Tko je ‘ukrao’ Veliku Gospu kameleonu i licemjeru dr. Ivanu Markešiću?

‘Propovjednici bi na sutrašnji blagdan trebali poći od činjenice da je Katolička Crkva u Hrvatskoj sastavnica ovoga društva i da su njezini službenici suodgovorni za situaciju u društvu’, istaknuo je, na prvi pogled, čak i dobronamjerno, istaknuti hrvatski sociolog, poznat u medijima po bavljenju mnoštvom vjerskih tema, dr. Ivan Markešić u ‘Večernjem listu’ uoči velikoga ovogodišnjeg katoličkog blagdana, u tekstu naslovljenome: ‘Velika Gospa dan je kada treba govoriti o pomirenju i pružanju ruke drugima’. No, pučki rečeno, iako je u biti riječ o otkrivanju svojevrsne ‘mlake vode’, kao npr. da je Katolička Crkva u Hrvatskoj sastavnica hrvatskoga društva (zar bi mogla biti sastavnicom srbijanskog, makedonskog, azerbejdžanskog ili bilo kojega drugog društva?) prilično docirajuće i autoritativno, gotovo ‘ex cathedra’, savjetuje katoličkome kleru u Hrvatskoj kako toga dana treba govoriti o ‘pomirenju i pružanju ruke drugima’, istodobno alarmirajući hrvatsku javnost: ‘Na žalost, u posljednjih nekoliko godina znali su neki propovjednici, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, zaboraviti Kuharićeve plemenite rodoljubne nakane i ‘ukrasti’ nama katoličkim vjernicima blagdan Velike Gospe… Ili će možda sutrašnji blagdan Velike Gospe pretvoriti u ‘Dan borbe protiv Istanbulske konvencije’?’

Medijski ‘eksperti’ i ‘profesionalci’ dijele lekcije

U nastavku, kao što je već ustaljeni običaj u hrvatskim medijima da uglavnom vjerski ‘eksperti’ i ‘profesionalci’ progovaraju o vjerskim sadržajima i dijele savjete i lekcije vjernicima i vjerskim službenicima kako bi se trebali vladati, što propovijedati i kako živjeti evanđeoske poruke, te se odnositi prema crkvenom nauku i aktualnim društvenim problemima, i dr. Markešić, na početku istina prilično korektno, pojašnjava teološko-povijesni okvir štovanja Majke Božje u hrvatskome narodu. Katolički se vjernici jedino teško mogu složiti s njegovim pozivanjem na ‘hrvatsku mitologiju’, no to je demokratsko pravo svakoga koji progovara s ateističkoga motrišta, premda se dr. Markešić u tekstu, kao i u brojnim dosadašnjim, svrstava u vjerničku skupinu, kada govori o ‘nama katoličkim vjernicima’. No posebno je zanimljivo njegovo podsjećanje na glasovite riječi nadbiskupa zagrebačkog, kardinala Franje Kuharića u čuvenoj propovijedi 1991., upravo na blagdan Velike Gospe u marijanskome svetištu u Mariji Bistrici na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku: ‘Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji: ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja ne ću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja ne ću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću ju. Ako je napustio svoj dom, ja ne ću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja ne ću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!’

Dakako, pozivanje na kardinala Kuharića također je isključivo u funkciji njegove kritike dijela katoličkoga klera i vjernika laika, koje već po običaju nikada konkretno ne imenuje: ‘Na žalost, u posljednjih nekoliko godina znali su neki propovjednici, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, zaboraviti Kuharićeve plemenite rodoljubne nakane i ‘ukrasti’ nama katoličkim vjernicima blagdan Velike Gospe kao dan kada se trebalo govoriti o pomirenju, o pružanju ruke onima koji drukčije misle i onima koji su na rubu društva…’

Kardinal Kuharić – Markešićev argumentum ad baculum

Zbog čega bi bilo, uvjetno rečemo, ‘zanimljivo’ pozivanje dr. Markešića na, bez pretjerivanja – briljantne, opće humanističke i evanđeosko-kršćanske poruke dr. Kuharića, kojima nitko razuman i dobronamjeran ne bi mogao ni smio, pjesnički rečeno, oduzeti ili dodati ni jednoga slova? Odgovor je vrlo kratak i jasan: zato što dr. Markešić instrumentalizira, po potrebi prevladavajuće javnosti, kardinala Kuharića kako bi napao Crkvu, a treba svima biti najprije jasno da je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić nadasve volio svoju Crkvu, svim je silama do kraja svoga života čuvao od bilo kakvih podjela, upozoravao njezine članove, svećenstvo i laike, na nedosljednosti i pozivao na što vjerodostojnije življenje evanđeoskih vrijednosti, branio ju od svih neopravdanih i zlonamjernih optužaba, poistovjećivao se s njome, kolikogod ona u njegovu vremenu i tijekom cijele njezine povijesti bila grješna, nesavršena i slaba jer je čine grješni, nesavršeni i slabi ljudi. Ukratko – kardinal Kuharić je bio Crkva, kakvagod ona bila te se silno trudio popraviti ju ‘iznutra’ bez savjeta ‘izvana’, posebice onih koji su dugi niz godina htjeli da nestane, kojima njezina stvarna dobrobit nije bila ‘ni pod razno’ i koji nisu imali pojma o njezinoj, biti, strukturi i terminologiji! Stoga, uzimati njega kao ‘argumentum ad baculum’ protiv Crkve, mogu samo poprilično zlonamjerni kritičari, za razliku od dobronamjernih čije su opaske i upozorenja uvijek poželjni i dobrodošli.

Osim toga, općenito, iskrena i dobronamjerna kritika podrazumijeva ne samo izravno, precizno i jasno isticanje problema nego i izravnu, preciznu i jasnu adresu komu su oni upućeni. Samo licemjeri u nedostatku znanja i hrabrosti da se suoče s konkretnim osobama pišu o neodređenim, maglovitim ili izmišljenim, pojedincima i skupinama, a to je, čini se, često obilježje ‘najvećega autoriteta na tom (religijskom, op. T.V.) području’, kako je dr. Markešić predstavljen u ‘Telegramu’ od 23. lipnja 2018. Mnogo bi prostora oduzelo nabrajanje primjera iz opusa spomenutoga ‘autoriteta’, u kojima je ostao dužnik ne samo znanstvenoj nego i široj javnosti, no dovoljno je navesti njegovih tek nekoliko karakterističnih (paradigmatskih) nedorečenosti. Tako nikada nije konkretno imenovao pojedince ‘koji pod plaštem povratka iskonskim kršćanskim vrijednostima žele promovirati antimodernističke ideje, ideje koje počivaju na teoriji krvi i tla (Blut un Boden)… uz potporu dijela katoličkog klera’ (‘Večernji list’, 5. svibnja 2018.). Također, nikome u Hrvatskoj nije pojasnio o kome je konkretno riječ u njegovoj doista teškoj optužbi o ‘pravovjernim kršćanima’, koji hoće ‘uspostaviti neku novu ‘hrvatsku pravovjernu političku religiju’, ne poštujući pri tome temeljne norme i dosege suvremene zapadnoeuropske kršćanske civilizacije’. (‘Novi list’, 28. ožujka 2016.). Jednako tako, javnost je ostala uskraćena o ‘mnogima (!?) u Katoličkoj Crkvi’, koji su uvjereni kako bi ’31. listopada (1517. kada je prema legendi na vrata crkve u Wittenbergu Martin Luther pribio svoje glasovite teze, op. T.V.) trebao biti dan žalosti’! (web stranica ‘Centra za demokratizaciju i pravo Miko Tripalo’). Vrhunac njegovih licemjernih nastojanja da se u nastupima svidi sadašnjoj prevladavajućoj medijskoj javnosti, u kojoj je poželjno ‘raspaliti’ po hrvatskim katolicima, njegova je optužba o ‘mnogima’ koji u Hrvatskoj nazivaju Srpsku pravoslavnu Crkvu ‘šizmatičnom’ (‘Telegram’, isto). Naime, ta se teološka kvalifikacija nije doista već godinama ni rabila ni čula u hrvatskoj javnosti, za razliku od mnogo gorih izričaja, ali u političko-povijesnim raspravama, kao ‘agresorskom’ (jer je npr. javno podržavala vojnu intervenciju i okupaciju Hrvatske), ‘zločinačkom’ (jer je npr. osobno srpski patrijarh posvetio pravoslavnu crkvu u jednome hrvatskom selu u istočnoj Slavoniji odmah nakon masovnih ubojstava i protjerivanja puka), ‘velikosrpskom’ (jer je nedavno službeno glasilo Srpske patrijaršije objavilo tekst hvalospjeva četničkoj ikoni, generalu Dragoljubu Draži Mihailoviću povodom 72. godišnjice njegove ‘mučeničke smrti’) i sl.

Kameleon s ontološkoga i moralnoga motrišta

Na kraju, trebalo bi samo ukratko na iznesenome primjeru dr. Markešića istaknuti dekadentno ‘žutilo’ velikoga dijela hrvatskih medija, posebice kada je riječ o njihovu odnosu prema katolištvu. Naime, zar doista baš niti jedan katolički teolog, u ovome slučaju mariolog, nema što javnosti reći o sadržaju, ključnim porukama i bitnim životnim smjernicama za općeljudski i vjernički život u svjetlu Marijinih blagdana, nego su za to zanimljiviji i pozvaniji političko-medijski licemjeri i kameleoni? Dakako, ne bi bilo pošteno povrijediti guštera, lat. nazivlja – ‘chamaleo calyptratus’, sličnoga gmazu, koji se odlikuje da mijenja svoju boju u ovisnosti o okolišu i tako zamaskiran vreba žrtve u zasjedi, jer u ontološkome smislu on ostvaruje puninu svog bitka uklapajući se u okoliš. No kod homo sapiensa takav postupak nužno se mora promatrati s moralnoga motrišta pri čemu je njegov bitak, najblaže rečeno, jadan, neostvaren i promašen.

Stoga nikoga nije iznenadio ne tako davno objavljen tekst spisateljice i novinarke Vedrane Rudan, također u jednome hrvatskome glasilu, koja je za blagdan Velike Gospe, aludirajući na biblijsku sliku o vjerničkome stadu, hladno i bez ikakvih posljedica nazvala hodočasnike Gospi Trsatskoj ‘Gospinom stokom’, a jednako tako ne bi nitko trebao biti iznenađen da za sljedeći blagdan Velike Gospe, o Njezinoj skrbi za sve ljude, obiteljskoj toplini i majčinskoj ljubavi, po narudžbi progovori npr. ‘ugledni teolog’, zapravo mentalno poremećena osoba/bolesnik, koji je nedavno u trenutcima ‘delirium tremensa’ javno izjavio kako branitelji narodu idu na ku*ac!

Možda hrvatska (ne samo katolička) javnost jednoga dana i doživi da o vjerskim temama u vodećim hrvatskim medijima isključivu prednost ne budu imali samo: «profesionalci», licemjeri, kameleoni, bolesnici i plaćenici!

Kada je već spomenuta Istanbulska konvencija, koju dr. Markešić, već dulje vrijeme svojim znanstvenim autoritetom brani napadajući sve one, posebice Crkvu, koji ukazuju na njezine nedostatke i zamke. Spuštajući se na osobnu razinu, bilo bi dobro da mi (usputno i široj hrvatskoj javnosti) ugledni sociolog pojasni sljedeće. Unuk mi je ove godine završio drugi razred Osnovne škole «Dr. Ante Starčević» u Zagrebu i dobio o tome svjedodžbu u kojoj piše samo njegovo ime i prezime te OIB, bez odrednice njegova spola i imena roditelja. Dr. Markešiću, koje su to konkretne prednosti ovogodišnje svjedodžbe spram prošlogodišnje, koja je imala spomenute odrednice umjesto jedanaestoznamenkastoga OIB-a?

Tomislav Marković/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo