Plenkovićeva dogovorna ekonomija i radničko samoupravljanje

Vrijeme:5 min, 21 sec

 

Kužni tajac kruži Hrvatskom. Svi su po dogovoru zanijemili, a trebali bi jaukati i vriskati. Baš ti što su u protestima najgrlatiji i usta punih pravice, a u samoupravnoj Socijalističkoj Repubici Hrvatskoj šutjeli su kao zaliveni – i doušnički drukali. Tako su se penjali po socijalističkoj samoupravnoj društvenoj ljestvici, a u suverenoj Republici Hrvatskoj odjednom su postali demokratski osvješteni, društveno osjetljivi pa ne zatvaraju usta.

Vječito njurgavi prosvjetari šute; izlizane i potrošene sindikalije ne postavljaju pitanje što bi se s pola milijarde eura namijenjene restrukturaciji „Uljanika“ moglo sve u prosvjeti i obrazovanju poboljšati: dignuti plaće i konačno nabaviti suvremena oprema i najmodernija školska pomagala. Moglo se svim učenicima osigurati računala, besplatni internet i kvalitetan topli obrok, a najmlađim naraštajima osigurati mjesto u novim vrtićima. Moglo se investirati u nekoliko probranih fakulteta koji su već do sada pokazali da se mogu vršnjačiti sa sličnima u svijetu i na taj način ozbiljno podignuti rejting visokog školstva.

I umirovljenici šute i ne bune se. Ne prozivlju i ne pitaju Vladu koliko su se mirovine mogle povećati samo iz te jednokratne pomoći propaloj postsocijalističkoj brodogradnji? Jer radi se o pola milijarde jednokratne pomoći „Uljanik grupi“ pa zvalo se to restrukturiranje, subvencija, kupovanje političkog mira, parlamentarne većine, biračkih glasova… I znanstvenici šute, makar se u toj nezamislivo velikoj cifri namijenjenoj „restrukturiranju“ hrvatske brodogradnje moglo naći prostora i za znanstvena istraživanja i prava oprema za znanstvene institute. Znanstvenici ne žele naglas reći da se s dijelom tog novca mogla poduprijeti kompletna hrvatska znanost i znanstvena istraživanja. Koliko bi samo investicije u energiju donijele pozitivnog gospodarskog učinka? Isto je s uvijek glasnim udrugama za ljudska prava i humanitarnim organizacijama, jer koliko se s tim novcem moglo pomoći doista potrebitima i na taj način ojačati socijalnu državu?

Nitko, pa ni dežurni nezadovoljnici uvijek spremni na proteste, ne proziva Vladu zašto kapom i šakom po tko zna koji put poklanja novac provjerenom dugogodišnjem gubitašu?

Ogromnim financijskim injekcijama opet spašava postsocijalističku brodogradnju u „Uljaniku“ i „3. Maju“, oživljava mastodonta dogovorene socijalističke ekonomije koji je umro s nestankom Jugoslavije i SSSR-a? Socijalistička brodogradnja dogovorne ekonomije „Uljanika“ i „3. Maja“ davno je propala; ona nikad ne bi postojala bez topčiderske tiskare bezvrijednih šarenih papira poznatim pod imenom jugoslavenski dinari i bez klirinški plaćene nafte. Nikome takva virtualna brodogradnja strahovitih gubitaka danas ne teba osim škverskim (ne)radnicima u Rijeci i Puli, bilo da vare ili kao menadžeri sebi dogovaraju „pinke“ od dobavljača.

Ne daje država svoj novac, jer država nema skladište novca, nego je to novac poreznih obveznika. Svih koji kupnjom proizvoda i usluge plaćaju 25% PDV-a, plaćaju carine i trošarine, biljege i administrativne pristojbe. Država Hrvatska bi mogla dati novac „Uljaniku“ i „3. Maju“, ali samo srazmjerno postotku svog udjela u vlasništvu i to tek kad svi vlasnici „Uljanik grupe“, od „Adris“-a i Danka Končara do „Croatia osiguranja“ te zaklade Anta Vlahovića, učine isto. A pogotovo najveći dioničari, radnici sa svojih 47% vlasništva. I to ne bi bila nikakva darovnica, naime to se zove dokapitalizacija. Ima „Uljanik“ i nešto zdrave imovine, uspješne neke tvrtke, pa se najprije njih treba prodati i namiriti dugovanja, „Uljanik plovidbu“ na bubanj, a tek onda sanacija!

Splitski Škver je drugačiji i posve poučan primjer; tamo doista postoji vlasnik kojem se zna podrijetlo novca i koji se briše vlastitim salom, svih 12 sati na dan sedam dana u tjednu, dvanaest mjeseci u godini. Vlasnik Tomislav Debeljak koji s devetero djece živi u Splitu u dvosobnom stanu, a najviše boravi u svome škveru, kupio je socijalističko rasulo koje uspješno pretvara u solidnu tvrtku. U tom istom razdoblju Gianni Rossada, predsjednik Uprave „Uljanik grupe“ izgradio je navodno desetak luksuznih vila s bazenima koje iznajmljuje po cijeni od 3 000 eura na dan (jedna) te kao i svi direktori i dužnosnici „Uljanik Grupe“ uživa najveće pogodnosti i milijunske godišnje prihode?! U istom razdoblju dok država pokriva uljanikove gubitke! Dakle ipak se može u brodogradnji i dobro raditi, ali ne s partijskim kadrovima i IDS-ovim podobnicima ili kad se kao strateški partner pojavi proruski tajkun poput Danka Končara, inače bivši robijaš.

Grlati uljanikovci i trećemajci, oni što se hvale da su zaradili svoju plaću ne govore istinu – nisu niti jedan jedini mjesec, ali zato već naraštajima i desetljećima poput hrčaka svaki radni dan redovito izvlače alat i materijal iz škvera. Ugrađuju ga i naplaćuju „fatutere“ po Puli i Rijeci. Naime, “samoupravljački” postupaju od prvog dana kad su došli na posao. Isto je bilo i u „Brodosplitu“, ali dolaskom savjesnog vlasnika to više nije moguće. Zapravo je moguće, ali samo jednom.

I to je recept svakom tko želi restrukturirati postsocijalistička brodogradilišta u Hrvatskoj. Zašto Vlada ne spominje Tomislava Debeljaka kao „spasitelja“, osobu koja je dokazala da škver može uspješno poslovati bez obzira radi li brodove ili hidrauličke ustave koje spašavaju Veneciju od potonuća?

Nikome ne treba tvrtka koja proizvodi gubitke, a ponajmanje takav gubitaš može u nedogled biti sufinanciran novcem poreznih obveznika. Nitko nema mandat pomagati takvu proizvodnju gubitaka i spašavati virtualna radna mjesta. Plenković i ova Vlada nemaju mandat subvencionirati makar i jedno gubitaško brodogradilište, ako postoji primjer dobrog poslovanja, na primjer prije spomenutog „Brodosplita“.

Poteškoća je da ove štrajkačke škverane nitko ne želi u svojem poduzeću; oni što su vrijedili i znali raditi davno već rade u talijanskim i europskim brodogradiištima. A ovaj neradnički talog može otići u muzej socijalističkog samoupravljanja, svih 4 000 (ne)radnika sa svojim transparentima i upravama pa tamo se valjati i ležati kako su to već do sada vježbali. I živiti od prodanih ulaznica. Našlo bi se zainteresiranih institucija po svijetu koje bi rado pokazivale svome građanstvu što je jugoslavensko radničko samoupravljanje i društveno vlasništvo. Da bi taj muzej nerada bio cjelovit, ne bi bilo loše u njega smjestiti i preživjele ideologe samoupravljanja, iz Rijeke Zlatka Komadinu i Vojka Obersnela, na primjer, a potom i sve redom podupiratelje hrvatske socijalističke brodogradnje.

Jedno je kad Andrej Plenković otputuje u Berlin i „žica“ Angelu Merkel da Perkovića i Mustača prepusti hrvatskom zatvorskom sustavu – sramota je, ali barem o tome šuti – a drugo je kad pljesnive sheme dogovorne ekonomije plasira kao gospodarsku inovaciju i očekuje ovacije.

Plenković u Jakovčićevu Pulu dolazi s pregrštom obećanja: utvrđuje saborsku većinu, a separatistički IDS nastavlja po starom autonomaškom hodogramu. U ovome će trenutku objeručke i bezrezervno s „ustašama“ ako Andrej Plenković obeća redovitu novčanu infuziju za „Uljanik“ i spriječi da DORH zaore dublje u njegovo poslovanje.

 

Josip Gajski/HRSvijet.net/http://www.hrsvijet.net /Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)