IKONA DESNICE Velika šutnja malih Hrvata

Kao što je šutio o Herceg Bosni i Haagu, veliki Hrvat nastavio je šutjeti i o prethodnim izborima u BiH i nametanju Komšića bošnjačkim glasovima.

Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Zlatko Hasanbegović stekao je simpatije u Hrvatskoj kod velikog dijela javnosti, posebno njena domoljubnog dijela.

Ministar kulture u vladi Tomislava Karamarka i nabrzo skrpanoj koaliciji izazvao je pravi mali ”kulturalni šok” kad je odlučio zavrnuti ”pipu” lijevim NGO udrugama u Hrvatskoj koje su se obilato financirale iz spomenutog ministarstva.

Iako je riječ o ministarstvu s relativno malim proračunom koji je od izbora do izbora sve manji, u njemu je bilo dovoljno novca koji se redovno dijelio ustaljenim putevima uvijek istim ljudima i istim udrugama za iste ili slične projekte.

Kad su ti isti kojima je oduzeo financije i značajan dio novca počeli problematizirati Hasanbegovića, u javnosti se pojavila velika potpora napadnutom ministru.

Hasanbegović je postao prava ikona desnice i osvojio ogroman broj glasova za potpredsjednika HDZ-a zbog svojih antikomunističkih i antititoističkih stavova.

Kad je sve palo u vodu, Hasanbegović i još neki malo više desno orijentirani članovi HDZ-a odlučili su solirati i osnovati vlastitu stranku.

Rascjep između igranja nacionalnog lidera i brige za komunalije u Zagrebu bio je nepremostiv i tako su Neovisni za Hrvatsku ostali u svojevrsnom vakuumu jer jednom narodu možete prodati Tita i antikomunističku priču, ali je teško uvijek iznova plivati na istom valu.

Hasanbegović se tako kao velikohrvat nije pretjerano zabrinuo ni lani u ovo vrijeme kad je hrvatska šestorka u Haagu čekala presudu.

Desnica ga je i dalje gutala, a oni umniji unutar tog spektra počeli su se pitati zašto Hasanbegović šuti.

Nacionalni miljenik s karizmom i svojevrsnim mesijanskim kompleksom zgodno je kalkulirao između potpore Bandićevoj većini u Zagrebu i stalnog serviranja antijugoslavenske priče koju ljudi u Hrvatskoj, valjda po prirodi, vole.

Što se tiče haške nepravde i tragične smrti generala Praljka, Hasanbegović se nije pretjerano trudio “hrvatovati” i šutnja je postajala sve očitija.

Jednom je netko rekao da u Hrvatskoj postoje lijevi i desni radićevci i starčevićanci. Pojednostavljeno, radićevci su suverenisti koji se zalažu za suradnju sa Srbima, a u korist hrvatskog naroda, dok je glavna ideja starčevićanaca usmjerena na antisrpsku politiku.

Tipičan radićevac danas će vrlo lako shvatiti situaciju u kojoj se nalaze bh. Hrvati, dok će starčevićanac bukati oko koalicije s Dodikom, a istovremeno biti tih po pitanju Komšića ili Bakira Izetbegovića.

Kad je Izetbegović na HRT-u cijeloj naciji zaprijetio ratom, Hasanbegović je opet šutio.

https://www.dnevnik.ba/vijesti/bez-rata-nema-treceg-entiteta-nisu-mogli-uz-pomoc-hvo-kako-ce-sada

Veliko hrvatstvo koje je prigrlio kao primaran dio identiteta, na što ima apsolutno pravo, Hasanbegovića je dovelo na osobnoj razini do konfuzije u kojoj ne može (ili ne želi) zatomiti svoj vjerski identitet.

Po pitanju BiH, Hasanbegović tako redovito šuti. Problemi s izbornim zakonom i onim što Hrvati u BiH proživljavaju za Hasanbegovića u javnom diskursu naprosto ne postoje.

https://www.dnevnik.ba/vijesti/o-arkanovom-cetniku-ima-stav-o-zeljku-komsicu-ne 

Kao što je šutio o Herceg Bosni i Haagu, veliki Hrvat nastavio je šutjeti i o prethodnim izborima u BiH i nametanju Komšića bošnjačkim glasovima.

Motivi nikad nisu veliki i važni, oni su uvijek sitni i osobni zato i nije važno što su mu motivi. Ono što je važno jest šutnja. To je jedina Hasanbegovićeva konstanta kad su u pitanju Hrvati u BiH.

Velika šutnja, ipak, malih Hrvata.

Ivan Crnjac/Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba /Hrvatsko nebo