PRIČE IZ DIJASPORE KATICE KIŠ: Marijana iz Osijeka

U rodnoj Slavoniji,   gradu Osijeku, poslije Domovinskog rata, nastali su još teži dani. Politička pretvorba iz državnih u privatna poduzeća uzrokovala je veliku nezaposlenost radne snage, jer su tvornice, poduzeća i uredi pozatvarani. Navodno više nisu bili renatabilni, jer nisu donosili prihode novim vlasnicima.

Ovo krizno i teško vrijeme nije se poboljšalo niti kad je Hrvatska postala članom Evropske unije. Čak je i pojačana emigracija radne snage, napose svih  školovanih stručnjaka u evropske zemlje, Njemačku, Irsku, Norvešku, te Kanadu i Australiju.

Tako je i jedan mladi bračni par iz Osijeka, Marijana i Tomislav, došli u Mainz. Tomislav je vozio autobus i brzo se snašao na poslu, jer je dobro govorio njemački. Savjetovala sam ga da neko vrijeme ne vozi sam bez suvozača, dok ne bude siguran u pravce vožnje u gradu. Poslušao me je i dobio suvozača, jer Nijemci poštuju ovo pravilo. Danas vozi autobus u Mainzu i okolici bez problema. Jednom sam ga susrela na našoj autobusnoj stanici, te me srdačno pozdravio.

Njegova supruga Marijana,  koja je u Osijeku završila ekonomski studij, ubrzo je došla za njim. Govorila je dosta dobro njemački, te radila u jednoj modnoj butici nekoliko sati, na razini minimalnog prihoda tako da nije uplaćivala mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Ovdje nije bila baš zadovoljna kad su joj počeli uskraćivati prekovremeni rad, no ostala je tu dvije godine. Tada joj se pružila prilika da u istom poduzeću gdje je radio Tomislav, položi za vozačicu tramvaja. Savjetovala sam joj da to pokuša, jer je to još jedna škola koju financira gradsko poduzeće, a koje im je izdalo mali jednosobni stan.

„Marijana, prihvati se ovog posla, položi ispit, te ako ti se ne sviđa posao možeš nakon godinu dana tražiti bolji. Osim toga možda jednog dana budeš vozila svoje sugrađane u Osijeku, “  savjetovala sam joj.

Objasnila sam joj i svoju sudbinu. Iako sam u Osijeku završila ekonomsku školu, ovdje u Njemačkoj sam u početku radila u njemačkim tvornicama, Trumpf – tvornici čokolade u Aachenu i Schott – tvornici stakla u Mainzu.  Tada su plaće bile veoma malene za nas strane radnike.

Marijana, pametna žena, poslušala me je i bez problema završila ispit vozačice tramvaja, jer je u Hrvatskoj već imala položeni vozački ispit za automobil. Po završetku ispita došli su joj roditelji iz Osijeka,  te nas je Marijana sve pozvala na janjetinu u grčki restoran Zum Gutenberg.

Danas Marijana  vozi sa zadovoljstvom i lakoćom tramvaj po cijelom Mainzu, te poštuje pravila vožnje i prava putnika. Dobro zarađuje i zadovoljna je s poslom. Mlada je i cijeli život još stoji pred njom.  Ipak sam ju savjetovala da malo pričeka, nauči bolje njemački jezik te da se javi za posao u birou, jer konačno je to i studirala dugo godina. Nijemci jako cijene dobre radnike i pomažu im. Osim toga sam joj savjetovala:

„Ostanite u tom malom stanu dok malo ne uštedite para i dok vam se obitelj ne poveća. Tada ćete dobiti od poduzeća sigurno veći stan.“

Ja sam u početku  stanovala sa po 4 žene u jednoj maloj sobici, spavale smo na vojničkim, željeznim krevetima na kat i imale male željezne ormariće. Ipak čovjek može sve izdržati.

Kad pokraj mene prođe tramvaj, uvijek gledam tko ga vozi. Možda Marijana iz Osijeka.  Prijateljica Marija je jedom došla k meni u posjetu i radosno rekla da se vozila sa Marijanom u tramvaju. Kaže da vozi vrlo pažljivo i odgovorno, kao  prava Hrvatica.

Marijana, neka te Bog čuva i blagoslovi, podari ti snage, volje  i odgovornosti da možeš još dugo ovdje raditi, vozeći tramvaj po Mainzu i  zarađivati za svoj kruh svakdašnji.

Katica Kiš/Hrvatsko nebo