Zorica Vuković: Hodom častiti

Na kraju ljeta, zagrlilo nas ugodno vrijeme, a onda je jesen pokazala da jedva čeka preuzeti prijestolje. Donijela je kišu, vjetar i niže temperature. Mnoge aktivnosti u prirodi se obustavljaju ili smanjuju pa tako i hodočašća.

Riječ hodočašće tako lijepo definira svrhu: hodom častiš. Koga častimo? Boga,  Majku Božju svetce… Zahvaljujemo, molimo, prebiremo u svom srcu. Hod ima smisao. Krajnji cilj je susret sa živim Bogom. „Hodočašća su potrebna zbog nas da naslage zemaljštine padnu hodanjem,“ kaže don Ivan Bodrožić. Sveti Ivan Pavao II. je naglasio da nijedan hodočasnik ne putuje sam. Svi su u društvu „tajanstvenog hodočasnika s puta u Emaus“.

I Isus je hodočastio s roditeljima i rodbinom, ali i s apostolima, u Jeruzalem. Kad je imao dvanaest godina, ostao je raspravljati s pismoznancima u hramu, a otac njegov Josip i majka Marija žalosni su ga tražili jer nije bio s drugim hodočasnicima kad su se vraćali. A trebalo je pješice proći dugi put od Jeruzalema do Nazareta (oko 150 km).

Hodočašće je bilo sastavni dio židovske vjere, propisano u Pnz 16; 16: „Triput u godini neka se pokažu svi tvoji muškarci pred Gospodinom, Bogom tvojim, na mjestu koje on odabere: na Blagdan beskvasnog kruha, na Blagdan sedmica i na Blagdan sjenica.“

Rani su kršćani rado hodočastili na mjesta gdje je hodio i živio Isus. Običaj se zadržao do danas. Poslije su hodočastili i na mjesta gdje su živjele prve kršćanske zajednice, gdje su stradavali prvi kršćani, gdje su živjeli sveci, gdje su se zbila ukazanja…

Kamo hodočastiti u svakodnevnici? Hodočastimo u svoju župnu crkvu, u katedrale, u bazilike…  No dulja, i s posebnom svrhom usmjerena hodočašća, planski ostvarujemo hodanjem ili nekim prijevozom. Bez obzira kako idemo, na hodočašća se pripremamo molitvom, postom i s radosnim mirom u srcu.

Hodočašće je i sakramentalno: izvanjski znak unutarnje milosti odsijeva na licu. Ono nas podsjeća da smo putnici dok god živimo na zemlji i da moramo ostati na tom putu prema našemu slavnom odredištu.

Tako su diljem svijeta poznata, osim Svete Zemlje, i  velika katolička hodočasnička mjesta: Lourdes, Fatima, Gudalupa, Međugorje, Padova, Asiz…

Hrvati rado hodočaste u marijanska svetišta: u Mariju Bistricu, Sinj, Stenjevec  i Remete u Zagrebu, Voćin, Aljmaš, Krasno, Trsat…

Posljednjih godina hodočašće Marijanski zavjet za Domovinu kreće iz Slavonije, i prolazi marijanskim svetištima diljem Hrvatske preko Međugorja. Završava u Dubrovniku (oko 1700 km) i ima sve više hodočasnika. Ove godine imao je, pored glavnog,  i tri dodatna smjera.

Hodočasnik Mirko Balov (63 godine) prehodao je u 2017. godini cijeli Zavjet od Osijeka do Dubrovnika (1 700km) bez i jednog dana odmora.

Među najznačajnija i vrlo popularna hodočašća u Europi ubraja se Put svetog Jakova; na španjolskom Camino de Santiago i na francuskom Camino Francés ili samo Camino. Vijeće Europe mu je 1987. godine dodijelilo titulu „Glavne ulice Europe“, dok je UNESCO 1993. godine proglasio španjolski i francuski dio puta za Santiago UNESCO-vom svjetskom kulturnom baštinom.

Prvi put sam nešto više saznala o ovom hodočašća iz filma The Way iz 2010. godine. Tom (Martin Sheen), američki liječnik, dolazi u St. Jean Pied de Port u Francuskoj po posmrtne ostatke svoga sina koji je poginuo u oluji na Pirinejima na Caminu.  Kako bi ispunio sinovu neostvarenu želju, Tom kreće na hodočašće i susreće raznolike ljude, koji iz različitih razloga kreću na ovaj put, dug oko 800 km, u potrazi za smislom života.

Ovaj film mnoge je potakao da krenu na Camino.

Camino je postao hodočasnički put nakon otkrića groba sv. Jakova  813. godine.

Apostol Jakov Zebedejev, brat je omiljenog Isusova učenika i evanđelista Ivana. S braćom Šimunom i Andrijom, oni su prvi Isusovi učenici, pozvani od samog Isusa.  Matej u Evanđelju, 4;21-22 opisuje ovaj susret : „Idući odatle dalje, Isus opazi drugu dvojicu braće, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave lađicu i svog oca te pođu za njim.“  Prema Evanđelju po Marku 3;17, Isus ih zbog njihove vatrene naravi naziva Boanerges  ̶  Sinovi Groma.

Jakov je bio sin  Zebedeja i Salome. Rodio se u  Betsaidi na Genezaretskom  jezeru. S Petrom i Ivanom pripada  najužem krugu apostola koji su prisutni uskrsnuću Jairove kćerke, Isusovu preobraženju na Taboru, njegovoj smrtnoj borbi u Getsemaniju. Sveti Jakov htio je spaliti i samarijansko selo kada nisu htjeli primiti apostole o čemu piše Luka 9;54-56: „Kad to vidješe učenici, Jakov i Ivan, rekoše: ‘Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?’ Isus se okrenu pa ih ukori. I odu u drugo selo.“

Majka Zebedejevih sinova, Saloma, često puta se spominje u Svetom pismu. Jednom je sa svojim sinovima pristupila Isusu, pala ničice da od njega nešto zatraži. „A on će joj: ‘Što želiš?’ Kaže mu: ‘Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva.’ Isus odgovori: ‘Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti?’ Kažu mu: ‘Možemo!’“ (Mt 20; 21-23)

Nakon Kristova uskrsnuća, Jakov je više puta vidio Isusa, a nakon što je Isus uzašao na nebo, zajedno se s drugim apostolima i Isusovom Majkom nalazio na njihovim okupljanjima, te je poslije silaska Duha Svetoga javno i neustrašivo očitovao svoju vjeru. Zbog njegove gorljivosti i neustrašivosti, Jakov je ‘ispio čašu’ koju je ‘pio’ i Isus. Bio je prvi apostol koji je umro mučeničkom smrću. O tome u Djelima apostolskim (Dj 12; 1-2) piše: „U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve. Mačem pogubi Ivanova brata Jakova.“ Dogodilo se to negdje između 42. i 44. godine.

Apostol Jakov je zaštitnik Španjolske. Postoji usmena predaja prema kojoj je on tamo naviještao Evanđelje. Budući da su tadašnji stanovnici slijedili svoje poganske i panteističke bogove i ismijavali Jakova i prijatelje, ukazala mu se Majka Božja, dolazeći u barci s oceana. Djevica ga je utješila i ohrabrila i rekla mu da se  vrati u Jeruzalem, jer je njegovo  poslanje u Španjolskoj dovršeno. Sjeme vjere  je posijano. Predaja kazuje da se to dogodilo u galicijskom mjestu Fisterra, udaljenog od Santiaga oko 90 km. Taj predio nazivaju i krajem svijeta, a  podignuta je  i bazilika Majke Božje od barke. Mnogi hodočasnici ovdje završavaju Camino.

Nakon što su Arapi razorili Jeruzalem, Jakovljev sarkofag su dvojica  njegovih učenika u 7. st. prenijeli  u Španjolsku. Predaja kaže da je anđeo Božji usmjerio čamac prema Galiciji gdje su učenici sahranili tijelo. Nakon nekog vremena na to se mjesto zaboravilo, a grob je bio obrastao gustom šikarom. Nekoliko stoljeća poslije neki je pustinjak opazio da na jednome mjestu gori neobično svjetlo. Kako nije prestajalo gorjeti, započeo je kopati i tako je otkrio svečev grob. Kralj Alfons II. dao je sagraditi veličanstvenu crkvu nad grobom gdje je niknuo  grad Santiago de Compostela (Sant Yago  ̶ sveti Jakov), treće najsvetije katoličko hodočasničko mjesto, nakon Jeruzalema i Rima.    

Tijekom cijelog  srednjeg vijeka, Santiago de Compostela je bilo vrlo popularno hodočasničko  odredište. Kasnije je zanimanje oslabilo da bi opet postalo vrlo popularno.

Camino počinje u Francuskoj u Pirinejima u gradu  Saint Jean Pied de Port. Na početku putovanja, Francuzi anketiraju hodočasnike koja je svrha njihova puta: religiozno-duhovna ili turistička. Za vjernike je  dobro da na putu imaju svećenika kako bi u svratištima mogli imati i svetu misu. Svratišta su državna, privatna i crkvena. U crkvenima se plaća prenoćište po mogućnosti, a u ostalima je smještaj 6  ̶ 10 €. Svaki hodočasnik mora nositi dobru obuću, ruksak u kome je nužna odjeća i nešto novca, a dobro dođe i vreća za spavanje.

„Nevjerojatno je kako na putu sretneš tisuću hodočasnika koji su raznih vjera, nacionalnosti, ali sve nas je vezao put prema istom cilju. Na putovanju su i ateisti koji su jednostavno dobili unutarnji poziv da krenu prema grobnici svetog Jakov,“ priča hodočasnik Nenad.

Jedna lijepa priča s Camina… Bračni par nije mogao imati dijete. Supružnik je krenuo na zavjetno hodočašće u Santiago de Compostelu. Oko desetak mjeseci nakon povratka rodio se mali Jakov.

Justin Skeesuck i Patrick Gray rođeni su u istoj bolnici u razmaku od 36 sati u Ontariu u Idahu, 1975. godine. Cijeli život su nerazdvojni. Justin je sa 16 godina imao prometnu nesreću nakon koje je  postepeno gubio sposobnost korištenja  mišića. U četrdesetima, Justin treba pomoć kod hranjenja, odijevanja, odlaska u zahod… Kada je doznao za Camino 2012., poželio je ići na taj put. „Uvijek sam vjerovao svojim instinktima,“ rekao je. „Nisam pitao ‘Kako ću ja to uspjeti’, vjerovao sam da mi Bog govori ‘Moraš to učiniti’.“ Spomenuo je to  Patricku, a on nije oklijevao: „Ja ću te gurati.“

 Nakon 34 dana Camina, 2014. godine, uz pomoć i drugih hodočasnika došli su u Santiago i ostvarili svoj san.

„Ne mogu reći da sam naučila nešto posebno o sebi. Puno sam toga spoznala tek poslije Camina, ali sigurna sam da je to iskustvo definitivno na to utjecalo. Na putovanju sam puno naučila o životu. Camino je kao ‘život u malom’. Isplivaju stvari s kojima se čovjek bori svakodnevno. Suočiš se sa sobom. Ja sam spoznala ljepotu života, ljepotu ljudi oko sebe i kako svi tražimo isto. Duhovno bogatstvo je ono što nedostaje današnjem čovjeku i stoga bih Camino preporučila svakome tko želi postati bogatiji u ovom otuđenom svijetu,“ priča hodočasnica Danijela, a njena prijateljica Nikolina dodaje: „Naučila sam da nije sve pod mojom kontrolom, da se život jednostavno događa oko mene i da je na meni izbor hoću li se živcirati i brinuti ili prihvati poteškoće, svoje odluke i živjeti s njima kako najbolje umijem i znam. Gledati pozitivno i vjerovati.“

Simbol ovog hodočašća su štap, školjka (Jakovljeva školjka) i tikva. Česti su ovi znakovi pored puta kao putokaz.

U suhoj tikvi su nekad hodočasnici nosili vodu. Hodočasnički štap je pri ruci da bude u pomoći radi lakšeg hodanja.

Školjka predstavlja i Blaženu Djevicu Mariju jer ona je ta čudesna školjka koja je začela i rodila Isusa. Biser, koji proizvodi školjka,  je simbol osobnosti nekoga bića, a hodočasnici ga, ponajprije, nose kao uspomenu na legende koje su nastajale u vezi sa svetim Jakovom, kojega je more izbacilo na obalu i čiji je grob pronađen na čudesan način. Školjka je znak da je hodočasnik krenuo na put naći svoj stvarni identitet. Na ovom putu skidaju se maske iza kojih se često sakriva. U srednjem vijeku hodočašće je trajalo duže vremensko razdoblje i za hodočasnike je to bilo vrijeme duhovne obnove, novo rađanje. Školjka podsjeća i na našu malenost i na to da nismo sposobni uvijek shvatiti Božju veličinu kao što je to pokušavao i sv. Augustin. Dok je razmišljao o misteriju Svetoga Trojstva, ukazao mu se dječak koji je školjkom more prenosio u malu rupicu. Na konstataciju začuđenog Augustina kako to nije moguće, dječak je odgovorio: „Prije ću ja prenijeti more u ovu rupicu, nego što ćeš ti otkriti ovu tajnu.“

I današnji hodočasnici sv. Jakovu jednako doživljavaju svoje hodočašće kao duhovnu obnovu i novo rađanje. Postoji neka nevidljiva sila, koja unatoč teškoćama, hodočasnike vuče naprijed, svjedoče  hodočasnici.

Krajnji cilj Camina je  Katedrala u Santiago de Composteli  u čijoj je kripti grob svetoga Jakova. Oni koji još imaju snage mogu produžiti do Fisterre.

Svetog su Jakova kao svog zaštitnika poštivali tijekom stoljeća hodočasnici i putnici, srednjovjekovni  vitezovi, ljekari, kožari, ratari i voćari itd. Njemu su posvećene i mnoge crkve.

U  Hrvatskom narodu svetom je Jakovu posvećena šibenska katedrala, građena u 15. i 16. stoljeću te čudesna i divna crkva sv. Jakova u Međugorju, utemeljena 1892. godine. Na Medvednici  se nalazi starodrevna kapela svetoga Jakova, poznata planinarima i hodočasnicima…

Himan koja se moli iz Časoslova na blagdan sv. Jakova 25. Srpnja:

„Ribaru sretni, Galilejskog mora,
Jakove sveti, primi našu pjesmu:
Ribarskoj mreži glas te Kristov ote,
Marni da budeš ribar, dušolovac.

Isusov pogled zanio te mlada,
S Ivanom, bratom, za njim odmah hrliš.
Učenik vatren ti si uvijek bio,
Kao sin groma gorio za Krista.

Svjedok si vjeran Isusove slave:
Slavu mu motriš ti na svetoj Gori.
U Getsemani Učitelja slijediš
S Ivanom, Petrom, učeniče prvi.

Pregorku čašu muke Isusove
Prihvaćaš spremno, duha junačkoga.
Prvi si Kristu od svih apostola
Svjedočkom smrću život darovao.

Nama izmoli srce učeničko,
Vatreno, smjelo, veledušno, smjerno.
Vjernim životom daj nam Kristu služit,
Za njega živjet, u njemu umrijeti.“

Fra Stanko Dodig je na Svetkovinu sv. Jakova u  Međugorju 2012. u propovijedi rekao:  „Naši su predci s puno vjere, pouzdanja i ljubavi s radošću prihvatili da se međugorska župa i župna crkva stave pod moćnu zaštitu velikoga i duhovno jakoga Isusova apostola i svjedoka, sv. Jakova. Mi, današnji naraštaj vjernika-župljana, ni u kom slučaju ne bismo smjeli ugasiti baklju vjere koju su nam predali naši predci. I ne bismo smjeli biti mlitava karaktera i stavova niti bismo smjeli biti trska koju vjetar ljulja, nego hrabri i odlučni u vjeri poput njih. Oni su nam predali i zaštitnika naše župe i crkve sv. Jakova, a naše je sve to prenositi na naraštaj koji dolazi poslije nas. Apostoli, među njima i Jakov, bili su okupljeni oko Marije na zajedničkoj molitvi očekujući Kristov obećani dar – Duha Svetoga.

U našoj crkvi i župi sv. Jakova u Međugorju već 31 godinu svaku večer obnavljaju se prvi Duhovi, različitost jezika u zajedništvu molitve, Euharistije, slušanja evanđelja Gospodnjega i to u zajedništvu s Marijom Kraljicom Mira i sv. Jakovom apostolom. Na tome smo, ovdje i u svijetu, iskreno zahvalni. Braćo i sestre, idući naprijed upitajmo se ostajemo li u nutarnjem pokretu, na nutarnjem putu koji nas stvarno vodi prema Bogu.

O sveti Jakove, apostole Kristov, zaštitniče naš, pomaži nam u svim opasnostima i olakšavaj nam put kroz ovu zemlju u hodu prema Nebu. Budi nam hlad na žarkom suncu i ogrtač na kiši i hladnoći. Budi nam štap da ne posrnemo i ne padnemo, budi nam luka spasa. Daj nam da pod tvojim vodstvom sigurno stignemo svojem cilju i da se uvijek možemo vratiti živi i sretniji svojoj obitelji i svojoj zajednici. Sveti Jakov je svjetlo Europe, zvijezda sjajna, hrabri borac za Isusa, za Kristovo evanđelje, za Božju istinu i pravdu…“

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo