Usprkos uvjeravanjima putem iskrivljenih/lažnih statistika, masovnih medija i političara da je sve u najboljem mogućem redu i da vlast djeluje na najbolji mogući način, javnost osjeća da nešto ipak nije u redu, jer su uvjeravanja i činjenice često u raskoraku. Kako onda znati što je istina, a što nije ? Što je važno, a što beznačajno ? Tko je za što uistinu odgovoran? Jedini način za to je redovito izvješćivanje javnosti o zabludama i o stvarnim činjenicama o stanjima i događanjima. No to nije lako, jer to zahtijeva neovisne medije i neovisne komentatore. Ova kolumna upravo ima namjeru biti od pomoći u tome, ukazujući na zablude i činjenice koje su u
raskoraku s njima.

Zablude i činjenice o potrebi izlaska na izbore i trezvenog razmišljanja o tome kome dati svoj glas!

Izbori su rijetke i dragocjene prigode kada bi građani mogli utjecati na izbor osoba koji u njihovo ime treba da obnašaju neke funkcije ili rade neke poslove, a da pri tome obnašaju te funkcije ili rade te poslove tako da to bude u najboljem interesu većine građana i najboljem interesu države čiji su građani, i to bez obzira radi li se o izborima za najviše državne i javne funkcije i poslove, funkcijama a i poslovima na lokalnoj razini, ili funkcijama i poslovima u javnom ili privatnom gospodarstvu tipa dioničarskog vlasništva, kada se biraju članovi Upravnih i Nadzornih odbora.I nisu izbori bitni samo za izbor osoba u tijela ili na funkcije gdje ih građani mogu neposredno birati, kao što su naprimjer zastupnici u hrvatskom Saboru, ili zastupnici po gradskim skupštinama , već su bitni radi toga što upravo te osobe za koje na neki način ipak možemo neposredno glasovati (pa makar i posredstvom glasovanja za stranačke liste i preferencijalnim glasovanjem) upravo su odgovorni za izbor na stotine i tisuće osoba za koje nemamo mogućnosti neposredno glasovati, kao što su naprimjer osobe na visokim državnim i javnim funkcijama i poslovima, primjerice guverner HNB-a, glavni ravnatelj HRT-a, direktor odnosno predsjednik Uprave HEP-a, čelnik HGK-a i čelnik DORH-a, te obnašatelji najviših sudbenih funkcija, i masu drugih funkcija i poslova, na čije izbore i postavljanja mogu utjecati osobe koje neposredno možemo birati.

Sjetimo se, da su osobe kojima smo dali svoj glas na neposrednim izborima, “zaslužni” za sastav svih hrvatskih Vlada do sada, za postavljanje Radmana na čelo HRT-a, Vidoševića na čelo HGK-e, Bajića na čelo DORH-a, guvernera HNB-a, I desetina i stotina drugih osoba na druge funkcije i poslove, pri čemu valja uočiti jednu pojavu društvenog rasapa sličnu širenju smrtonosnog raka u organizmima. Naime taj mehanizam djeluje na slijedeći način :

Glasovanjem za stranačke liste na kojima su osobe koje su nas već bezbroj puta uvjerile da ne mare za opće dobro, ove osobe glasuju za članove Vlada koje su već također višekratno dokazale da izborna obećanja zaboravljaju kada dođu na vlast, ovi pak biraju i postavljaju osobe po ministarstvima, državnim i javnim ustanovama i tvrtkama , ne sukladno njihovim sposobnostima i dokazanom brigom za opće dobro, već prema stranačkim i inim kriterijima podobnosti i poslušnosti, ovi pak postavljaju i zapošljavaju sebi ‘potčinjene izvršitelje’ također ne po stručnosti, sposobnosti i predanosti poslu, već prema poslušnosti onima koji ih postavljaju i zapošljavaju, pa tako kancerozna piramida nestručnjaka, nesposobnjaka, nedoraslih funkciji i poslu koji obavljaju, što najčešće dovodi do kumulativnih efekata u neradu, lošem radu, i čak u efektu korupcije kao ustaljenom načinu “poslovanja”. Rezultat je konačno isti kao kod živog organizma kojeg j napao rak, organizam pati, muči se pod različitim metodama liječenja kemoterapijom ili zračenjem, ali konačno umire. Sličnost je pak između prethodno opisanog raka živog organizma, i prethodno opisanog “društvenog raka” širenjem nestručnih, nesposobnih i korumpabilnih osoba na funkcijama i poslovima, u tome, što od raka organizma koristi imaju samo proizvođači opreme, farmaceuti i nadri-liječnici, a kod “društvenog raka” koristi imaju svi koji su uključeni u rast piramide nestručnih, nesposobnih, i korumpabilnih, na raznim funkcijama i poslovima.

No postoji i jedna velika razlika između tih dviju pojava. Naime uzrok raku u živim organizmima je još nedovoljno objašnjen mehanizam greške u genetskom kodu, a uzrok “društvenom raku” je uzrok prilično objašnjiv, i vjerojatno se može svesti na sljedećih nekoliko dijagnostičkih simptoma:

1.Neadekvatan izborni sustav glasovanja za stranačke liste, a ne za osobe po imenu i prezimenu

2.Stranački sustav u kojem se favorizira, ili čak zahtijeva poslušnost, umjesto sposobnosti služenja općem dobru

3.Stranački sustav u kojem se razmišljanje vlastitom glavom i glasovanje prema vlastitoj savjesti zabranjuje, i kažnjava izbacivanjem iz stranke

4.Društvenopolitička vladajuća paradigma da se na funkcije i poslove dolazi najlakše i najčešće putem podobnosti i poslušnosti stranci ili ‘vođi’ stranke, a ne putem i uslijed vlastite stručnosti, sposobnosti i poštenja u predanom radu na funkciji ili poslu

5.Suptilno i sofisticirano medijsko podržavanje naprijed navedenih društvenih negativnosti, skretanjem pozornosti javnosti na trivijalne teme, time prikrivajući prave uzroke i subjekte teškoća i negativnosti u društvu.

6.Političko i medijsko eutanazirano javno mnijenje, tako da se stvorilo ozračje da “ne vrijedi ići na izbore, jer se i tako ništa ne može promijeniti” , pa je izlaznost na izbore u opadajućem trendu.

7.Nedovoljna politička, gospodarska i intelektualna educiranost hrvatskog glasačkog korpusa, što dovodi do neshvaćanja logičke nesuvislosti u ponašanju političke i gospodarske “elite”

8.Podijeljenost hrvatskog glasačkog korpusa na stranačke “zombije”, dezorijentirane ali ipak spremne za glasovanje i rezignirane nespremne za glasovanje.

Sve naprijed rečeno, i činjenica da velika većina građana Hrvatske ne može, unatoč možda prevelikom domoljublju, negirati, je činjenica da ovo nije Hrvatska za koje su pale tolike žrtve na bojišnicama diljem Hrvatske , u obrani od agresora, te da danas hrvatski narod, hrvatski građani žele i mogu stvoriti bolju Hrvatsku od ove danas, ali da to trenutačno onemogućuje domaća i inozemna politička i novčarska “elita” koja vlada Hrvatskom, a tobože je “demokratski izabrana, na demokratskim izborima”, pa je time stekla legitimnost da nam radi sve ovo što nam radi, od neprocesuiranja krupnih “riba”, do “klanjanju” svim direktivama iz inozemstva, pa iako bili i na našu štetu.

Za nadati je se da je u XXI vijeku prošlo vrijeme bitnih “revolucionarnih” promjena društvenih uređenja, političkih i gospodarskih sustava, no ipak valja postaviti pitanje: Što onda uraditi da se obrnu negativni društveno-gospodarstveni trendovi u pozitivne trendove, na korist većine hrvatskih građana ? Uz sva ograničenja, bilo politička, bilo novčarska, bilo gospodarska, trenutno jedini raspoloživi način da se nešto promjeni na bolje, je izbor stručnih, sposobnih, poslu predanih i korupciji nepodložnih osoba na funkcije i poslove koji imaju najveći utjecaj na društvo u pozitivnom ili negativnom smislu.

A kako to postići ?

Prvi korak u postizanju toga cilja bi bio izlazak na izbore u što većem broju, i u trezvenom razmišljanju kome dati svoj glas. Pri tome stranačka pripadnost ne bi smjela biti jedini faktor pri odluci za koga glasovati, već trezveno razmišljanje o tome što je tko do sada obećavao, i tko je što od obećanja do sada odista izvršio ! Ako bi se te dvije stvari mogle ukorijeniti u svijesti hrvatskih glasača tako, da izlaznost na izbore bude barem 80 %, a svijest o nedavanju glasova za one koji su kontinuirano 26 godina obećavali jedno, a radili nešto drugo, onda bi puno toga u Hrvatskoj krenulo na bolje. Kao potvrdu toga dati ću neke podatke koji to potkrepljuju.

Prema Registru birača upisano je ukupno 3 747 409 birača. U Registar političkih stranaka u Hrvatskoj trenutno je upisano 155 aktivnih političkih stranaka, od kojih samo desetak izlaze na izbore sa svojim listama, među kojima HDZ ima 220 000 članova, što čini 5,81 % ukupnog broja upisanih birača (u daljem UBUB), SDP ima 35 738 članova što čini =,96% UBUB-a, HSS ima 38 710 članova što čini 1 % UBUB-a, HNS ima 39 867 članova što čini 1% UBUB-a, HSKS ima 17 000 članova što čini 0,45 % UBUB-a, SDSS ima 10 100 članova što čini 0,2695 % UBUB-a, HSU ima 11 000 članova što čini 0,29 % UBUB-a, IDS ima 7329 članova što čini 0,195 % UBUB-a, Narodna stranka reformista ima 9000 članova što čini 0,24 % UBUB-a, GLAS ima 942 člana što čini 0, 026 % UBUB-a i MOST nezavisnih lista ima 430 članova što čini 0,01 % UBUB-a.

Sve nabrojane stranke imaju ukupno 390 116 članova što čini 10,32 % UBUB-a, pa se s velikom sigurnošću može smatrati da u hrvatskom glasačkom korpusu ili UBUB-u nema više od cca 400 000 formalno stranački organiziranih glasača odnosno 10,67 % ukupnog broja upisanih birača u Registar birača. Zaključak je da sem HDZ-a, niti jedna stranka ne bi mogla imati zastupnika u Saboru, na osnovi glasova samo svojih članova stranke, a i HDZ bi imao zanemariv broj saborskih zastupnika, da za njega ne glasuju na izborima takozvani “simpatizeri”, kojih je sve manje, jer je HDZ daleko od nekdašnje situacije da ima apsolutnu većinu u Saboru bez potrebe koaliranja sa nekim drugim strankama.

I sada dolazimo do krucijalnog pitanja glede dosadašnjeg ponašanja birača koji izlaze na glasovanje na parlamentarnim izborima. Za stranačke “zombije” je jasno da će glasovati za svoje stranke bez razmišljanja o tome što im stranačko vodstvo priča jedno, a radi ili ne radi nešto drugo. No pitanje je zašto birači koji nisu stranački organizirani uporno glasuju za iste stranke (tu uglavnom mislim na HDZ i SDP), koji već punih 27 godina sustavno lažu birače predizbornim obećanjima, koje poslije izbora zaboravljaju ispunjavati ? Budući da se na stranačkim listama stalno vrte uglavnom isti likovi ili njihove stranačke “pudlice” (Šuker, Jandroković, Jovanović, Stazić, Pusić, Bačić, Maras, …itd.), zar nije jasno da oni koji su 26 godina uzročnici nastalih problema, ne mogu probleme riješiti ili ne žele probleme riješiti, premda ih birali za saborske zastupnike uzastopce neprekidno ?

I zato ako se želi dobro Hrvatskoj izlaznost na izborima bi trebala biti barem negdje oko 80 %, uz trezveno razmišljanje da se ne daju glasovi onim strankama i osobama koje su dokazano kroz 26 godina nevjerodostojni, već bi valjalo glasovati za one stranke i osobe, koji iza sebe ne “vuku repove” neispunjenih obećanja, aferaštva, i čak dokazanog ponašanja “sljubljenosti” sa korupcionaštvom i kriminogenim ponašanjem, pa iako se desilo ono čime politički demagozi prijete glasačima, kao nekim zlom, da sastav Sabora ne bude više “monolitan” i “vjeran” nekom “velikom” stranačkom vođi, poput nekad u “omrznutom” komunističkom društvenom sustavu.

Koliko je “monolitnost” štetna dokazalo se tijekom naše pljačkaške privatizacije, u doba kada je HDZ imao apsolutnu većinu u Saboru, pa je mogao donositi masu protunarodne i protuhrvatske zakone i propise, poput privatizacije koja je praktično uništilo hrvatsko proizvodno gospodarstvo i stvorila štetočinski tajkunski sloj, kome je bilo na pameti samo osobno bogaćenje, a ne društveno dobro. Ta saborska “monolitnost” je dovela i do “zakonskog” pljačkanja mirovinskog fonda, i do podjele mirovina i onima koji u njega nisu uplatili ni kunu, pa čak nisu ni bili građani Hrvatske. Ta saborska “monolitnost” je dovela do ponovnog srljanja Hrvatske poput gusaka u maglu EU-a, pod uvjetima koji su Hrvatskoj praktično oduzeli državni suverenitet u najvažnijim segmentima, koji čine neku državu suverenom. Ta ista saborska “monolitnost” je dovela do toga da danas rijetko tko ima povjerenja u bilo koju instituciju ove države, a pogotovu ne u institucije zakonodavne i sudske vlasti. I ako se ne želi da se konačno red u ovoj državi uvodi “na ulici” i putem novovremenih ‘revolucija’, onda je prvi korak da se MASOVNO IZLAZI NA IZBORE, i da se ne glasuje i bira po stranačkoj direktivi ili ‘simpatijama’ prema nekoj stranci ili pojedincu, već prema kriteriju što je IZVRŠENO od onoga što je OBEĆANO, ne prihvaćajući demagošku floskulu vladajuće politike da sem nje nitko neme “ISKUSTVA” u vođenju državnih poslova ! Koliko su iskustva oni imali i imaju u tome, o tome svjedoče svi problemi u kojima se Hrvatska našla od ’90-ih do danas !

Današnja politička “elita” rado ponavlja frazu da se SVI moramo ‘promijeniti’ u mentalnom smislu i osloboditi se ‘komunjarskog’ mentaliteta, pri čemu im ne pada na pamet da se sami imalo promijene njegujući upravo takav mentalitet !

Eminentni mislioci kao Stephan Hessel govore nam da se moramo Pobuniti, kao John Kenneth Galbraith koji govori o tome da je Dobro društvo moguće, i kao brojni autori u knjizi Tom G.Palmera nakon države blagostanja, koji govore da su nam političari ukrali našu budućnost, ali je mi možemo vratiti, pri čemu je prvi korak shvaćanje koliko je važan izlazak na izbore, i pri tome trezveno razmišljanje kome dati svoj glas, bez obzira na političku i medijsku demagogiju i navijanje za one koji naš glas ne zaslužuju. Pa čak i član stranke može tome pridonijeti ako ne glasa za svoju stranku, u slučaju da shvati da stranačko vodstvo ne vodi stranku kako “Bog zapovijeda”, već prema zadovoljavanju vlastitih interesa !

Zato na sve izbore trebamo izlaziti što masovnije, i glasovati što trezvenije, ne vjerujući onima koji su iznevjerili naša očekivanja tijekom dugog niza godina !

 

Laslo Torma/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.