Usprkos uvjeravanjima putem iskrivljenih/lažnih statistika, masovnih medija i političara da je sve u najboljem mogućem redu i da vlast djeluje na najbolji mogući način, javnost osjeća da nešto ipak nije u redu, jer su uvjeravanja i činjenice često u raskoraku. Kako onda znati što je istina, a što nije ? Što je važno, a što beznačajno ? Tko je za što uistinu odgovoran ? Jedini način za to je redovito izvješćivanje javnosti o zabludama i o stvarnim činjenicama o stanjima i događanjima. No to nije lako, jer to zahtijeva neovisne medije i neovisne komentatore. Ova kolumna upravo ima namjeru biti od pomoći u tome, ukazujući na zablude i činjenice koje su u raskoraku s njima.

Zablude i činjenice o funkcijama, stupnjevima obrazovanosti i kompetencijama !

Iza nas je već gotovo 1/5-e XXI-og stoljeća, i živimo u dobu u kojemu je nam na raspolaganju, u povijesti do sada nezabilježena, količina informacija iz svih područja, o svim mogućim temama, u svim mogućim oblicima, od tiskovina do najsofisticiranijih elektronskih medija, uz obilne komentare i kolumne brojnih komentatora i kolumnista, specijaliziranih za pojedina područja, ili specijalista “opće prakse”. I upravo sada i ovdje smo, istovremeno s mogućnošću raspolaganja s nevjerojatnim količinama, informacija, svjedoci jednog paradoksa da možda kao nikada do sada nismo, upravo možda radi toliko raspoloživih informacija, često u stanju prosuditi o razlici između zabluda i činjenica. A ono što je najgore, ta nesposobnost razlučivanja zabluda od činjenica, je ‘zavladala’ na svim područjima društvenog života, od politike, preko obrazovanja, ekonomije, gospodarstva, kulture, pa sve do znanosti. Paradoks smanjene sposobnosti razlučivanja zabluda od činjenica, nije rezultat neke možda umanjene inteligencije i sposobnosti naših građana da mogu razlučivati zablude od činjenica, već je to većim dijelom rezultat sustavne političko-medijske indoktrinacije javnosti demagoško-lažnim predstavljanjem zbivanja i činjenica, sa svrhom sve ‘zamagljivanja’, umjesto ‘rasvjetljavanja’ zbivanja i činjenica. Toga ‘zamagljivanja’ je bilo i ima toliko da je čak današnji ministar Goran Marić smatrao potrebnim da u nakladi Scriptum temporis j.d.o.o objavi svoju knjigu SLOM LAŽNOG PROROŠTVA, iz koje citiram samo jednu rečenicu

“A ako je netko zaslužio Nobelovu nagradu za laž i obmanjivanje javnosti, onda je to upravo ….”,

a koju ću parafrazirati na sljedeći način:

“Ako je netko zaslužio Nobelovu nagradu za laž i obmanjivanje javnosti, onda su to hrvatski političari i hrvatski mediji !”.

Namjerno ne navodim u citatu iz knjige Gorana Marića kome je to “namijenio” Nobelovu nagradu, ali sam ju iskoristio kao ilustraciju toga da nisam sam u tome kada mislim da su u nas na djelu zablude kontra činjenice. A s nekoliko karakterističnih zabluda kojima proturječe činjenice, pokušat ću to ilustrirati, kako slijedi:

-Zabluda u svezi funkcija je obostrana, i sa strane subjekata koji obnašaju neku funkciju, i sa strane “objekata” koji su prinuđeni ‘trpjeti’ ponašanje onih koji su na nekoj funkciji. Zabluda je da se samim dolaženjem na neku funkciju u bilo kojem segmentu društva od politike do gospodarstva, postaje kompetentnim za obnašanje te funkcije. Tome je ‘kumovao’ vjerojatno i način na koji se u Hrvatskoj uobičajeno dolazi na neku funkciju, a to su stranačka pripadnost, rođačke veze, ‘prijateljske’ veze, klijentelizam i korupcionaštvo, pri čemu su kriteriji stručnosti, iskustvo, predanosti poslu i poštenje u radu i ponašanju, su kriteriji koji općenito ‘ne igraju’ pri postavljanju ili dolaženju na funkciju. Činjenica je međutim, što brojni primeri pokazuju, da u najvećem broju slučajeva, čast rijetkim izuzecima, obnašanje funkcije i kompetencija za obnašanje te funkcije nemaju nikakve međusobne veze. Brojni primjeri iz politike, javnog sektora, gospodarstva, obrazovanja, državnog odvjetništva to potvrđuju. Prisjetimo se Sanadera, Vidoševića, Merzel, Kalmete, Vrdoljaka, Plenkovića, Jokića, Divjakice, Bajića, Kusića, itd….itd, koji su doduše formalno imali neke kvalifikacije, ali su imali deficit glede onoga što je najbitnije, a to je predanost poslu, iskustvo i poštenje.

Sanader je bio prodavač ‘porno’ uradaka, što odista nije garancija za kompetentnost na funkciji premijera, Vidošević je imao sklonosti za prikupljanje “artefakata” za vlastitu zbirku, ali ne i kompetentnost za to da HGK učini korisnijom za hrvatsko gospodarstvo, Merzelica je bila “kompetentna” za praćenje modnih trendova, ali očito nekompetentna za funkciju županice, o Kalmetinoj kompetenciji za obnašanje visokih funkcija u lokalnoj zajednici i na državnoj razini, najbolje govore brojne afere vezane uz njegov rad, Vrdoljakova “briga” za interese raznih lobija, namjesto interesa za javno odnosno opće dobro, što danas svi ispaštamo povećanom cijenom struje, dokazuje njegovu nekompetentnost za obnašanje funkcije ministra, a da i ne spominjemo njegovo uplitanje u obrazovnu reformu za koju nema nikakve kompetencije, o Plenkovićevoj “kompetenciji” najbolje svjedoče primjeri kada odlazi u Ukrajinu da im nudi pomoć protiv Rusije, a onda osniva Borg grupu, koja predlaže suradnju s Rusima u rješavanju afere Agrokor, o Jokićevoj “kompetenciji” za obnašanje visoke funkcije voditelja procesa kurikularne reforme, svjedoči činjenica da je on osoba koja nema niti jedne efektivne minute iskustva provedene u realnom obrazovnom sustavu, Divjakici je osnovna “kompetencija” za dolaženje na funkciju ministrice bila naklonost HNS-a, bez ikakovog prethodnog iskustva na poslovima veće složenosti i vođenju kompleksnih sustava, Bajić je bio potpuno nekompetentan za obnašanje funkcije glavnog državnog odvjetnika, što potvrđuje da je u svome mandatu djelovao ‘isključivo’ kao ‘lutak na koncu’, pri čemu ‘konac’ povlače političari koji su trenutačno na vlasti, i konačno predsjednik HAZU-a, akademik i visokoobrazovana osoba, gospodin Kusić, je pokazao nekompetentnost za obnašanje te visoke funkcije, jer je nažalost radi njegova nekompetentnog vodstva HAZU izgubio svoju autonomiju, i postao privjesak aktualne politike, u tolikoj mjeri da se Kusić čak “ograđuje” od zaključaka vlastitog Znanstvenog Vijeća HAZU-a, i samovoljno “vraća račun” HAZU-a u državnu riznicu.

Da se ne bi pomislilo da se diskrepancija između obrazovanosti i obnašanja funkcije , i kompetencije za obnašanje funkcije javlja samo u sferi politike i javnih funkcija, valja reći da je ta diskrepancija još prisutnija u gospodarstvu, i dobrim je dijelom uzrok naše nezavidne gospodarske situacije. Činjenica da većina naših javnih poduzeća posluje sa rezultatima daleko od optimalnih za te vrste gospodarskih subjekata, je gotovo isključivo rezultat nekompetentnosti uprava javnih poduzeća/tvrtki, a ne objektivnih okolnosti u kojima posluju. Činjenica je da uprave tih tvrtki postavlja aktualna vlast, po kriterijima, koji nemaju veze sa stručnošću, iskustvom, i poštenjem. Problemi HEP-a, brodogradnje, HAC-a, Hrvatskih voda, INE, hrvatskog zdravstva, itd….itd., najvećim dijelom su rezultat nekompetentnog menadžmenta, bez obzira na to što većinom čak i posjeduju formalne kvalifikacije, ali unatoč tome nemaju valjane kompetencije za obavljanje posla odnosno funkcije na kojima se nalaze.

-Zabluda je da stupanj obrazovanosti automatski osigurava kompetenciju za obnašanje neke funkcije ili bilo kakvog posla, u bilo kojoj struci ili bilo kojem području. Naime ovo je najraširenija zabluda u svezi visokoškolskog obrazovanja, i titula tipa mr., dr. I slično. Činjenica je međutim da određeni stupanj obrazovanja, doduše znači da ta osoba, pretpostavlja se, ima osnovna znanja iz određene struke ili oblasti, ali to nikako ne znači da osobe s istim formalnim kvalifikacijama, mogu na jednak kvalitetan način raditi na istim poslovima. U teoriji organizacije poslovanja postoji pravilo u napredovanju osoblja, koje se svodi na to da se nikoga ne treba rasporediti na posao na kojem bi zapravo dostigao svoj “prag nesposobnosti”. Jednostavnije rečeno, nije svaki inženjer sposoban da bude voditelj projektnog ili razvojnog ureda, ili nije svaki doktor sposoban da bude ministar zdravstva ili pročelnik bolnice.

-Činjenica je da kompetentnost za obnašanje neke funkcije ili posla, doduše ovisi od formalne kvalifikacije, ali nije isključivo u funkciji te kvalifikacije, već je ovisna i od drugih faktora, kao što su iskustvo na istom ili sličnom poslu, uspješnosti prethodnog rada na istom ili sličnom poslu, predanosti da se posao obavlja savjesno i pošteno, i od osobnog profila koji preferira razvoj i inovacije u poslu.

-Zabluda je da mediji, tiskani, audio i video, čija je osnovna namjena treba biti, pravovremeno i istinito informiranje javnosti odnosno građana, tu funkciju i ispunjavaju. Činjenica je da je danas situacija takva, da mediji, bez obzira da li se radi o javnim ili privatnim medijima, uslijed prvenstvene orijentacije na što veću profitabilnost, u što je uključena tiražnost, prihod od oglasa, prihod od sponzorstva i uslijed direktne ili indirektne ovisnosti od aktualne vlasti, nisu neovisni u punom značenju toga pojma, već su prinuđeni vladati se sukladno željama ili nalozima onih od kojih im ovisi poslovanje, a ponekad i opstanak. To se posebno odnosi na takozvane javne medije, poput HRT-a, i lokalnih TV-a i tiskovina. Činjenica je da u nas radi isprepletenosti svih tih utjecaja, izvorno istraživačko novinarstvo gotovo da i ne postoji, a ako se i pojavi, proglašava se ‘žutim tiskom’, ‘senzacionalizmom’ i populizmom. Tjednici NACIONAL, HRVATSKI TJEDNIK i dnevni list 7DNEVNO su rijetki izuzeci objavljivanjem činjenica koje se inače ne bi mogle saznati. Mediji su na taj način najbolji primjer za to da funkcija (informiranje javnosti) i stupanj obrazovanosti (novinari su obično visoko obrazovane osobe) nisu garancija za to da će kompetentno i istinito informirati javnost odnosno građane.

Shvatiti da obnašanje neke funkcije, ili stupanj obrazovanosti, i kompetentnost za obnašanje neke funkcije u politici ili gospodarstvu, odnosno u društvu općenito, nisu ni u kakvoj automatskoj i samorazumljivoj uzročno posljedičnoj vezi, je veoma važan uvjet da se svatko od nas oslobodi toga da je nešto dobro ili pametno, samo zato što je to rekao netko na funkciji ili s visokom akademskom titulom, te steknemo dovoljan stupanj samopoštovanja i vjeru u vlastito razumijevanje onoga što se događa oko nas, te time prestati bespogovorno robovati stranačkim stegama i autoritetima po funkciji ili obrazovanju, te ćemo, kako se to kolokvijalno govori, početi “misliti vlastitom glavom”, što je izvanredno važno tada kada imamo mogućnost da svojim glasom na izborima ili donošenju nekih odluka na bilo kojem mjestu, doprinesemo tome da spriječimo nekompetentne osobe da u manjoj mjeri nego do sada dolaze na funkcije ili položaje, za koje nisu kompetentni.

 

Laslo Torma/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.