Zorica Vuković: Brojači krvnih zrnaca

1

 

Nakon cmizdranja o ugroženosti ‘nejači’  na Petrovoj gori, preko prve žrtve Josipa Jovića na Plitvicama, masakra u svibnju u Borovom Selu, slijedili su balvani, bombardiranja i granatiranja… U nevjerici, na ljetovanju u Slavoniji kod mojih roditelja, slušamo vijesti: 3 ubijena, 7 ubijenih, pregaženi tenkovima… Onda se dogodio egzodus iz Aljmaša i Dalja na dunavskom šlepu čije scene nikada neću zaboraviti. Bilo je to 1. kolovoza 1991. Nedugo iza toga ‘pobjednici’ dovode svoga patrijarha u Dalj, a ovaj zbori da je „srpski narod svet, jer kuda ide gradi svoje bogomolje“. Ubijene i protjerane, patrijarh ne spominje. Prenijeli su to Merlić, Gojan i Latin u emisiji ‘Slikom na sliku’, a snimio Milićev Yutel. Voljela bih znati je li ovaj prizor sačuvan u arhivima HRT-a.

Obitelj tada desetogodišnjeg Marijana Gubine nije otišla iz Dalja. Smatrali su da nikome ništa nisu učinili zlo. Ali… Bili su Hrvati.  O tome Marjan piše u knjizi ‘260 dana u logoru’. Povodom obljetnice ovog događaja Marjan je gostovao na Laudato tv kod novinarke Nade Prkačin:

 

 

Dogodili su se i Kostrići 15. Studenog 1991.. Pobijeni su svi žitelji ovog malog sela. Njih šesnaest.

 

  • Bašić Mije Petar 1898. – 1991. (93 godine)
  • Bašić Franje Marija 1907. – 1991.
  • Bašić Vilka Petar 1940. – 1991.
  • Bašić Franje Jelka 1938. – 1991.
  • Bunjevac Mate Kata 1905. – 1991.
  • Jurić Josipa Milka 1929. – 1991.
  • Jurić Antuna Zlatko 1956. – 1991.
  • Jurić Jure Vera 1959. – 1991.
  • Jurić Zlatka Dario 1987. – 1991. (dijete 4 godine)
  • Jurić Zlatka Tomislav 1989. – 1991. (dijete 2 godine)
  • Jurić Josipa Marija 1930. – 1991.
  • Kostrić Petra Marija 1924. – 1991.
  • Kozić Mate Jure 1939. – 1991.
  • Kozić Ive Anka 1942. – 1991.
  • Krizman Filipa Ferdinand 1925. – 1991.
  • Krizman Petra Marija 1928 – 1991.

 

Selo Kostrići prije Domovinskoga rata bilo je gotovo nepoznato. Za njega se doznalo tek nakon masakra. Kuće su spaljene,  imovina opljačkana. Za zločin nitko nije odgovarao.

O stradanju Kostričana knjigu je napisao povjesničar Jakša Raguž. Kad je  predstavljao knjigu ‘Kostrići – najtužnije selo u Hrvatskoj’ 2016. u općinskome središtu Majuru na Banovini, cijela je dvorana plakala.

 

 

 

Jakša Raguž priča: „Selo su početkom rujna 1991. bez otpora okupirali pobunjeni Srbi iz susjednih sela. Kako su Kostrići brdsko zabačeno selo, prometno izolirano, stanovništvo je u prva dva mjeseca uglavnom bilo pošteđeno nasilja, no ne i pljačke. To je bio samo privid. Naime, u dubini okupiranoga teritorija Hrvatske ostao je niz enklava u kojima je preostalo nešto hrvatskoga stanovništva. Iako su se posvuda Srbi masovno uključili u pobunu, mnogi od njih nisu bili spremni ubijati svoje susjede Hrvate ako su znali da nisu imali udjela u politici i ratu. No politički i vojni čelnici SAO Krajine, te njihovi gospodari iz Srbije imali su drukčije planove s tim preostalim Hrvatima – odlučili su ih sve likvidirati ili protjerati, a s ciljem potpunoga istrjebljenja hrvatskoga naroda, kako bi se dobio etnički homogen prostor, što bi olakšalo njegovo uključivanje u Veliku Srbiju. Taj proces uništavanja hrvatskih enklava vršen je ponajviše od strane milicijskih i vojnih specijalnih postrojba SAO Krajine, povodi i oblici provedbe bili su različiti, no rezultat uvijek isti – potpuni nestanak svih nesrba s nekoga područja. U osnovi, u pitanju je bio projekt genocida, čijom su žrtvom postali i Kostrići. U jutro 15. studenoga 1991. u Kostriće su iz više smjerova ušle tri skupine pripadnika Jedinice milicije za posebne namjene ‘Kaline Komogovina’, Ministarstva unutrašnjih poslova SAO Krajine i poubijale sve stanovnike koje su zatekli, ukupno 15.“

 

Stravična je sudbina oca ubijene dječice, Zlatka Jurića, koji se spletom okolnosti to jutro nije zatekao u selu. U jednome je trenu izgubio majku, ženu, dva mala sina koji su ubijeni u svojim krevetićima, tasta, punicu i tetu. To ga je posve psihički slomilo.  Izgubio je volju za životom i predao se srpskim ‘specijalcima’. Nakon mučenja je likvidiran. Tijelo mu do danas nije nađeno.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu priopćilo je u studenom 2017. da je podignulo optužnicu protiv devetorice državljana Republike Srbije, od kojih su dvojica ujedno i državljani Bosne i Hercegovine zbog počinjenja kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske.

I nakon takvog zločina, i još mnogo drugih na Banovini, Pupovac provocira svojim ‘svetim ojkačama’ i hoće u napaćenoj Petrinji  ‘obilježi teritorij’. U Petrinji iz koje su protjerali sve Hrvate, a one koji su smatrali da nikome ništa nisu zla učinili, i ostali na svome, jednostavno ubili. Među njima su i sudac Pezelj i ortodont Stipe. Petrinjom i Banovinom ‘vedrio je i oblačio’ zloglasni Boro Mikelić. Srednja škola ostala je na milost i nemilost Dari Prodanović koja je svoje kćeri, po dobrom srpskom običaju (isti je slučaj s Pupavcem), poslala kao prognanice u Zagreb na studij gdje su se cure uključile u ‘humanitarne’ organizacije, a jedna se čak i udala za Engleza humanitarca kojeg su mnogo godina kasnije ubili ‘isilovci’ u Siriji. Koja je tu ‘dernjava’ medija bila nad nesretnom sudbinom Darine kćeri!  I oda se odnekud stvoriše ‘ojkače’. Nikad prije nisam za tako nešto čula. Je li to njima njihova borba dala?

Gotovo tragikomični događaj zbio se 30. lipnja 2018. na granici Hrvatske i BiH kad je ‘sveti’ narod išao oplakivati ubijenu i bačenu u Šaranovu jamu 40 000 ‘nejači’, u kojoj speleolozi nisu pronašli ni kostur šišmiša. U jednom od autobusa bio je zloglasni zapovjednik zlog logora Manjača, Dane Lukaić

 

 

 

DORH ga je uhitio zbog sumnje da je prilikom ispitivanja desetorice zarobljenih pripadnika HOS-a (od 18-20 godina starih), kao i drugih, za sada nepoznatih, zarobljenika, u više navrata naredio pripadnicima vojske RS da zlostavljaju i tjelesno ozljeđuju zarobljenike višekratnim udarcima nogama, palicama i drugim predmetima po čitavom tijelu, spolovilima, vješajući ih o strop. Jednom zarobljenom pripadniku HOS-a gurali su palicu u anus te ga  je okrivljenik osobno udarao drškom pištolja po glavi, stolicom po leđima i palicom po spolovilu.

Lukajić je saslušan pred tužiteljem. DORH je zatražio, a sudac Županijskog suda u Zagrebu, odredio mu je pritvor u trajanju od 30 dana. Sud je priopćio da mu je pritvor određen zbog „opasnosti od bijega i zbog posebno teških okolnosti krivičnog djela“.

O zločinima zloglasnog zapovjednika, pisala je Višnja Starešina.

https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/vijesti-i-konteksti/clanak/id/555071/kako-se-kos-najprije-okomio-na-hos-ovca-nn-a-onda-na-luku-modrica

 

Prošlo je više od mjesec dana. Nema vijesti o Lukaiću.

Manjača je bila kod Banja Luke. A baš u tom kraju su se tijekom Domovinskog rata dogodili teški zločini prema nesrpskom stanovništvu. Odvodili su ih da kopaju rovove i budu živi štit. Posebno tragičan događaj snimio je Petar Malbaša zimi 1994.:

 

 

Ubijeni Marko i njegov otac su iz sela Šimići koje se nalaze tridesetak kilometara sjevernije od Banja Luke. Šimići su uglavnom bili naseljeni Hrvatima. Prema Wikipediji broj stanovnika se mijenjao:

 

Stanovnici Šimića su tijekom Domovinskog rata raseljeni ili poubijani. Vratilo ih se vrlo malo.

Prema podacima od 31. prosinca 2005. župa Šimići imala je samo 28 katoličkih obitelji. Broj katolika je bio 48. Nisu imali župnika jer je tijekom rata ubijeno 8 svećenika i jedna časna sestra u BiH. No u Kansas Cityju u Missouriju dogodio se susret mladog svećenika don Angela Bartulice, brata Stjepe Bartulice, i biskupa Komarice. Biskup je pozvao don Angela da dođe u Banja Luku. Kako je Angelo želio biti misionar, pristao je. Biskup mu je dodijelio župu Šimići.

Don Angela sam upoznala u Crkvi Svete Marije na Dolcu gdje je držao sv. misu. Tom prilikom je zavapio vjernicima da se mole za njega, Šimiće i njegove župljane kojima je i otac i majka, svećenik i doktor i vozač, jer su to uglavnom stariji ljudi.

Tako sam  duhovno bila povezana sa Šimićima.

 

„Ovaj narod je vrijedan i jednostavan. Uvijek spreman da pritekne u pomoć kada je najgore. To je odlika stanovnika ovih prostora nebitno kojoj vjeri pripadaju. Zato i vjerujem u bolju i sretniju budućnost ove predivne zemlje,“ kazao je don Anđelo Bartulica.

Nakon dvadesetogodišnjeg traženja, Petar Malbaša je pronašao sestru i roditelje ubijenog Marka. Oni se nisu vratili u Šimiće. Svoj dom ponovo su sagradili u Hrvatskoj kod Karlovca. Mlađi sin Markove sestre nosi ime svog poginulog ujaka.

Svećenik Bartulica više nije u Šimićima. Dobio je novu obavezu, a Šimići novog župnika.

O ubijenim svećenicima u BiH pisao je mons. Anto Orlovac. Do suza me ganula sudbina mladog svećenika Tomislava Matanovića i njegovih roditelja.  

Vlč. Tomislav Matanović rođen je 15. siječnja 1962. u Prijedoru gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studij bogoslovije je pohađao  u Sarajevu i Innsbrucku gdje je i magistrirao. Svećeničko ređenje bilo je u rodnoj župi. Kao svećenik službovao je u Glamoču, Šimićima, Zagrebu (gdje je spremao doktorat), Sarajevu, Banjoj Luci i Prijedoru.

Tijekom rata organizirao je Caritas gdje je pomoć dijeljena svima kojima je potrebna. Iz Prijedora se odseljavalo sve više Hrvata, ali i muslimana. Mnogi su bili prognani. Tomislav nije htio napuštati preostale župljane.

Posljednje zabilješke napisao je Tomislav 15. kolovoza 1995.: „Tamo katolika više nema, tj. u Šimićima, Ivanjskoj, Barlovcima, Trnu, Budžaku, Trapistima, Presnačama te u samoj Banjaluci. Svi katolici su otišli. Blagdan Velike Gospe proslavio sam ovdje sa samo nekoliko vjernika jer sam do daljnjega otkazao sve mise s narodom. Svijet je jako uplašen. Svi se pitaju ‘kad smo mi na redu’. Ali, Bogu hvala, do sada nije bilo većih izgreda. Nažalost, danas mi je javljeno iz Sanskog Mosta da je tamo u jutarnjim satima srušena župna crkva miniranjem, do temelja. Posljednji sam koji sam tamo imao sv. misu na blagdan Velike Gospe. Bilo je tamo lijepi broj vjernika. Bojim se samo da u župi ne bude panike. Nek’ nam se Gospod smiluje, a sv. Josip zaštiti.“

Nekoliko dana nakon ovog zapisa, 23. kolovoza 1995., dan prije uhićenja, Tomislav je posjetio biskupa Komaricu koji je bio u kućnom pritvoru. Biskup se sjeća da mu je Tomislav tom prigodom rekao „da ne kani otići iz Prijedora, budući da nikome ništa nije kriv, pa zato i nema razloga bojati se.“

Ali bio je katolički svećenik. Dovoljan razlog da nekome smeta. Uhićen je u župnom uredu i sproveden u kuću svojih roditelja gdje su svi troje bili zatočeni. Župni dvor i Crkva sv. Josipa su minirani.  Jedanaest policajaca srpskog MUP-a iz Prijedora držat će Matanoviće u kućnom pritvoru, a onda su 19. 9. 1995. Matanovići netragom nestali. Uzalud je biskup Komarica molio za spas svoga svećenika.

 

 

Srbi su čak u dva navrata ‘spremali’ razmjenu: u prosincu 1995. i u ožujku 1996. Koja ironija! Matanovići su već bili mrtvi. Pronađeni su prilikom čišćenja bunara u selu Bišćani-Rizvanovići kad se prognanik vratio svojoj kući 2001. Pucano im je u potiljak.

Na rukama muškaraca bile su metalne policijske lisice na kojima je pisalo „Allyion Spein“ i  brojem 17271, što znači da je bilo moguće saznati tko je te lisice zadužio.

Pred međunarodnim Domom za ljudska prava u Sarajevu vođen je 1997. postupak u kojem je presuđeno da su vlasti RS odgovorne za nestanak obitelji Matanović, i da su dužne razjasniti njihov slučaj, što one nisu učinile. Nije pomoglo ni zauzimanje samog sv. oca Ivana Pavla II. 12. travnja 1997. u Sarajevu, kada se založio da mjerodavni razjasne njihov nestanak.

U istragu se uključio i pukovnik IPTF-a (UN) Robert Bob Grant. Je li sudjelovao u zataškavanju zločina jer ‘nitko nije kriv jer nema dokaza’. Nakon pronalaska Matanovića, jedan od portparola UN-a je dopunio laž koja je kružila i oko mrtvih Matanovića: „Nakon šest mjeseci istrage IPTF i policija RS riješili su slučaj nestanka porodice Matanović.“

Portal Prijedorske priče 8.6.2017. piše: „Da je neko tražio pravdu za Matanoviće, vjerojatno bi se saznala i istina o ovom brutalnom ubojstvu. Saznalo bi se i tko su naredbodavci i tko su ubojice. Nažalost, prijedorski Hrvati su masovno ubijani. Ali njihove žrtve malo tko iz hrvatskog korpusa spominje. U okviru tog nejasnog odnosa prema žrtvama Hrvata Prijedora je i strašna tragedija svećenika Tomislava Matanovića i njegovih roditelja.“

 

Ipak, prijedorska Crkva sv. Josipa je obnovljena, Matanovići dostojno sahranjeni i na obljetnicu njihove smrti se služi sv. misa.

 

 

Na dvadesetu obljetnicu njihova stradanja, sv. misu predvodio je biskup Komarica. U  zaključnoj misli biskup je istakao dužnost žive Crkve da nikako i nikada ne smijemo zaboraviti svojih mučenika (što je i preporuka sv. Ivana Pavla II.). Ustvrdio je kako je, nažalost, slučaj župnika Matanovića i njegovih roditelja nerazjašnjen i stoga je potrebno uz potporu službenih državnih vlasti da se na temelju dosadašnjih vrlo jasnih dokaza konačno ustanovi istina o mučiteljima i mučeničkoj smrti i ovih svjedoka vjere iz Banjolučke biskupije.

Istina? U Republici Srpskoj?

Nakon Svete mise mons. dr. Anto Orlovac imao je kratko predavanje i u kojem je prikazao svijetli lik Tomislavove majke Božene i predstavio dijelove njezina dnevnika, koji je simbolično nazvan ‘Dolina suza’. „Jednostavan opis njezina prikaza otkriva jednu jednostavnu osobu koju je kroz život vodilo pouzdanje u Boga, molitva i zahvaljivanje za darove Božje dobrote uz svu žrtvu koju je podnosila ova sv. Monika našeg stoljeća“, rekao je mons. Anto.

U svibnju 2017. u sklopu projekta „Mjerenje (ne)jednakosti u Hrvatskoj“ koju organizira Pupovčevo SNV, poslan je upit Jadroliniji i Luci Rijeka koliko Srba zapošljavaju. Inače Pupi brojucka krvna zrnca po agencijama, ministarstvima itd., a u tome mu pomaže EU „Mind the gap“, Centar za mirovne studije, Pučka pravobraniteljica, Pravobraniteljica  za ravnopravnost spolova, Vlada RH – kao glavni financijer, Pravosudna akademija

A tek kad u listopadu situaciju počne nadgledati GREVIO….

Pa sad vi ne dozvolite Bajagi i ‘ojkačama’  da arlauču po domaji nam. Odmah Pupovac ‘zacmizdri’ po ‘belosvetskim’ medijima o ugroženosti.

Meditira nekakav Goran Vojković: „Ovo ludilo oko traženja zabrana pjevanja i nastupa je zaista poprimilo nove razmjere jer se nakon srpskih pjevača traži zabrana nedvojbeno hrvatskog narodnog pjevanja (a krvna zrnca onima koji pjevaju nitko nema pravo brojiti). Čini se da je čelnicima nekih udruga vezanih za Domovinski rat postalo dosadno ili su zabrinuti vlastitom nebitnošću, jer izlaze sa sve glupljim i glupljim idejama.“

Doista, tko broji krvna zrnca u Jadovnom, a tko u Šimićima, Kostrićima, tko u Škabrnji i na Ovčari…, a tko u nadzornom odboru i upravi Uljanika ili recimo Indexu? I tko naziva naše branitelje nebitnima?

E, moj narode!

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara