti volju hrvatskog naroda, i građana, koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom. Kada već postavljam takvo retoričko pitanje, vjerujem da već sada možete naslutiti, što je poanta ove moje kolumne. Ako ste mislili, da je poanta kritizirati isključivo trenutnu hrvatsku vlasti i HDZ, onda ste se prevarili.

Ne želim se u ovoj kolumni baviti HDZ-om, i vladom RH, iz razloga što smatram, da je o njima sve rečeno, i da ovakav HDZ, koji je pod Plenkovićevim vodstvom snažno zaokrenuo u lijevo, ne može biti opcija za osobe kršćansko-suverenističkog opredjeljenja. Počevši od sastavljanja vlade s HNS-om ,stranke koja je hrvatskoj, posebice Hrvatima BiH nanijela veliko zlo, sve do usvajanja Istanbulske konvencije, a sada uskoro nažalost vrlo vjerojatno potpisivanja Marakeškog sporazuma.Sada će te se vjerojatno s punim pravom zapitati, zašto sam sve to nabrojao, kada poanta ove kolumne nije kritizirati vladu RH, Plenkovića i vrhušku HDZ-a.

Odgovor je vrlo jednostavan, ovo o čemu ću pisati u nastavku kolumne, moglo bi izazvati veliki bijes, kod samoprozvanih „desničara“ koji svojim vođama smatraju Markićku, Petrova, Banca i ekipu. Kako svim tim osobama ne bi dolazilo na pamet, proglasiti me Plenkovićevim igračem, jer to  doista nisam, što se jasno može zaključiti u činjenici, da se gotovo u svim bitnim temama za RH ne slažem s njegovom politikom, smatrao sam potrebom naglasiti to ovdje u ovoj kolumni, prije nego što se usmjerim prema samoproglašenim „desničarima“, koji se de facto bore za sve, ali najmanje za kršćanske i suverenističke vrijednosti. Zašto je tomu tako, obrazložit ću argumentirano, na temelju činjenicu u nastavku.

Kome je u cilju, da otkazivanje Istanbulske ne prođe?

Da je vlada RH na čelu s Andrejom Plenkovićem i vrh HDZ-a, za ratificiranje Istanbulske konvencije, moglo se najkasnije naslutiti u ožujku ove godine. No, ipak se postavlja sasvim legitimno pitanje, da li su neki, koji su se do jučer zalagali, za to, da Istanbulska ne prođe, namjerno minirali referendumsku inicijativu „Istina o Istanbulskoj“. Ako tomu nije tako, ponovno se postavlja pitanje, zašto su išli na razjedinjenje referendumskih inicijativa?

I ako se već nisu htjeli udružiti, s drugom referendumskom inicijativom, zašto ju onda barem nisu podržali. Mislim, da svaka osoba, koja upotrebljava trunku razuma može konstatirati, da oni, koji se ne zalažu za jednu stvar de facto istu tu stvar ni ne podržavaju. Tako se može povući paralela s inicijativom „Narod odlučuje“, koja de facto ni u jednom trenutku nije podržala drugu inicijativu, koja se zalagala za otkazivanje Istanbulske. Što obratno nije bio slučaj.

Međutim, odmah želim pojasniti, da kada kritiziram inicijativu „Narod odlučuje“, kritiziram samo pojedine osobe, nikako cijelu inicijativu, a posebice ne one osobe, koje su se 14 dana neumorno borile na štandovima, od mladih do starih za bolju budućnost sviju nas.

Ipak glavni akteri inicijative se nikada nisu oglasili, što misle o drugoj inicijativi za otkazivanje istanbulske, a kamoli podržali tu istu inicijativu. Sada želim napraviti malu digresiju, s događajima u ožujku ove godine, koja se bliži kraju.

Sjećamo se kako je u Hrvatskoj porastao bijes, nakon što smo saznali, da će Plenkovićeva vlada ići u ratificiranje Istanbulske konvencije. Svima je nakon toga postalo biti jasno, da HDZ s ovakvim vodstvom nema nažalost više nikakve veze s jednom kršćanskom opcijom. Krenule su prosvjedi protiv takve odluke Andreja Plenkovića, od Zagreba do Splita. Svima je bilo jasno, da će Istanbulska konvencija, koja se isto tako može nazvati konvencijom zla, biti ratificirana, unatoč tomu, hrvatski narod preko toga nije želio šutke prijeći, što je u svojoj budućnosti nažalost previše puta i činio, te su poruke s tih skupova bile jasne, da će se odmah nakon izglasavanja Istanbulske u saboru, ići na njeno otkazivanje kroz referendum.

U svibnju je onda i došlo, do početka prikupljanja potpisa, sva energija koja se prije toga punila među hrvatskim narodom, trebala je rezultirati velikim brojem potpisa, hrvatskog naroda i građana, što bi onda vrlo vjerojatno značilo raspisivanje referenduma o toj temi. I treba prije svega pohvaliti inicijativu „Istina o Istanbulskoj“, koja je unatoč svim opstrukcijama vlade RH, dviju najvećih stranaka u RH i svoj medijskoj opstrukciji skupila gotovo 400.000 potpisa. Sve je to i bilo dovoljno, dok se nisu pojavili Kušćevićevi brojači potpisa, iz Apisa.

Međutim, pitanje koje se meni, a vjerujem i drugim osobama kršćanskog i suverenističkog uvjerenja postavlja je, da li je bilo potrebno gurati referendum o promjeni izbornog zakona, u isto vrijeme, kada se išlo na otkazivanje Istanbulske konvencije.

Činjenica je, da je u tom periodu prioritet trebao biti otkazivanje Istanbulske, a ne promjena izbornog zakona, kada se znalo da se sljedeći parlamentarni izbori, velikom vjerojatnošću neće održati prije 2020. godine. Naći će se sada znalci, koji će reći, da je promjena izbornog zakona prioritet, te se iz te promjene onda može otkazati i Istanbulska konvencija. No, budimo iskreni, svatko tko i malo zna, kako stvari funkcioniraju na hrvatskoj političkoj sceni, isto tako trebao bi znati, da se samom promjenom izbornog zakona ništa krucijalno ne bi promijenilo. Naravno, da bi to dovelo, do poštenijeg izbornog procesa, no nitko ne može tvrditi, da bi samom promjenom izbornog zakona, došlo do velike promjene na hrvatskoj političkoj sceni, te da bi radi toga odmah došli kršćani i suverenisti na vlast, koji bi onda ujedno imali i natpolovičnu većinu, pa bi tako odmah mogli otkazati Istanbulsku konvenciju. Jedno su želje, a drugo realnost u Hrvatskoj.

Dakle, svatko tko tvrdi, da bi promjena izbornog zakona, odmah donijela plod otkazivanjem Istanbulske, ili je naivan, ili mu ni nije u cilju otkazivanje Istanbulske konvencije. Ako sada nakon svega i dalje tvrdite, da je promjena izbornog zakona, u tom trenutku bila bitna kao i otkazivanje Istanbulske, onda se pitam ,zašto iz inicijative „Narod odlučuje“ nisu htjeli ići zajedno, s inicijativom „Istina o Istanbulskoj“, pa bi se zajednički izborili za recimo 600.000, 700.000 glasova, pa Kušćević i Apis nikako više, ne bi mogli ignorirati volju hrvatskog naroda.

 Iz svih javnih nastupa je vidljivo, da su iz inicijative „Istina o Istanbulskoj“ bili spremni, čak i priželjkivali zajedničko skupljanje potpisa s inicijativom, koja se zalagala za promjenu izbornog zakona. Za inicijativu „Narod odlučuje“, to se nažalost ne može tvrditi, iz razloga što su često iz vrha te inicijative ponavljali, kako se njih jasno mora diferencirati, od druge inicijative, koja je istovremeno skupljala potpise. Tome u prilog ide i činjenica, da na portalu Narod.hr, koji vode glavni akteri iste te inicijative, nažalost nije bilo ni jedne riječi, ma ni slova o drugoj inicijativi „Istina o Istanbulskoj“.

  Nakon svega toga, nitko nema pravo prigovarati nama, koji imamo legitimno pravo propitkivati rad inicijative „Narod odlučuje“, da razjedinjujemo „desnicu“. Jer razjedinjenjem su počeli oni, koji su plasirali dvije inicijative u isto vrijeme, koje su im bile namjere sa time, oni najbolje znaju. Oni, koji im upućuju dobronamjerne kritike, priželjkuju samo, da se dvije inicijative udruže, skupe unatoč velikom opstruiranju sa svih strana ogromni broj potpisa, i onemoguće tako Kušćeviću i njegovoj ekipi, manipulaciju hrvatskog naroda. Dok god, iz inicijative „Narod odlučuje“, ne budu spremni na to, postoji opravdana sumnja, da ni ne žele otkazivanje konvencije velikoga zla. Konstatiram, da svatko tko se osjeća kršćaninom i suverenistom, na prvom mjestu mora biti otkazivanje konvencije zla, a tek onda promjena izbornog zakona, referirajući se upravo na gore navedene razloge. Vjerujem, da se bez problema može zaključiti, zašto je to bitno za kršćane. No ako ne znate, zašto i za suvereniste, onda je odgovor. Jer suverenisti ne smiju trpjeti, da im iz svijeta nameću nekakve konvencije, te da ih kroz „ekspertnu“ skupinu Grevio kontroliraju.

U „Narod odlučuje“, zaboravili su nažalost krucijalan detalj!

Sada ipak još želim obrazložiti, što me smeta u prijedlogu inicijative „Narod odlučuje“, a vjerujem da isto to smeta i većinu osoba kršćanskog i suverenističkog opredjeljenja, samo to ne žele javno izgovoriti. Svakako treba pohvaliti napore inicijative, da se manjinama uskrati mogućnost glasanja o vladi RH, i o hrvatskom proračunu. Isto tako je pohvalno, da se želi omogućiti potpuno neposredno biranje zastupnika, što do sada nažalost nije bio slučaj. Također, jasno želim naglasiti, da ovakav izborni zakon koji imamo trenutno u Hrvatskoj treba mijenjati, iz razloga što ne omogućuje kvalitetni i pošteni izborni proces.

No kada ga već mijenjamo, smatram da trebamo misliti na sve važne detalje, pa tako i na Hrvate izvan Republike Hrvatske, kako ga nakon nakon nekoliko godina, ne bismo morali ponovno mijenjati. Nedopustivo je, da se oni koji se smatraju „desničarima“, zadovoljavaju s mogućnostima Hrvata izvan Hrvatske, za participiranjem na izborima u RH. Reći će te, da su iz inicijative poduzeli nešto po tom pitanju, i tu su svi oni upravu, koji takvo što tvrde.

Međutim, da li je ta mjera, koju predlažu iz inicijative dovoljna?

S dubokim uvjerenjem odgovaram da nije. Prijedlog inicijative naime glasi, da se svim Hrvatima izvan RH omogući dopisno i elektroničko glasovanje, što je apsolutno potrebno, zato što je mnogim hrvatskim državljanima koji ne žive u RH onemogućeno sudjelovanje na izborima, iz razloga što su konzularna sjedišta daleko udaljenja od mjesta u kojima žive. Međutim, isto tako je jasno, da takva promjena, neće promijeniti činjenicu, da Hrvati izvan RH svi zajedno imaju samo tri saborska zastupnika, što je samo po sebi velika sramota Hrvatske države.

Nažalost iz inicijative, nema prijedloga, da se Hrvatima izvan RH znatno poveća broj zastupnika, čime su se iz inicijative sami kompromitirali. Recimo, da je to pitanje pokrenuto, u referendumsko pitanje, vjerujem, da bi se skupilo još više potpisa, jer bi mnogi Hrvati iz BiH, Austrije itd. prevalili ogroman put, da daju svoj potpis za raspisivanje referenduma o promjenu izbornog zakona. Da li su iz inicijative namjerno zaboravili, učiniti nešto po pitanju, ne zastupljenosti Hrvata izvan RH, oni sami najbolje znaju. Činjenica je, da po tom pitanju nisu ništa učinili, a imali su mehanizme za to kroz referendumsku inicijativu. Radi toga dolazim do konstatacija, da su u svojim mjerama za promjenu izbornog zakona, zaboravili jedan krucijalan detalj za RH. Što nikako ne priliči suverenistima.

 

Davor Čelan/Hrvatsko nebo 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.