B.Ristić: Je li Milijan Brkić čuvar državnog kečapa?

Tragovi kalabrijsko-sicilijanskih parainstitucionalnih mrlja su pošast koja poput rak-rane izjeda čitavo hrvatsko društvo.

Još jedna afera potresa Hrvatsku politiku. Tresu se brda, a uskoro bismo trebali doznati tko je miš. Kulise za novu dramu su postavljene, glavni glumci su od ranije poznati istrazi, tu je i pozadinski zbor za posljednje pozdrave, koji će nas upoznati s epizodistima i usmjeriti naše moralne osjećaje u pravome smjeru.

U prvome je činu uhićen haker iz Belišća, koji je sve samo ne haker. U drugom činu je uhićen jedan od šest vozača potpredsjednika Vlade, inače kum glumca koji bi se trebao pojaviti u trećem, kada bismo konačno trebali doznati radi li se o pravoj drami ili tek opereti. Kako nas obavještavaju, za tu ulogu glavnog glumaca konkurira drugi čovjek HDZ-a Milijan Brkić, umjetničkog imena Vaso.

Za mnoge je Brkić verzija hrvatskoga Bruta, koji je politički odstranio svoga političkog oca, oslobodivši ga teške uloge hrvatskog Cezara. Njegova je uloga bila ključna u zadržavanju kontinuiteta, primopredaji stranačkih pečata i ustoličenju na vlast našeg sadašnjeg Oktavijana. Poslije je postao i važan alat u rukama novog Augusta, kada je tajnica potpisala rješenje kojim stranka odustaje od Tuđmanova i kreće putem narodnjaštva Savke Dapčević Kučar, prigrlivši tako Vrdoljaka, Pupovca i svitu.

Legenda o Milijanu Brkiću kaže da se radi o velikom operativcu, koji kontrolira teren i “drži” bazu HDZ-a. Prema tome on bi bio nešto kao čuvar moći, koja kao zmija krije vlastite noge. Za njega se kaže da je tipični čovjek iz sjene, kojemu najveću štetu stvara pojavljivanje u javnosti. Ali postoji krinka i za javnost, gdje se nakon ponovno položene diplome i s novim mudroslovnim naočalama na nosu, pojavljuje u ulozi arbitra. Uloga bitna poput one čuvara državnog pečata. Je li onda Milijan Brkić – čuvar državnog kečapa?

Na prvu ruku besmislena uloga začina, a poslije ispada kako u ime države treba pečatirati svaku radnju. Tragove tih crvenih parainstitucionalnih mrlja danas u Hrvatskoj nalazimo posvuda. Znamo da je totalitarna komunistička vlast funkcionirala po istom principu paralelnih institucija moći, a ta navika se izgleda i dalje brižljivo njeguje. U svojoj rudimentarnoj formi ta nam je praksa poznata kao sustav prosjaka i sinova. Tu je društvenu pošast “rodijaka” dobro dijagnosticirao ministar pomorstva Butković, izjavivši kako je u Hrvatskoj “svatko svakome brat”. Samo što po njoj ispada kako su mnogi siročad.

Vidjeli smo kako se po istom modelu u Zagrebu rješavao problem Agrokora, kao što se danas u Puli rješava problem Uljanika. Kako nazvati situaciju u kojoj stranka na vlasti imenuje na visoku stranačku funkciju osobu protiv koje se vode sudski procesi? Može li se to nazvati pritiskom na pravosuđe? Niti slučajno. Nema pritiska ako ti sude kumovi. Taj kalabrijsko-sicilijanski uzorak velikih kumova može se preslikati na svaku sredinu. To je korupcijska hobotnica koja poput rak-rane razjeda hrvatsko društvo, od samoga vrha pa sve do dna.

Stvorene su parapolitičke veze čiji pipci sežu do samog vrha piramide vlasti. Sve dok se kao društvo institucionalno ne obračunamo s takvim pojavama, nemamo se što čuditi kada čujemo kako istrage pucaju već u fazi nadzora nad osumnjičenicima. Ali, onda imamo i situaciju da se pri obračunu s tim anomalijama nastupa na istovjetno parapolitičan način i da podaci iz same istrage cure u medije. To u javnosti stvara dojam kako se institucije koriste u svrhu političkih obračuna, što je kod građana stvara dodatno nepovjerenje u sustav i gube ono malo vjere što im je preostala.

Dosadašnja su nas iskustva naučila tome kako velike priče s naslovnica u pravilu završavaju po principu “tresla se brda – rodio se miš”. Na ovom posljednjem primjeru vidimo kako se osumnjičeni pri uhićenju pozivao na poznanstvo s predsjednikom Sabora, da je dojavu o istrazi dobio od kuma potpredsjednika Sabora i vozača potpredsjednika Vlade, a on sam je prije surađivao s predsjednikom najveće stranke, tadašnjim potpredsjednikom Vlade.

Najbizarnije u svoj toj priči je činjenica kako visoki dužnosnici takvog profila koriste usluge neke toliko konfuzne osobe, bivšeg otpuštenog policajca koji o delikatnim stvarima priča preko nezaštićene telefonske linije i navodnog informatičara koji za sobom ostavlja hrpu samoinkriminirajućih dokaza. Kod dotičnog “stručnjaka” je pronađena gomila elektronike koja se sada intenzivno “češlja”, zbog čega mnogi kumovi ne spavaju mirno.

Možemo li očekivati da će se stvar istražiti do kraja, ako postane politički opasna za vladajuće? Što će se dogoditi ako kojim slučajem češljanje dovede do nekog od koalicijskih partnera? Hoće li politika dopustiti bilo kojoj istrazi da ugrozi našu opjevanu stabilnost?

Borislav Ristić/Večernji list/https://www.vecernji.hr/Hrvatsko nebo