D Pešorda: Pomazi poskoka
Vrijeme:3 min, 37 sec
Ovih se dana u našim tiskovinama mogla pročitati vijest kako je na Biokovu jedna Nizozemka pokušala pomaziti poskoka. 
Poskoku nije bilo do maženja s mladom Nizozenkom pa ju je ugrizao. Život su joj spasili pripadnici Hitne pomoći, one iste za koju vječito za prosvjed spremni Hrvati tvrde da je slabo organizirana. Nadam se da troškove intervencije pokriva Nizozemkino osiguranje premda, uzimajući u obzir našu širokogrudnost u spašavanju zaigranih turista, nisam siguran. Na stranu sad to, slučaj mlade Nizozemke i poskoka zanimljiv je kao primjer poremećenog nagona za samoodržanjem kod zapadnog čovjeka. Čini mi se da u ovom slučaju nije toliko u pitanju individualna sklonost činjenja po život opasnih gluposti – premda sigurno i toga ima – koliko civilizacijski defekt.
Kao što je Jean-Jacques Rousseau vjerovao u iskonsku dobrotu primitivnog čovjeka, tako današnji ljudi na Zapadu vjeruju u 
iskonsku dobrotu životinja. Ideologija specizma polazi od teze da su ”sve životinje jednake”, kako ljudske tako i ne-ljudske, pa ih voljeti valjda treba podjednako. Zašto onda ne bismo pomazili slatkog malog poskoka kao i slatku malu bebu!? Isto to infantilno povjerenje progresivna mladež Zapada pokazuje i prema migrantima koji u valovima nadiru na europski teritorij. U teoriji sve je to sjajno, cool, humano i tako dalje, no u praksi suočavamo se sa silovanjima, porastom kriminala i no-go zonama. Narav pokazuje svoje našim projekcijama neprilagođeno lice: poskoci grizu, migranti s prijezirom odbacuju zapadnjačke pseudohumanističke papazjanije i nastavljaju živjeti u skladu sa svojom viđenjem svijeta.
Igra ”pomazi poskoka” uopće nije bezazlena, štoviše vrlo je opasna. Hrvatska je hitna medicinska pomoć spasila nizozemsku turistkinju, no hoće li Hrvatska spasiti sebe od zle sudbine migrantskog hot-spota, ostaje za vidjeti. Događanja na graničnom prijelazu Maljevac ukazuju na to bi se Hrvatskoj, spremnoj slijediti briselske naputke i na vlastitu štetu, moglo dogoditi upravo to da postane hot-spot. U suvremenom svijetu podjela na lijeve i desne sve manje odgovara stvarnosti, istinski živa politička podjela jest podjela na globaliste i suvereniste. Globalistička ideologija uglavnom se koristi frazama i ideologiziranim konstruktima lijeve provenijencije, ali ne u svrhu postizanja ”slobode, jednakosti i bratstva” u svijetu, nego u svrhu uspostavljanja globalnog imperija. U kojem će – ako se stvari nastave ovako razvijati – vladati nesloboda, nejednakost i segregacija. Pristajanje na diktat Bruxellesa jest pristajanje uz ideologiju globalizma.
Suverenizam se s druge strane pretpostavlja borbu za očuvanje slobode i samostalnosti organskih zajednica koje povezuje afektivno jedinstvo. Samo u okviru takvih zajednica može funkcionirati istinska demokracija. Samo u okviru slobodnih nacionalnih država i pojedinac može ostvariti slobodan i smislen život, koji u biti jest uravnotežen odnos između individualnog i kolektivnog, pojedinačnog i općeg. Onaj tko uči našu djecu da su poskoci mazne životinje, ne želi nam dobro; onaj tko dovlači milijune migranata iz Azije i Afrike, ne želi nam dobro. Za kastu upravljača vehabijski islam ima stanovitih prednosti nad kršćanstvom: osigurava koheziju širokih slojeva i usmjerava njihov agresivni potencijal prema nevjernicima, a ne prema uskom povlaštenom sloju unutar vlastite zajednice.
Kako zapadnjačka društvena elita, ateistička i krajnje cinična, može prigrliti islam vrlo uvjerljivo prikazuje Michel Houellebecq u romanu Pokoravanje. Dodatna prednost islama jest to što on u ime vjerskog univerzalizma potire svaki nacionalizam te je kao takav podesan za uspostavljanje imperija.
Kršćanstvo, izgleda, ima stanoviti subverzivni, revolucionarni potencijal. Stoga ga cinični um suvremenih upravljača, čini se, želi izbaciti iz društvene jednadžbe. Kako god da se stvari razvijale, čeka nas red i poredak uvjetovan pokoravanjem ili rat i kaos. Najveći gubitnici bit će upravo oni koji danas iskreno vjeruju u ideologiju globalizacije: u svijetu koji dolazi za njih neće biti mjesta. Međutim, profesionalni ”antifašisti”, NGO aktivisti, medijski plaćenici i slična soroščad dobro će se snaći kao vjerska i ćudoredna policija ako bude trebalo.
Taman završih tekst kada naletjeh na Raspudićevu kolumnu Maženje poskoka i vabljenje migranata. Polazimo od istih primjera, a i zaključci su nam dosta slični, htio sam u prvi mah odustati od već napisane kolumne i pisati o nečemu drugom, ali sam onda odlučio da ipak ništa neću mijenjati. Kada dvojica kolumnista neovisno jedan od drugoga napišu nešto tako slično, a inače nisu pretjerano slični autori – onda mora da i u tim polaznim primjerima i izvedenim iz njih zaključcima ima nešto više od puke literarizacije i povezivanja inače nepovezanih fakata u kaotičnom svijetu. Pa i ako i griješimo, mora se priznati da su vremena takva da pogoduju sličnim bojaznima.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
